u gradu pod trebjesom svi poznaju redžeba zejnelagića i ivonu drašković

Epidemiolozi u Domu zdravlja NK o "susretu" s koronom: Kada se udruže izazov, odgovornost i strah

“Kada nemate epidemiologa zastupljenog u javnosti, znači da su javno zdravlje i građani bezbjedni i da nema opasnosti po širu populaciju”

25790 pregleda 413 reakcija 10 komentar(a)
Ivona Drašković i Redžeb Zejnelagić, Foto: Svetlana Mandić
Ivona Drašković i Redžeb Zejnelagić, Foto: Svetlana Mandić

U martu su stizale jezive slike iz Bergama – prepune bolnice oboljelih od Covid 19, medicinsko osoblje na granici izdržljivosti, vojska koja kamionima odvozi preminule, i pitanje: čeka li to i nas.

“Slike iz Bergama unosile su bukvalno strah u kosti. Pribojavali smo se da će se te slike desiti i ovdje. U tom trenutku pozdravio sam se sa roditeljima i nijesam bio siguran da li ću ih ponovo vidjeti. Pozdravio sam se i sa suprugom i djecom i došao sam u Nikšić da vidim šta će biti, da li je stvarno stopa umiranja tog nivoa ili manjeg. Vidjeli smo kasnije da to za Bergam i nije bila baš realna slika, ali u prvom mahu, to su bili baš teški momenti”, priča za “Vijesti” epidemiolog Redžeb Zejnelagić, Rožajac koji živi u Podgorici, a radi u nikšićkom Domu zdravlja.

Iako je tek na početku karijere epidemiologa, tim poslom se bavi godinu i po, Redžeb se susreo sa profesionalnim izazovom – da se bori sa, do tada, nepoznatim neprijateljem i pokuša da ga pobijedi.

Zejnelagić
Zejnelagićfoto: Svetlana Mandić

Ali, izazov je bio i da se bori sa samim sobom, sa željom da vidi porodicu, da zagrli kćerku i sina, da suprugu pogledom ohrabri i kaže joj da će sve ovo proći.

“Nikoga od porodice nijesam vidio svo vrijeme ‘zaključavanja’, skoro dva mjeseca. Jedino smo se čuli telefonom i razgovor sa njima mi je davao snagu. Kćerka je u tom trenutku imala šest godina, a sin tri. Iako mali, znali su da oca ne gledaju zato što je on ljekar i mora da se bori protiv korone. Kada sam ih vidio posle dva mjeseca, tu nije bilo priče. Bile su samo emocije”, kaže Redžeb pokušavajući da sakrije knedlu u grlu i drhtanje glasa.

Bezuspješno, jer emocije su jače od razuma.

Neprospavane noći i prvi pacijent

“Tih prvih 15-20 dana bilo je najteže. Radili smo od sedam ujutro do devet uveče. Onda pođem u hotel, legnem i pokušam da zaspem, ali ne mogu. Ne znate šta vam donosi sjutrašnji dan, preumorni ste, odvojeni od porodice, u glavi slike iz Bergama, razmišljate jeste li sve toga dana uradili kako treba i sve ste u bojazni da nešto ne krene po zlu. Za te dvije-tri nedjelje smršao sam pet kilograma”.

Prva kovid pozitivna osoba u Crnoj Gori registrovana je 17. marta, a u Nikšiću skoro dvije sedmice kasnije.

“Bili smo u grču jer smo očekivali prvog pozitivnog pacijenta. Bilo je samo pitanje trenutka ko i kada će da bude pozitivan iz Nikšića. Imali smo tada u nadzoru od 800 do hiljadu lica, a naša služba je bukvalno cjelodnevno pratila i vodila nadzor tih osoba očekivajući da će neko od onih koji su došli iz inostranstva da razvije simptome. Pored svog tog nadzora, infekcija nam je došla iz Podgorice, iz lokalne transmisije”.

Taj prvi slučaj u Nikšiću i Redžeb i njegova koleginica, Ivona Drašković, posebno pamte.

“Redžeb mi je 31.marta, oko 23,30 časova, javio da imamo prvi slučaj. Počeo je snijeg, a ja sam zvala vozača i sanitetskim vozilom smo otišli da prvog pacijenta kome smo javili da je pozitivan. Smjestili smo ga na interno odjeljenje. Pitao je zbog čega mora u bolnicu kada se dobro osjeća, međutim, imao je nižu saturaciju kiseonika. Bukvalno smo čitavu noć proveli budni i ujutro u sedam na posao. Takvih je noći do maja bilo dosta”, priča Ivona, koja je do marta i početka “korona ere” živjela sa roditeljima.

Drašković
Draškovićfoto: Svetlana Mandić

Onda je odlučila da se odvoji od njih, da ih zaštiti od sebe i bolesti.

“Roditelji su stariji, majka hronični bolesnik, tako da sam se odvojila od njih. Bio je to težak trenutak za mene. Roditelje danima nijesam gledala, a kada dođem do njih, dođem ispred kuće, mahnem im iz daljine i pitam ih kako su. Ali, morala sam da ih zaštitim jer sam svakodnevno u kontaktu sa kovid pozitivnim pacijentima. U početku sam bila jako puno željna porodice, prijatelja”.

