Bavi se aktivizmom i ljudskim pravima

Rođen kao Milena, danas je Vuk: Tjeskoba u sopstvenoj koži

Adžić za “Vijesti” govori o tome da se do četrnaeste godine borio sa sopstvenim mislima, a da je onda odlučio da postane ono što jeste

26977 pregleda 912 reakcija 24 komentar(a)
Nekada i sada: Milena i Vuk, Foto: Privatna arhiva
Nekada i sada: Milena i Vuk, Foto: Privatna arhiva

Za sebe kaže da je seljak čovjek, voli zemljoradnju i pecanje, planine i čist vazduh.

Bavi se aktivizmom i ljudskim pravima, za sastanke bira plavuše, a istinsku sreću vidi u osmijehu svoje majke.

Smatra da je mržnja obavila mlade ljude i da iz njih “progovaraju babe”.

 Za sastanak bira plavuše: Vuk Adžić
Za sastanak bira plavuše: Vuk Adžićfoto: Privatna arhiva

Naizgled, opis običnog momka, u pitanju je dvadesetogodišnji Vuk Adžić, trans muškarac, sa istim željama i potrebama kao i mnogi drugi.

Zahvaljujući napredovanju medicine, ovaj kompleksan problem se okončava hirurškom “promjenom pola“.

“Ružno je okarakterisati trans ljude kao neke koji ‘to rade iz hira’, jer 25 sati totalne anestezije u cilju hormonalnih promjena se ne radi tek tako. To nije lak proces, prolazite kroz tešku i duboku identitesku i egzistencijalnu krizu. Ali, kada osjetite da ne možete više da izdržite i da to kako ste rođeni jednostavno niste vi, kada se pomirite s tim, onda krećete u novu borbu”, kaže Vuk, koji je rođen kao Milena Adžić.

Priča da je osjetio da nešto nije u redu već u sedmoj godini i da se do četrnaeste borio sa sopstvenim mislima.

Pokušavao je da sve pretoči u nezadovoljstvo, mislio da je problem isključivo u njemu i da ne spada u normalne djevojčice, da treba da se izliječi od nečega - u stvari je trebalo da se prilagodi onome što jeste - da postane muškarac.

“Držao sam se po margini, možda me drugi nisu tjerali ka njoj, koliko sam se ja držao iz straha. Podršku sam imao od svog pokojnog oca, dok se majka teže mirila sa situacijom, a sa bratom od tada nemam nikakvu komunikaciju. Kada sam rekao ko sam zapravo, tada sam već osjetio da me ljudi namjerno tjeraju od sebe jer im nije prijatno biti u mom društvu. Gledali su me kao bolesnika, dešavala su se razna ponižavanja i maltretiranja, a mislim da nikada nikome nisam zlo nanio. Želim da mislim da mi nisu namjerno nanosili patnju, da su možda htjeli da mi pomognu. Lakše mi je tako da razmišljam, jer ih i dan-danas volim”.

Hirurškom poduhvatu promjene pola podvrgao se 5. juna 2018. godine, kada je počelo i društveno nasilje, a godinu dana kasnije se javno deklarisao kao trans osoba.

Proces prihvatanja nije bio lak, kako od društva, tako i od porodice.

Možda o tome najbolje govori činjenica da ga majka, kako kaže, i dalje oslovljava u ženskom rodu, kao i to da nije željela da svoje mišljenje povodom cjelokupne situacije podijeli sa javnošću.

Međutim, uprkos predrasudama i marginalizaciji, Vuk danas vodi život mladog momka sasvim normalno.

U početku sramežjivo, ali sada hrabro razgovara sa djevojkama o svom nekadašnjem životu i, kako kaže, većina sastanaka prođe odlično.

Trenutno je na Sinjajevini, gdje su ga ljudi, ističe, prihvatili i posmatraju kao čovjeka.

Odlično prihvaćen među čuvarima Sinjajevine
Odlično prihvaćen među čuvarima Sinjajevinefoto: Privatna arhiva

U razgovoru skreće pažnju na licemjerje koje je “duboko ukorijenjeno u društvu”

“Kako mogu da pljuju po meni, a kroz istoriju imaju primjer virdžina? Ženu koja to nije željela i nije ni znala šta je snašlo su zbog svog ubjeđenja pretvorili u muškarca, a ja kad sad otvoreno kažem da imam problem, ti kažeš da toga ovdje nikada nije bilo. Kako nije, kada ste sami mijenjali ljude”.

Virdžine u Crnoj Gori, Hercegovini, na Kosovu i Metohiji i u Albaniji su od davnina preuzimale glavnu riječ u kući kada u porodici nije bilo muškog djeteta. Takve žene su primoravane da se odmalena odreknu suknjica, cipelica, frizura, svega onoga što bi ih makar vizuelno deklarisalo kao djevojčice.

Virdžina je preuzimala tradicionalnu ulogu muškarca, od brige za porodicu, preko fizičkih poslova, do rukovanja oružjem.

Kako bi godine prolazile, dešavalo se da virdžina izgubi neke od osnovnih bioloških procesa kod žena...

Vuk kaže da se s nasiljem suočavao gotovo svakodnevno, ali se u njegovo sjećanje duboko urezalo veče kada su ga trojica sugrađana tukla ispred kuće sve dok nije izgubio svijest.

“Zamislite osjećaj da vas je u svom rodnom gradu strah da prođete ulicom. Kada su mi pokucali na vrata kuće, uspio sam samo da ih odškrinem prije nego što su me nasilno izvukli napolje. Tukli su me dok nisam pao u nesvjest, psovali me, pljuvali, nazivali me raznim imenima. Sada me više boli njihova pljuvačka, nego batine jer su se istinski potrudili da me ponize i uspjeli su u tome”.

Nakon tog događaja, Vuk nije išao u svoje selo, na Mateševo, a psihičko stanje je morao da izliječi uz pomoć ljekara, koji su ga na psihijatriji zadržali zbog potencijalnog samoubistva.

“Svašta mi je prolazilo kroz glavu u tom trenutku, šta se ovo dešava, pitao sam se da li sam nekog uvrijedio. Onda sam mislio da će da me ubiju i samo mi je majka bila u glavi, jer sam se tek bio pomirio sa njom i nisam mogao da vjerujem da ću baš tada okončati sa svojim životom. Iskreno se nadam da momci nisu bili pri čistoj svijesti, jer ako jesu onda imaju težak problem”.

Jedan od osuđenih za napad tvrdi da mu je slučaj podmetnut i da mu je “učinjena nepravda”.

“Što se tiče transrodnih osoba, ne mrzim nikoga, kakvi god ljudi bili. To je njihova muka i oni sami znaju kako im je nositi se s tim”, kazao je “Vijestima” Bogdan Vukićević.

Kako biti trans osoba u Crnoj Gori nije lako, Adžić svakome prilazi sa dozom opreza i nepovjerenja, uprkos tome što na druge ljude gleda i dalje s puno ljubavi.

“Sjutra ne bih volio da mi dijete bude transrodno, ne zato što je to neki problem, već zato što u ovom društvu u kojem sam ja živio, nikad ne bilo prihvaćeno kako treba. Ja sam to prošao i znam koja je to borba i bol. Ne bih nikad nikome to poželio. Smatram da je moj problem bio sve sem bolesti. Nasilje je bolest, naš problem samo nije prihvaćen kao jedan od normalnih”.

Vuk kaže da je svoju borbu vodio tiho, uz pomoć onih koji su na njega i dalje gledali kao na prijatelja, bez obzira na dešavanja u njegovom životu.

Jedna od njih, rođaka Andrea Mandić, ističe da nikoga ne treba osuđivati za nešto što nisu birali da im se desi.

“Bila sam uz Vuka od kad sam saznala i nikada mi nije to palo teško. Podržala bih ga i da mi nije brat, jer nije zaslužio teror koji je dobio. Nikoga nije ugrozio, samo je odlučio da bude to što jeste i što mu rođenjem nije dato. Smatram da ljudi koji se ‘protive’ njegovoj istini su ljudi koji nisu sa sobom sređeni. Svakako je najteže njima da se pomire sa osudom okoline. Ko smo mi da njih osuđujemo“.

Prije nego što se odlučio na hormonsku promjenu pola, a nakon dugog omalovažavanja, utjehu je pronašao u skloništu od nasilja za LBGT osobe. Tamo je boravio više od jedne godine, i to mu je pomoglo da svoju tranziciju obavi u potpunosti

“Nisam imao gdje, tada mi nisu nijedna vrata bila otvorena. Mada ni sam nisam ni htio da budem na teret drugima jer znam koliki bi pritisak trpjeli jer su mi pružili utočište. Džon (M. Barac) koji je koordinator skloništa je davao svoj maksimum da me izvuče iz depresije i uspio je. U početku kada sam stigao tamo nisam ni htio da idem na operaciju, jer nisam znao kako bih to sam, ali oni su stali uz mene, pružili mi veliku podršku i svoju sam tranziciju završio u baš kratkom roku (godinu i 7 mjeseci). Volio bih da mogu ljudima da opišem koliko sam se osjećao voljeno i koliko sam osjećao toplinu doma u tom skloništu, iako sam mislio da to mogu samo u svojoj porodičnoj kući da osjetim”, priča Vuk.

Iako potreba za skloništem ipak postoji, a položaj LBGT osoba u društvu je i dalje diskutabilan, Adžić smatra da se radi na podizanju svijesti, ali da nije siguran koliko su ljudi stoprocentno spremni da pruže ruku nekima poput njega.

“Mislim da nama treba više rada sa državnim institucijama i ljudima koji ih predstavljaju. Mislim da ljudi nisu spremni da nam pruže šansu, ne zbog toga što ne žele, već zato što ne znaju. Što se tiče NVO koje se bave radom sa žrtvama nasilja, mislim da pojedine crpe svoj maksimum da pomognu ljudima i da ponekad rade i više od države”.

Bojana Jokić, predsjednica Upravnog odbora Foruma Progres, kaže da državne institucije, barem u teoriji, rade na inkluziji kroz zakonodavni okvir i normativne akte kojima uređuju svoje djelovanje, ali da je u praksi to dosta drugačije od onoga što je predviđeno, a realno stanje je daleko od zadovoljavajućeg.

Jokić
Jokićfoto: Privatna arhiva

Ljetošnji Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola stupa na snagu jula sljedeće godine. Džon M. Barac, izvršni direktor LGBT Foruma Progres, smatra da je efekat samog čina usvajanja imao ohrabrujući uticaj na LGBTIQ osobe, ali takođe i proizveo veliki porast komentara na društvenim mrežama koji sadrže govor mržnje.

“Nije moguće još uvijek govoriti o efektima zakona koji nije stupio na snagu, ali je moguće sveukupno sagledati rad organizacija civilnog društva u proteklih 10 godina i konstatovati da je došlo do određenih pozitivnih pomaka, uz napomenu da nas sve čeka još jako mnogo posla”.

Vuk kaže da sebe kroz deset godina vidi kao porodičnog čovjeka, koji se bavi poljoprivredom i stočarstvom, sa dvoje-troje djece.

“Da imam svoj kamion i da se bavim prevozom. Naravno, uz to bih nastavio svoju borbu za bolji život ljudi poput mene”.

Sistem pola/roda nije univerzalan

Novija antropološka i istorijska istraživanja polnih i rodnih varijacija, naročito od devedesetih godina 20. vijeka, pokazala su da sistem pola/roda nije univerzalan i da širom svijeta i u različitim vremenima postoji mnoštvo različitih kulturnih odgovora na činjenicu da neke osobe prevazilaze uobičajene kategorije muškog i ženskog, kaže antropolog Predrag Šarčević u jednom od svojih radova.

Navodi da su “izgrađene kulturne predstave o dvije ‘prirodne’ rodne kategorije, a sve van toga se svrstava u anomalije”

“Uprkos modernizaciji društva, pojedinci kojima je sopstvena koža tijesna, zbog svog polnog opredjeljenja se ne uklapaju u već poznate kulturološke norme i izazivaju revolt sredine u kojoj žive. Društvo im ne posvećuje dugotrajnu pažnju i razumijevanje, iako je upravo to ono što bi onima koji se bore sa svojim polnim identitetom najviše značilo. Kulturološki obrasci ne mogu odrediti tip njihovog polnog ponašanja, jer autentična potreba za svojom polnom ulogom je jača od bilo kog poriva”, navodi u istraživanju “Izvještaj o polnim i rodnim varijacijama kroz istoriju i u različitim kulturama”.

Šarčević navodi da se takve osobe sreću znatno češće i u većem broju nego što se ranije mislilo, “bilo da je riječ o odstupanjima koja se odnose na njihovo tijelo, ponašanje i samu suštinu njihovog bića”.

Nasilja znatno više nego što se prijavljuje

Vuk nije prva transrodna osoba koja je iskusila nasilje. U okviru organizacije Forum Progres, postoji LGBTIQ Socijalni centar koji u sklopu svog programa ima sklonište za žrtve nasilja. Sa svojim pratećim servisima psihosocijalne, pravne i drugih vidova stručne pomoći, postoji od kraja 2011.

Bojana Jokić navodi da “potreba za programom nikada nije prestala da postoji”.

“LGBTIQ osobe i dalje trpe brojne vidove nasilja u svakodnevnom životu, što čini programe i servise podrške koje mi pružamo vitalnim za sve LGBTIQ osobe u Crnoj Gori. Država aktivno radi na zakonodavnom okviru koji se odnosi na LGBTIQ zajednicu, ali primjena tih propisa dosta slabije i teže ide u praksi, primarno zbog nedostatka volje ili truda od strane dijela državnih institucija. Naravno, postoje i one koje predano rade svoj posao, kao što je Uprava policije”.

U prvih deset mjeseci ove godine u njihovom skloništu je boravilo deset osoba.

“Mimo toga, ne posjedujemo egzaktne podatke o ukupnom broju slučajeva nasilja nad LGBTIQ osobama, već takve statistike primarno vodi Uprava policije. Znamo da je broj ovakvih slučajeva značajan, ali da on takođe ne korespondira sa brojem prijavljenih, koji je značajno manji”, rekla je Jokić.

Preporučujemo za Vas