odnos prema najznaČAJNIJIM ličnostima sfrj iz CRNE GORE

Samo je jedan spomenik srušen, ali mnogima nisu ni podignuti

Crnogorski partizani, kao dio Narodno oslobodilačke borbe (NOB) su prošli gotovo svaki kutak Jugoslavije i dali su nemjerljivi doprinos njenom oslobođenju

22379 pregleda 67 reakcija 11 komentar(a)
Mjesto gdje je bio Spomenik narodnom heroju Aleksi Beću Đilasu, Foto: Jadranka Ćetković
Mjesto gdje je bio Spomenik narodnom heroju Aleksi Beću Đilasu, Foto: Jadranka Ćetković

Crna Gora, iako je njen udio u broju jugoslovenskog stanovništva bio oko dva odsto dala je veliki broj istaknutih ličnosti, kako u vrijeme Drugog svjetskog rata, tako i u vrijeme SFRJ, priča za „Vijesti“ crnogorski istoričar Filip Kuzman.

On je istakao da od 1037 nosilaca Ordena narodnog heroja, 244 su bili iz Crne Gore, dok su Crnogorci činili 36 odsto partizanskih generala.

„Crnogorski partizani, kao dio Narodno oslobodilačke borbe (NOB) su prošli gotovo svaki kutak Jugoslavije i dali su nemjerljivi doprinos njenom oslobođenju. Nakon rata, zauzimali su visoke funkcije u novoj Jugoslaviji. Zato je veoma teško odrediti koje su to najznačajnije ličnosti iz ovog perioda, tako da ću pomenuti samo neke: Milovan Đilas, braća Dapčević, Blažo Jovanović, Stana Tomašević... Svaka od ovih ličnoti je na neki način postala neizostavni dio istorije Jugoslavije“, rekao je Kuzman.

Za nabrojane značajne ličnosti iz doba SFRJ nema podignutog spomenika u Crnoj Gori. 

Za komunistu i nekadašnjeg titovog pionira, Ananija Simonovića neočuvani i srušeni spomenici su posljedica rasta fašizma i antikomunizma sa početkom od devedesetih prošlog vijeka zbog čega su mnogi spomenici u državama bivše SFRJ uništavani.

 

„Do 1991. godine (spomenici) su svuda dobro čuvani i postavljani. O ’91 od kada je počelo ovo naše zlo, tada su počeli ovi spomenici da se obrušavaju”, kazao je Simonović.

Nikada nije sagrađen spomenik jednoj od najznačajnijih ličnost 20. vijeka Milovanu Đilasu (1911. – 1995. godine). On je tokom dugog niza godina imao jednu od ključnih uloga unutar Komunističke partije Jugoslavije i smatran drugim čovjekom iza Josipa Broza Tita, mada je on govorio da je četvrti (iza Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića).

Milovan Đilas
Milovan Đilas foto: Av Stevan Kragujević (1922–2002). Lisens: CC BY SA 3.0

„Uz Kardelja smatrao se za vodećeg ideologa i sa veoma radikalnim stavovima, pogotovo za vrijeme rata. Učestvovao je u jugoslovenskim diplomatskim misijama u Sovjetskog Savezu, gdje je vodio pregovore sa Staljinom (kasnije je objavio knjigu „Razgovori sa Staljinom“), da bi tokom 1948. bio jedan od najvećih protivnika Staljina i rezolucije Informbiroa. Tokom 50-tih kritikuje jugoslovensko rukovodstvo optužujuće da je reakciono, zbog čega je izbačen iz partije i poslat na robiju. Od tada dobija status disidenta“, istakao je Kuzman.

Za predavača na katedri za političku istoriju na Humanističkim studijama (UDG) u Podgorici Nikolu Zečevića, Đilas je mnogo više od diplomate i učesnika NOB-a.

Istoričar Nikola Zečević
Istoričar Nikola Zečevićfoto: Privatna arhiva

„Milovan Đilas je, uz Džona Plamenca, jedini politički teoretičar svjetskog glasa koji dolazi iz Crne Gore. Njegova knjiga ''Nova klasa'' je 1995. godine, od strane Univerziteta u Oksfordu, uvrštena u 100 najznačajnijih knjiga koje su suštinski uticale na oblikovanje zapadne kulture. Spomenuta knjiga je prevedena na preko četrdeset jezika i prodata u nekoliko miliona primjeraka“, kazao je Zečević za „Vijesti“.

Istakao je da se Đilas se kao politički mislilac izučava na najvećim svjetskim univerzitetima, od kalifornijskog Stanforda do londonskog Goldsmithsa i tema je brojnih doktorskih disertacija.

„Značaj Milovana Đilasa kao političara je nemjerljiv za Crnu Goru. Radi se o čovjeku koji je bio vođa Trinaestojulskog ustanka. To je čovjek koji je lično potpisao Naredbu Privremene vrhovne komande nacionalnooslobodilačkih trupa u Crnoj Gori, kojom su žene u Crnoj Gori prve dobile pravo glasa u Jugoslaviji, i to 22. jula 1941. godine. Na kraju, Milovan Đilas je svojeručno pisao odluke AVNOJ-a 1943. godine, kada je obnovljena crnogorska državnost u okviru socijalističke Jugoslavije. Takav čovjek u Crnoj Gori nema ulicu, a kamoli spomenik“, rekao je Zečević.