Dešavalo se, kaže Ivona, da prijateljima ne može na poruku da odgovori, a ne da ih pozove, jer joj je telefon stalno zvonio.

“Oni mi pošalju poruku da su uz mene i da misle na mene, pošalju mi riječi podrške, a ja im odgovorim uveče kasno ili im uopšte ne odgovorim. A uveče ne možete da zaspete od razmišljanja da li ste sve odradili kako treba. Svi smo u epidemiološkoj službi davali svoj maksimum. Koliko smo vremena provodili na poslu, nekada nijesmo imali osjećaj je li dan ili noć, subota ili nedjelja”.

Ivona ima pola godine epidemiološkog staža više od Redžeba, ali isti broj neprospavanih noći.

Oboje kažu da prvog pacijenta nikada neće zaboraviti, ali Ivona dodaje i da zna kada joj je bilo teško.

“Posebno teško mi je pala smrt medicinske sestre sa kojom sam počela da radim kao izabrani ljekar. Zajedno smo radile četiri i po godine. Bila je divna osoba, predani radnik koji je maltene do zadnjih dana pomagala ljudima u bolnici. Ne mogu zaboraviti tu noć kada nam je saopšteno da je preminula i kada smo, mi zaposleni iz Doma zdravlja, otišli do Opšte bolnice da je ispratimo. To nam je bila baš teška noć. Otišla je jedna od nas, a mi nijesmo bili svjesni da je nestala”.

Maj i izlazak iz dobrovoljnog “karantina”

Redžeb se sa novim koronavirusom i lično “upoznao” – on i porodica bili su kovid pozitivni.

“U jednom trenutku sam došao u situaciju da budem pacijent. Iskreno ne znam kako sam se zarazio. Vjerovatno je došlo do zamora, pada koncentracije. Posebno sam srećan što nikoga nijesam ugrozio time što sam bio pozitivan i što sam sačuvao roditelje, iako sam tada sa njima svakodnevno bio u kontaktu. Naša porodična odluka je bila da se neću izolovati, da ću biti sa suprugom i djecom i da ćemo zajedno preležati bolest. Prva dva dana nijesam imao simptome. Bio sam preumoran od posla, a simptomi su počeli da mi se razvijaju trećeg dana. Krenula je takva glavobolja da mi ni jedan analgetik nije pomagao i trajala je 12 dana, zatim bolovi u leđima, umor, malaksalost. Ti simptomi su se javili i kod supruge. Djeca su to lagano prošla – jednu, dvije noći su imali temperaturu i to je to”.

Prva dva mjeseca, kažu epidemiolozi nikšićkog Doma zdravlja, bila su najteža. Onda dolazi maj, Crna Gora postaje “korona free” država, istina ne zadugo, a Ivona i Redžeb konačno mogu da se vrate, makar na kratko, mirnijim noćima.

Redžeb više ne mora da bude odvojen od porodice i svakodnevna relacija od Podgorice do Nikšića i nazad mu ne pada teško.

“U maju, kada je Crna Gora proglašena korona free državom, ja sam sa prijateljima prvi put popila kafu i malo sebi dali oduška”, priznaje Ivona.

Redžeb je, kaže, malo duže živio u “korona svijetu”.

“Do početka avgusta konstantno sam pričao o koroni gdje god sam se našao. Tokom ljeta sam jedan vikend bio slobodan i sa porodicom sam pošao na more. Vidio sam da sve teče normalno, da ljudi žive potpuno normalnim životom, a ja kao da sam zaključan u kavezu korone i samo o tome pričam. Valjda što sam stalno bio okružen kovid pozitivnim pacijentima. Tada sam počeo drugačije da se ponašam, drugačiji pristup da imam, kući da priču o koroni svodim na minimum, da pričam o drugim temama o kojima sam pričao prije Covida”.

Oboje su svjesni izazova sa kojim je zdravstveni sistem, ne samo u Crnoj Gori nego, širom svijeta suočen, borbe da se smanji smrtnost i broj zaraženih.

“Kao hirurg ili internista možete da ugrozite život jednog čovjeka, a epidemiolog svojim nečinjenjem može da ugrozi živote velikog broja ljudi”, kaže Ivona.

Njene procjene su da će se u Crnoj Gori, ukoliko građani budu poštovali propisane mjere, epidemija završiti za dva – tri mjeseca.

Redžeb očekuje da će se to desiti mjesec – dva kasnije. Oboje ističu da bi se to dogodilo da je potrebna veća odgovornost građana i dodaju da im smeta nerazumijevanje ljudi.

“Smeta mi što ljudi neće da poslušaju makar osnovne stvari koje im govorimo, a sav bijes ide ka zdravstvenim radnicima, što nije u redu. Sve naše kolege predano rade i daju maksimum. Ljudi su premoreni, ali nastavljaju da rade”, kaže Ivona.

Do marta u gradu pod Trebjesom, malo ko je znao za njih dvoje. Sada ih svi poznaju.

“Kada nemate epidemiologa zastupljenog u javnosti, znači da su javno zdravlje i građani bezbjedni i da nema opasnosti po širu populaciju”, zaključi Redžeb. Oboje priželjkuju ponovnu medijsku anonimnost i korona free državu.

Preporučujemo za Vas