Miodrag Đukanović iz Podgorice više od 15 godina zaposlen je u Službi zaštite i spasavanja Glavnog grada, od toga četiri godine proveo je na sudovima, dokazujući da je kao vatrogasac-spasilac, vođa grupe, bio žrtva mobinga bivšeg komandira Andrije Čađenovića. Pravosnažnom presudom u korist Đukanovića, Čađenović, koji je u međuvremenu imenovan za direktora gradskog preduzeća “Čistoća”, proglašen je za mobera.
“Prošao sam kroz brutalan period iživljavanja”, kratko je u razgovoru za “Vijesti” Đukanović opisao kako je ono što je doživljavao na radnom mjestu uticalo na njegov profesionalni, ali i privatni život. I njega, i članova njegove porodice.
“Profesionalno sam radio svoj posao, ni danas mi nije jasno zašto se Čađenović tako ponašao prema meni, ali sam bio primoran da iskoristim sve mehanizme da zaštitim sebe i obezbijedim egzistenciju za porodicu. Moja porodica je zajedno sa mnom istrpjela golgotu”, ispričao je Đukanović.
Odgovarajući na pitanje “Vijesti” kako će se u odnosu na činjenicu da je Čađenović kao direktor preduzeća čiji je osnivač Glavni grad pravosnažno osuđen za mobing, iz kabineta gradonačelnika Ivana Vukovića kazali su da je “Glavni grad postupio po pravosnažnoj presudi”.
“I u skladu sa zakonom ispoštovao sve njene odredbe”, odgovorili su redakciji.
Tako je Glavni grad, na osnovu presude, bio u obavezi da Đukanoviću isplati 3.000 eura za pretrpljene duševne bolove, 1.000 za pretrpljeni strah, zateznu kamatu, 1.894 eura na ime naknade troškova postupka. Glavni grad je, prema presudi, o sopstvenom trošku integralno objavio presudu u dnevnim novinama “Vijesti” i “Dan”, što je još preko 3.000 eura.
Suđenje je trajalo četiri godine. Govoreći o tome kroz šta je prolazio, Đukanović je “Vijestima” ispričao samo dio, pored ostalog i da za četiri godine dok je Čađenović bio komandir, on nije imao pravo na godišnji odmor.
“Jedini ja od svih zaposlenih. Za isto to vrijeme, doneseno je gotovo 30 rješenja o mom radno-pravnom statusu, ali nijedno od tih rješenja nije ostalo na snazi, svako je poništeno. Među tim rješenjima, četiri su o prestanku radnog odnosa. Zakon o državnim službenicima propisuje da ako se uloži, žalba odlaže izvršenje rješenja. U tri slučaja bilo je tako, ali, u jednom, Mišela Manojlović, kao predsjednica drugostepenog organa - Komisije za žalbe Glavnog grada, potvrdila je rješenje o otkazu i izvršno sam ostao bez posla 21. novembra 2016. Upravni sud je, međutim, ocijenio da je sve što su radili, suprotno zakonu i vraćen sam na posao u martu 2017. Čađenović je, međutim, nakon toga i uprkos tome što je sudska odluka bila izvršna, po istom pravnom osnovu meni prekidao radni odnos. Tu se bukvalno radilo o iživljavanju. Ne zlostavljanju, nego iživljavanju”, ispričao je Đukanović “Vijestima”.
U presudi koja je objavljena i u dnevnim novinama “Dan” i “Vijesti” i dostupna na sajtu sudovi.me, pored ostalog, navodi se da “...sud nalazi da je tužilac dokazao da je u periodu od 16. 3. 2016. do 26. 11. 2018. godine od strane komandira A.Č. učinjen mobing”.
“Takođe, sud nalazi i da je tužilac provedenim dokazima potvrdio da mjere, odnosno radnje koje su preduzete u odnosu na njega su podstaknute zlim namjerama upravo komandira Č. da se sabotira tužilac, odnosno da se diskredituje”, piše u presudi.
Prijava ima, ali su presude rijetke
Uvidom u odluke sudova koje su objavljene na istom portalu, prijave za zlostavljanje na radu nisu rijetkost, ali su rijetki slučajevi poput Đukanović-Čađenović u kojima je mobing dokazan. U martu prošle godine, prema presudi Višeg suda u Podgorici, za mobing su pravosnažno osuđeni Opština Nikšić i Zdravko Vlahović, dugogodišnji javni funkcioner, bivši šef Komunalne policije...
Advokatica Maja Zeković, koja je Đukanovića i zastupala u konkretnom slučaju, kazala je “Vijestima” da je razlog za mali broj presuda, pored ostalog, i to što zaposleni nisu upoznati sa svojim pravima, ali i sudska praksa koja bi pomogla u dokazivanju mobinga.
“Riječ je o postupcima čiji epilog je neizvjestan pred sudom, ne samo zbog nepostojanja iskristalisanih i jasnih stavova sudske prakse, već i zbog činjenice da je poslodavac u pravilu zaštićen i time što zbog nadređenog položaja, najčešće uspijeva da zaposlenog osujeti u mogućnostima obezbjeđivanja materijalnih (pisanih) dokaza, koji su uvijek za sud uvjerljiviji”, rekla je ona “Vijestima”.
U postupcima je, kako je dodala, otežano i dokazivanje mobinga putem svjedoka, jer se svjedoci-kolege žrtava mobinga, iako su očevici zlostavljanja na radu, najčešće suzdržavaju da pred sudom ispričaju istinu.
“Kako zbog straha vezanog za sopstveni radno-pravni status, tako nerijetko i usljed ucjena poslodavca-mobera da će zaista trpjeti posljedice, ukoliko budu svjedočili na njihovu štetu”, prenosi ona iskustva iz prakse.
Zakonski okvir
Zabrana zlostavljanja na radu u Crnoj Gori uređena je Zakonom o zabrani zlostavljanja na radu iz 2012. godine (Sužbeni list broj 30/12). Prema Zakonu, mobing je “svako aktivno i pasivno ponašanje na radu ili u vezi sa radom prema zaposlenom ili grupi zaposlenih, koje se ponavlja, a koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta zaposlenog i koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, pogoršava uslove rada ili dovodi do toga da se zaposleni izoluje ili navede da na sopstvenu inicijativu otkaže ugovor o radu ili drugi ugovor”.
“Iako postoji zakonska regulativa, nije mi poznato da postoji veliki broj slučajeva dokazanog mobinga u redovnim sudskim postupcima, odnosno pravnosnažnih sudskih odluka. Ne mislim da je razlog tome nepostojanje mobinga, već nedovoljna informisanost zaposlenih o njihovim pravima, a prije svega bojazan da će u slučaju pokretanja postupka i njihov radno-pravni status biti doveden u pitanje. Takođe, obeshrabrujuća okolnost za nepokretanje postupaka kad su u pitanju žrtve mobinga, jeste svakako činjenica da još u našoj sudskoj praksi ne postoje stabilni parametri za dokazivanje mobinga, odnosno iskristalisani postulati po pitanju, što se tačno smatra nedozvoljenim ponašanjem na radnom mjestu”, rekla je Zeković “Vijestima”.
Nisu imuni ni javni, ni privatni sektor
Advokatica navodi da se zlostavljanje na radu dešava kako u javnom, tako i u privatnom sektoru. Prema njenim riječima, problem se mora posmatrati kroz prizmu šire društvene odgovornosti svih “za stvaranje civilizovanog ambijenta koji bi na adekvatan način upoznao, kako zaposlene, tako i one na menadžerskim pozicijama, o zakonskoj regulativi, praksi razvijenih zemalja”.
“I, naravno, posljedicama nepoštovanja zakona. Jedan od faktora koji snažno utiče na pojavu nedozvoljenog ponašanja na radnom mjestu je i činjenica da se na menadžerskim pozicijama nalaze ljudi koji nisu prošli adekvatne obuke za tu vrstu djelovanja, kao što je slučaj u savremenim i razvijenim zemljama u svijetu. Jer, nije mali broj slučajeva da određena lica mogu biti istaknuti stručnjaci u svojoj profesiji, ali nemaju razvijene menadžerske vještine koje podrazumijevaju rukovođenje i upravljanje timom, uz poštovanje savremenih obavezujućih tokova pravnog sistema”, rekla je ona.
Dodatno, problem vidi i u “zastarjelom sistemu rezonovanja”, koji je, kako je kazala, posebno karakterističan za manje sredine, poput Crne Gore, gdje su kadriranja na menadžerskim pozicijama “u značajnom broju uslovljena, ne znanjem i kvalitetima rada u određenoj oblasti, već dominantnim političkim uticajem i nepotizmom”.
“Pa se takvi menadžeri tj. poslodavci, osjećaju sigurnijim na poziciji i sebi pripisuju i ona prava koja po zakonu nemaju, čime nanose najčešće nanadoknadivu štetu kako zaposlenima, tako i cjelokupnom sistemu. Upravo ćemo kao društvo, pokazati napredovanje u sistemskom smislu, ukoliko takva djelovanja blagovremeno prepoznamo, na adekvatan način sankcionišemo i damo podstrek za edukovanje s ciljem da se zabranjeno ponašanje ne ponavlja”, kazala je Zeković.
Umjesto odgovornosti - nagrada
Iako mobing nije stran ni u jednom sektoru, Zeković kaže da je onaj u javnom posebno problematičan, jer nema bilo kakve individualne odgovornosti mobera, što, prema njenim riječima, istovremeno predstavlja i manjkavost same zakonske regulative u toj oblasti.
“Upravo u postupku, koji je pravnosnažno okončan i u kojem je utvrđeno postojanje zlostavljanja na radu, za stranku koju sam zastupala, imamo situaciju da je u odnosu na isto lice pokrenuto više postupaka za utvrđivanje mobinga, pri čemu sam ja u odnosu na istog tuženog (Glavni grad Podgorica, gdje je mober isto lice) u svojstvu punomoćnika zastupala i tužilju, za utvrđivanje mobinga, u kojem je prvostepenom presudom takođe usvojen tužbeni zahtjev. Međutim, konkretni mober, ne samo da nije trpio posljedice višestrukog zlostavljanja zaposlenih na radnom mjestu, već je značajno unaprijeđen i postavljen je za rukovodioca mnogo većeg organa lokalne samouprave”, kazala je Zeković.
Tvrdi da su ti postupci u kojima je učestvovala u svojstvu punomoćnika žrtava mobinga, “imali karakter neupitne odmazde prema pojedincu”.
“Zbog očiglednog ličnog animoziteta, a koje je izazvalo krajnje profesionalno ponašanje zaposlenih, koji su samo odlučno i hrabro ukazivali na svoja prava i uočene nepravilnosti u radu pretpostavljenog, a što predstavlja krajnje neprimjereno ponašanje nadređenog. Ove činjenice i okolnosti, nisu ostale nepoznate gradonačelniku Podgorice, niti su hijerarhijski mogle ili smjele ostati nepoznate, prilikom unapređivanja konkretnog mobera, na rukovodeću funkciju organa sa značajno većim brojem zaposlenih. To samo potvrđuje apostrofirani problem, našeg nažalost arhaičnog, isključivo na političkim učincima počivajućeg sistema, kao i zabrinjavajućeg neprofesionalizma prisutnog u najznačajnijm i najvišim javnim funkcijama”, kazala je Zeković.
Andrija Čađenović bio je komandir Službe zaštite od maja 2015. do februara 2019. godine. Do juna te godine bio je v.d, a od sredine juna 2019. izvršni je direktor podgoričke “Čistoće”.
“Uz poštovanje bazičnog načela krivičnog postupka - prezumpcije nevinosti, nužno je ukazati da je u odnosu na ‘unaprijeđenog mobera’ podnijeto i više krivičnih prijava za veoma ozbiljna krivična djela, po kojima nadležno Osnovni državno tužilaštvo kao i Specijalno tužilaštvo, nisu postupili čak ni nakon više godina. To je samo još jedan pokazatelj sistemske ozbiljnosti izloženog problema, kao i nedovoljne zaštićenosti građana u postojećem pravnom poretku”, kazala je Zeković.
Dešavaju se i zloupotrebe
Advokatica Zeković kazala je da postoje i zloupotrebe i da zaposleni nerijetko za mobing prijavljuju poslodavce i kad poslodavci savjesno ispunjavaju sve svoje obaveze i poštuju prava zaposlenih.
“Postoje situacije u kojima i zaposleni zloupotrebljavaju svoja zakonska prava i ne ispunjavaju zakonske obaveze”, rekla je ona, dodajući da su najčešće zloupotrebe privremena spriječenost od rada, odlasci na višesatne pauze...
“Ono što treba da bude naš zajednički cilj, jeste promovisanje profesionalizacije na svim nivoima djelovanja, u konkretnom i kod zaposlenih i kod poslodavaca, jer je to preduslov za uređivanje sistema kako u oblasti radno-pravnih odnosa, tako i šire, i to poštovanje prava zaposlenih i građana uopšte, uz nultu toleranciju na bilo kakav vid zlostavljanja na radu”.
I pored gorčine, ponovo bi isto
Nakon četiri godine suđenja, Miodrag Đukanović kaže da bi ponovo prošao kroz isto.
“U vrijeme Čađenovića, bio sam uskraćen mogućnosti da se usavršavam kao vatrogasac. Promjenom komandira, došao sam u mirniju situaciju, novi gradonačelnik (Ivan Vuković) mislim da je i uvidio o čemu se sve tu radilo... Sad profesionalno radim kao da se ništa nije dešavalo, ali je to ostavilo kod mene gorčinu. To je dug vremenski period, iscrpljujuća borba i za porodicu, i za mene. Ipak, ja sam od onih ljudi koji kad su u pravu za nešto - bore se do kraja. Ne vidim drugi način kako sam mogao da isplivam iz svega...”.
Zeković: Kriminalizovati radikalne slučajeve zlostavljanja
Zakon o državnim službenicima i namještenicima ne tretira zlostavljanje na radu, osim što bi se, nakon pravosnažnih presuda, moberi mogli disciplinski kazniti. Prema Etičkom kodeksu državnih službenika, “službenik je dužan da vodi računa da ne ometa druge službenike u vršenju redovnih službenih dužnosti”. Kodeksom je uređeno i ponašanje neposrednih rukovodilaca.
Zeković je mišljenja da bi određene oblike mobinga ipak trebalo kriminalizovati.
“Za prevazilaženje ovako radikalnih slučajeva zlostavljanja na radu, smatram i kriminalizaciju određenih oblika mobinga, s obzirom na to da evidentno predstavljaju društveno-opasno ponašanje, koje ugrožava osnovna ljudska prava na radnom mjestu”, rekla je ona.
Bonus video:
