"neophodna pomoć medija"

Multisektorskim pristupom doprinijeti borbi protiv trgovine ljudima

„Svi zajedno možemo uspješno da osmislimo i sprovedemo sistem protiv trgovine. Time smo se vodili u izgradnji mehanizama- multisektorski pristup uz čvrstu koordinaciju sprovođenja aktivnosti državnih institucija, predstavnika nevladinih sektora i međunarodnih organizacija“, poručila je Bigović

1820 pregleda 0 komentar(a)
Sa panela, Foto: pr centar
Sa panela, Foto: pr centar

Problem trgovine ljudima ne prepoznaju dovoljno državne institucije, ali ni mediji.

To je zaključak današnje panel diskusije na temu „Da li napredujemo u borbi protiv trgovine ljudima?“ na kojoj su gostovali predstavnici NVO organizacija i MUP-a.

Panel diskusiju u Podgorici organizovalo je Društva profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG) u Podgorici.

Generalna sekretarka DPNCG Mila Radulović, kazala je da je nedostatak znanja i atraktivnosti glavni problem smanjenog izvještavanja o pitanju trgovine ljudima. Istakla je i da se mediji tom temom slabo bave, a da za problem ne postoji valjano rješenje ni na državnom nivou.

Sonja Bigović iz Odjeljenja za borbu protiv trgovine ljudima ispred Ministarstva unutrašnjih poslova je okarakterisala trgovinu ljudima kao najgrublji oblik kršenja dječijih i ljudskih prava i istovremeno jedno od krivičnih djela organizovanog kriminala na koji nije imuna nijedna zemlja.

„Svi zajedno možemo uspješno da osmislimo i sprovedemo sistem protiv trgovine. Time smo se vodili u izgradnji mehanizama- multisektorski pristup uz čvrstu koordinaciju sprovođenja aktivnosti državnih institucija, predstavnika nevladinih sektora i međunarodnih organizacija“, poručila je Bigović.

Ona kaže da je MUP otvoren za saradnju sa medijima, jer žele da se javnost informiše, ali da moraju biti dozirani u dijeljenju informacija upravo zbog žrtvi. Smatra da bi trebalo aktivnije da se uključe u problem, kako bi zajedno doprli do onih kojima je pomoć potrebna, ali i da izvještavanje mora biti pažljivo, a nikako senzacionalističko.

Za razliku od Crne Gore, gdje je u obrazovni sistem uvedeno učenje o ovom problemu, Jelena Hrnjak iz NVO Atina kaže da u Srbiji to još uvijek nije zaživjelo, kao i da napretka ima, ali ne u dovoljnoj mjeri.

„Treba da govorimo o trgovini ljudima u kontekstu isključive krivice trafikera, to je nešto što se često preskače i doprinosi kasnije različitom kršenju prava samih žrtava. Ljudi koji eksploatišu nemaju opravdanje za svoje ponašanje i to je odgovornost medija i nas da eksplicitno govorimo i da fokus sa žrtava prebacujemo na same počinioce“, smatra Hrnjak.

Država nije prepoznala potrebe i značaj Centra za romske inicijative, a nijedan projekat za koji su aplicirali nije prošao konkurs ni u jednom Ministarstvu, kazala je Fana Delija, izvršna direktorica Centra.

„U hodu nam se dešava da institucije kada dobiju žrtvu pokušaju da Centar ostave sa strane, iako smo mi uradili čitav posao. Rad centra od 2004. do danas finansiraju međunarodne organizacije. Naša država, bez obzira na rezutate, ne pruža podršku“, izjavila je Delija.

Ona je naglasila da ne postoji Sklonište za žrtve maloljetničkog braka, da što se tiče njih posjeduju sve kapacitete, ali ne i uslove.

Ljiljana Raičević, izvršna direktorica Sigurne ženske kuće govorila je o slučajevima kojih i dalje ima, načinima njihovog iskorištavanja, ali i da od kada su otvorili Sklonište se ništa nije promijenilo.

„To je proces koji mora preko vas, medija, da ide. Lično mogu da ga pokrenem, iniciram, procesuiram kod policije, sudstva i tužilaštva, ali njih nije briga. To morate vi da uradite, ova priča ne može bez vas da uspije i istraživačko novinarstvo je neophodno“, smatra Raičević.

U Institutu za socijalnu i obrazovnu politiku, koji takođe nemaju podršku države je iz ličnih sredstava za sklonište za njihove žrtve uloženo 23.700 eura, a ono trenutno broji osam korisnika od kojih je sedam maloljetno, kazao je Mitar Radonjić, izvršni direktor.

„To je jedino sklonište koje ima licencu. Od kada smo krajem decembra prošle godine pošli na javni konkurs, do odluke u martu smo sve sami finansirali iz sopstvenih sredstava, osim mjesečnih faktura za hranu korisnika. Prve korisnike smo primili 10. januara, ukupno 40 žrtava i naravno da je postojala bojazan da nećemo imati za finansiranje“

Radonjić smatra da se prosjačenje mora klasifikovati kao vrsta trgovine ljudima i to radne eksploatacije, te da je u vezi s tim skorašnji primjer prebacivanja djeteta iz Skloništa u Dom „Mladost“ za nezbrinutu djecu u Bijelu, jer je tužilac to djelo klasifikovao kao zanemarivanje djeteta, a ne kao trgovinu ljudima problem koji je bitan i o kojem se treba govoriti.

Preporučujemo za Vas