Zečević je istakao da da se kultura sjećanja u Crnoj Gori, u vezi značajnjih ličnosti iz doba SFRJ, tretira manje-više solidno, izuzme li se ličnost Milovana Đilasa.

„U Podgorici postoje most i ulica posvećeni Blažu Jovanoviću, takođe i ulice Stane Tomašević i Ivana Milutinovića, bulevari Save Kovačevića i Peka Dapčevića. Međutim, ulice Milovana Đilasa nema ni u jednoj crnogorskoj opštini. Zamislite, u Amsterdamu postoje trg i ulica koji nose ime Milovana Đilasa. U Santijagu, glavnom gradu Čilea takođe postoji Đilasova ulica. U Crnoj Gori – ništa“, kazao je on.

Ruinirane rodne kuće Milovana Đilasa i Blaža Jovanovića

Zečević je dodao da je i Đilasova rodna kuća u Podbišću, kod Mojkovca, posve zapuštena.

„Uz minimalna ulaganja, ta bi se kuća mogla obnoviti. Tamo bi se mogao prenijeti dio Đilasovog legata, napraviti biblioteka, te utemeljiti neka vrste ljetnje škole iz domena političke teorije ili političke filozofije. Da je Đilas rođen u nekoj drugoj zemlji, ta bi država vjerovatno osnovala fondaciju koja bi nosila njegovo ime, koja bi stipendirala studente iz oblasti društvenih nauka“.

Osim Đilasove rodne kuće, ruinirala i oronula je rodna kuća Blaža Jovanovića (1907-1976) u Veljem Brdu, desetak kilometara od centra Podgorice. Prozori i vrata su razvaljena, promaja i nepozvani gosti u domu narodnog heroja, revulucionara i omiljenog funkcionera u narodu su svakodnevica. Ispred kuće prvog posleratnog predsjednika Vlade Crne Gore, istaknutog revolucionara je nezaključana kapija, razvaljena su vrata i prozori, unutrašnjost demolirana i išarana.

Kuća Blaža Jovanovića
Kuća Blaža Jovanovićafoto: Boris Pejović

"Blažo Jovanović već od 1924. godine postao član KPJ i u narednim godinama polako napreduje kroz njenu hijerarhiju. Učestvuje u ratu od 1941, a kao sprecijalni izaslanik CK KPJ je poslat u Albaniju (1942-1943) kako bi organizovao formiranje KP Albanije. Nakon rata postaje prvi predsjednik vlade NR Crne Gore (1945-1953) i predsjednik Skupštine (1953-1963), da bi karijeru završio kao predsjednik Ustavnog suda Jugoslavije (1963-1975)", istakao je mladi istoričar Kuzman opisujući učesnika brojnih bitaka u Drugom svjetskom – Blaža Jovanovića.

Blažo Jovanović govori na mitingu u Herceg Novom poslije oslobođenja
Blažo Jovanović govori na mitingu u Herceg Novom poslije oslobođenjafoto: Narodni muzej Crne Gore

Jedini srušen spomenik posvećen NOB-u

Jedini srušeni spomenik posvećen NOB-a u Crnoj Gori je posvećen Milovanovom bratu Aleksi Beću Đilasu (1906-1941). On je bio istaknuti i opjevan narodni heroj koji je poginuo u borbi protiv fašista u noći između 1. i 2. novembra na Slijepač-Mostu kod Bijelog Polja.

Milovan Đilas i njegov sin ispred spomenika Aleksi Beću Đilasu
Milovan Đilas i njegov sin ispred spomenika Aleksi Beću Đilasufoto: Privatna arhiva

Zečević je prvobitno smatrao da je spomenik srušen u periodu između 1964. i 1965. godine, prilikom izgradnje Jadranskog puta, na dionici Kolašin - Mojkovac - Ribarevina (sa krakom do Bijelog Polja), ali dodaje da novi izvori ukazuju da je srušen nešto kasnije.

"Jedan nalaz iz 1973. godine govori da se spomenik nalazio u lošem stanju, pa je predloženo da se isti izmjesti na drugu lokaciju, jer se u blizini nalazila neka kafana. U narednim godinama originalni spomenik je srušen, a kao supstitut za spomenik je postavljena spomen-ploča u blizini područnog odjeljenja osnovne škole koja nosi ime po Aleksi Beću Đilasu. Međutim, lokacija te spomen-ploče ne odražava stvarno mjesto gdje je Aleksa Bećo Đilas ubijen, i svakako ne može predstavljati adekvatnu zamjenu za originalni piramidni spomenik, odnosno petostepenu piramidu visine gotovo tri metra. U tom smislu je potrebno obnoviti originalni spomenik, i to na onom mjestu gdje je Aleksa zaista nastradao", kazao je Zečević.

Od ličnosti značajajnih za SFRJ iz Crne Gore istakli su se i braća Dapčević, Peko i Vlado, koji su imali su dijametralno suprotne sudbine.

Peko Dapčević (prvi s lijeva)
Peko Dapčević (prvi s lijeva)foto: Znaci.net

"Stariji Peko (1913-1999), borio se u Španskom građankom ratu na strani republikanaca i bio je jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. Učestvovao je u bitkama na Neretvi i Sutjesci, a bio je glavnokomandujući Prve armijske grupe koja je oslobodila Beograd. Nakon rata zauzimao je visoke vojne i političke pozicije, ali nije se previše isticao u javnom životu. Za razliku od Peka, njegov brat Vlado (1917- 2001) je imao drugačiju sudbinu. Prije rata zatvaran od strane vlasti Kraljevine Jugoslavije, a poslije rata od strane vlasti FNRJ/SFRJ. Nekoliko puta je isključivan i opet priman u KPJ. Učesnik je NOR-a od početka, a sudbina nije htjela da mu ispune želje da se bori u Španiji i u Vijetnamu. Podržao je rezoluciju IB-a čime je postao jedan od najpoznatijih političkih zatvorenika. Živio je i na Zapadu i na Istoku. Tokom 90-tih je vodio antiratnu kampanju i bio protivnik politike Slobodana Miloševića", kazao je Kuzman.

Stana Tomašević (1921-1983) prije rata postaje član SKOJ-a, a u NOR-u je učestvovala od prvih dana.

Prva žena ambasador u SFRJ: Stana Tomašević
Prva žena ambasador u SFRJ: Stana Tomašević foto: Narodni muzej Crne Gore

"Bila je prva žena koju je Tito postavio za komesara. U Drvaru je prisustvovala Prvom kongresu USAOJ-a 1944, i tom prilikom je nastala njena čuvena fotografija koju su Englezi štampali i rasturali širom Evrope. čime je postala jedan od simbola antifašizma. Decembra 1942 izabrana je u Centralni odbor AFŽa Jugoslavije, a bila je i vjećnik ZAVNO Crne Gore i Boke. Poslije rata Stana završava filozofski fakultet u Beogradu gdje i obavlja razne političke funkcije. Nakon rata bavila se diplomatijom i bila prva žena koja je obavljala funkciju jugoslovenskog ambasadora (ambasador Norveške, Danske i Islanda)", ispričao je Kuzman za "Vijesti".

On je dodao da kada bi ovih nekoliko ljudi bile jedine ličnsoti iz Crne Gore koje u uticale na život SFRJ to bi bilo dovoljno.

"Međutim, tu su još desetine i desetine drugih Crnogoraca i Crnogorki, koji su na svim poljima ostavili neizbrisiv trag u istoriji bivše zajedničke države".

Ipak, Kuzman ističe da Crna Gora i dalje njeguje sjećanje na antifašitičku borbu i socijalitičku Jugoslaviju.

"Organizuju se izložbe sa ovom tematikom („Doba heroja“ povodom 100 godina Oktobarske revolucije, „Plamene zore“ povodom 100 godina osnivanja KPJ i dr), na kojima se pravi osvrt na ljude koji su učestvovali u borbi i izgradnji novog društva. Imena ulica i institucija po ličnostima iz socijalizma su većinom zadržana, ali bilo je i nekih promjena koje su nastupile promjenom društvenog sistema. (kao Univerzitet „Veljko Vlahović“ koji je preimenovan u UCG ili KBC Vukašin Marković koji je preimenovan u KBC Crne Gore“)", istakao je Kuzman.

On je dodao da obrazovni sistem kroz istoriju kao nastavni predmet obrađuje teme Crne Gore u Drugom svjetskom ratu i socijalističkoj Jugoslaviji.

"Trend istorijskog revizionizma nije zahvatio (na sreću) crnogorsku školsku istoriju, tako da se na ove ličnosti generalno gleda pozitivno, ali i kritički, budući da se ne kriju negativni aspekti iz njihovih života (pr. učešće Đilasa u „lijevim greškama“ i sl). Naravno, zbog ograničenog prostora, od pomenutih se fokus stavlja na Đilasa, Peka Dapčevića i Blaža Jovanovića, a manje na Vlada Dapčevića i Stanu Tomašević".

Kuzman je naglasio i da je Crna Gora jedina zemlja od bivših jugoslovenskih republika u kojoj nije došlo do namjernog uništavanja spomenika nastalih za vrijeme SFRJ, nakon njenog raspada.

Josip Broz Tito
Josip Broz Titofoto: Twiter

"Jedan od simbola ovog trenda je svakako postavljanje spomenika Josipu Brozu Titu u Podgorici, koji je i pored neslaganja dijela javnosti postavljen 2018. godine. To daje nadu da će se i u narednom periodu posvetiti veća pažnja ovom veoma značajnom nasljeđu Crne Gore", zaključio je Kuzman.

Preporučujemo za Vas