"Moj Mitre", kazala je Tatjana Ćalasan kada je vidjela snimak gdje njen suprug, elektromonter, razbija led koji je okovao stub na 10kv dalekovodu „Unač-Bezuje“.
"E, moj Mitre", rekli su svi oni koji su pogledali snimak koji se proširio društvenim mrežama.
Snijeg, stub okovan ledom, mećava, a Mitar se hrabro bori sa nevremenom kako bi mještani njegove Pive što prije dobili napajanje električnom energijom.
"Čini mi se kada su ljudi vidjeli taj snimak da su malo bolje shvatili kako se zimi borimo sa nevremenom, kako radimo često i više nego što možemo da bi posao obavili kako treba i da bi korisnici što prije dobili napajanje električnom energijom. Mislim da će se sada manje ljutiti kada zimi zbog nevremena ostanu bez električne energije, jer svi se mi zaista trudimo da kvar što prije popravimo", priča Mitar i priznaje da mu je malo nelagodno što sada mnogi znaju za njega.
On se već godinama uspješno bori sa nevremenom, "ljulja" se zajedno sa stubom i prkosi mećavi i vjetru. I ne samo on, kako kaže – bore se sve njegove kolege elektromonteri i na tom snimku je mogao biti bilo ko od njih, a taj stub je mogao biti bilo gdje po sjeveru Crne Gore.
"Imamo penjalice, HTZ opremu, opasač, sve je atestirano. Pored opreme, treba ti znanje, rutina, vještina i opreznost. Malo je ‘opuštenija’ varijanta kada su stubovi novi, ali, kako su nas naučile starije kolege – malo straha uvijek mora da postoji. Ne valja ako straha nema, jer upravo nas on i čuva", priča tridesetosmogodišnji radnik CEDIS-a koji ima skoro dvije decenije radnog iskustva, a šest godina je u Sektoru za održavanje mreže.
Priznaje da ne pamti prvo zimsko "penjanje", ali zato pamti dan kada je prvi put "osvojio" betonski stub za struju.
"Bili je to u selu Unač. Bio sam sa kolegama Mićanovićem i Kulićem, kada mi je Kulić predložio da se popenjem na stub. To nikada neću zaboraviti. Niko mi u tom trenutku nije bio ‘miliji’ od tog stuba. Kako sam ga samo grlio i priljubio se uz njega, kao uz đevojku. Tako sam počeo. Učio od starijih kolega, sticao iskustvo, pitao ako mi nešto nije jasno. Srećom, imam sjajan kolektiv i onda je sve mnogo lakše", kaže Mitar, i priča o kolegama elektromonterima iz nikšićkog sektora za održavanje mreže.
Ima ih 12 i svi su kao jedna porodica. Predvodi ih Mišo, iskusni "vuk" od koga svi pomalo uče. Tu su i Slaviša, Ranko, Ratko, Veljko, zatim Slavko, koji šalama zna, kako kaže Mitar, da "dan rastereti". Ekipu su im "osvježili" mlađi radnici – Jovan, Dragoslav i Nikola.
"Ljudi sa kojima sam počeo rad u ekipi održavanja su Janko i Saša i njih uvijek volim da pomenem jer sam uz njih sticao iskustvo, upoznavao teren, učio. Prvih nekoliko godina bio sam stalno sa njima", kaže vrijedni Pivljanin kome je struja izgleda u krvi.
Njegova majka Milica bila je jedina žena uklopničar u Crnoj Gori. Radila je u Breznima, gdje su Ćalasani i živjeli.
"Bilo je neobično kada sam radio u Plužinama i kada nestane struja. I njoj i meni je bilo čudno da se čujemo i sigurno je njoj bilo teže nego meni. O svim kolegama vodila je računa, a sada je morala dodatno da brine i zbog sina. Znala je da zove da pita gdje sam, kako sam, kako ide posao. I danas, iako se penzionisala, često zove, jer najbolje zna kako je mojim kolegama elektromonterima i meni”.
Zna to i njegova supruga jer nijesu rijetke situacije da je kući stizao mokar i promrzao. Nikada, kaže, ništa nije rekla, ali je njen pogled dovoljno govorio.
“Nijesam ni znao da je kolega poslao snimak i da je postavljen na Facebook stranicu CEDIS-a. Tanja je vidjela snimak i samo je rekla – ‘Moj Mitre’. Najstarija kćerkica Iva, koja ima sedam godina, je pitala – ‘Tata, jesi li ovo ti?’. Samo sam se nasmijao. Bude teško, naporno, ima dosta posla, ali kada dođem kući, čekaju me žena i četiri kćerkice i sav umor nestane. Iva i Nina, koja je godinu mlađa, skidaju mi gojzerice, donose peškir, ‘trče’ oko mene. A tu su i dvije vragolanke, Mia i Tea, koje u februaru pune dvije godine", priča ponosni otac četiri mala anđela.
Iako posao nije lak, ne pomišlja da traži drugi. "Leže" Ćalasanima poslovi sa strujom, a njemu su, kaže, "legle" i kolege sa kojima dijeli i dobro i zlo, i firma za koju radi. A voli i da ljudima "vrati" svjetlo.
"Svi se mi trudimo da kvar što prije popravimo. Sve što možemo da uradimo toga dana ne ostavljamo za sjutradan, čak i ako padne noć, jer tu smo zbog potrošača i želimo da ih ispoštujemo, ali nekad se desi da se stvari iskomplikuju. Zima i planina imaju gadnu ćud – nikada ne znaš šta će biti. Svi dobro poznajemo teren, a dešava se da napada toliki snijeg i da duva mećava, da u tom trenutku ne znamo gdje smo. Ali, ne odustajemo".
Kao svaki lokalpatriota, i Mitru je Piva najljepša. Čak i zimi, iako često moraju da gaze smetove, kidaju led, i “grle” stub od struje više nego što bi to htjeli.
“Ipak je privilegija raditi ovaj posao. Jeste težak i odgovoran, ali i lijep. Samo da nas zdravlje podrži, a i da stubovi budu što ‘zdraviji’. Eto, zbog stuba i mećave postah poznatiji od brata”, uz osmijeh reče Mitar.
Njegov brat Martin, doktor elektrotehnike, dvije godine zaredom dobitnik je priznanja Univerziteta Crne Gore za postignute rezultate i doprinos razvoju naučno-istraživačkog rada, a prošle godine dobio je i nagradu iz Fonda Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za podsticanje podmlatka. Sada je državni sekretar u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta.
Drhtao sam kao prut
Ljudi sa kojima je Mitar počeo rad u ekipi održavanja su Janko Samardžić i Saša Šurbatović. Saša je bio tu i kada je Martin pristao da “Vijestima” ispriča elektromontersku priču. I on, kao i Mitar, pamti prvo penjanje uz stub.
"Bio sam pod tremom i pod strahom. Drhtao sam kao prut. Sada nije toliko strašno, ali tih prvih godina još nijeste navikli da se borite sa vjetrom i ‘hvatate’ se za stub. Zimi nam ipak Piva bude najteža, a zima koju svi pamtimo je 2005. Ogroman snijeg, nameti, mreže nijesu bile u stanju u kakvom su sada, morali smo kilometrima da pješačimo. Baš je bilo teško. Ali, navikne se čovjek. Iznervira nas i kada nas ljudi kritikuju što brže neki kvar ne popravimo, a mi, iako ulažemo ogroman napor, zbog nevremena ne možemo brže. Tada radimo pod dodatnim pritiskom, jer stalno ti je u glavi to njihovo – ‘kad’ ćeš popraviti’. Ali, čovjek se i na to navikne", kaže Saša koji ima suprugu i dvoje djece. Dok supruga, kaže on, zna koliko je njihov posao opasan, djeca još uvijek nijesu toga svjesna.
Bonus video:
