"Durmitor" kao brod kotorske Jugooceanije, Foto: Privatna arhiva

jugoslovenski teretnjak

Pakleni ploveći logor “Durmitor”

Malo poznata epizoda iz života jednog od prvih brodova kotorske "Jugooceanije"

29921 pregleda 43 reakcija 17 komentar(a)
"Durmitor" kao brod kotorske Jugooceanije, Foto: Privatna arhiva
"Durmitor" kao brod kotorske Jugooceanije, Foto: Privatna arhiva

Brod na vidiku! Povik mornara Hajnriha Kistnera sa osmatračke pozicije na prednjem jarbolu njemačke pomoćne krtarice „Atlantis“, razbio je mir i tišinu praskozorja tog 22. oktobra 1940. na dalekom Indijskom okeanu, negdje tristotinjak mija jugozapadno od indonežanskog ostrva Jave.

U susret njemačkom rejderu (trgovačkom brodu naoružanom i opremljenom da vodi tzv. krstarički rat protiv trgovačkog brodovlja Saveznika u Drugom svjetskom ratu) plovio je natovareni nepoznati parobrod. Njemačka posada na „Atlantisu“ koji je za ovu priliku bio prerušen u norveški trgovački brod zauzela je svoje borbene stanice iza šest još sakrivenih palubnih topova kalibra 150 mm. Posjednuti su bili i sakriveni top kalibra 75 mm na pramcu, te svih šest protivavionskih oružja kalibra 37 i 20 mm. Zapovjednik „Atkantusa“, kapetan bojnog broda Bernard Roge već se radovao novoj na spisku žrtava rejdera kojim je komandovao: „Schiff 16“ kako su u Komandi njemačke Ratne mornarice kodno nazivali „Atlantis“ već je do tada od svog polaska na krstarenje svjetskim morima aprila 1940. iz Njemačke, potopio ili zaplijenio devet savezničkih trgovačkih brodova.

Prethodna dva dana „Atlantisov“ radiogonometar pratio je povremeni radio saobraćaj sa teretnjaka koji im je plovio u susret, pa je njemački zapovjednik odlučio da postavi zasjedu i sačeka dolazak nove žrtve... Rogeov borbeni entuzijazam međutim, blago je splasnuo kada je kroz dvogled, na bokovima starog i teško natovarenog parobroda što se u zoru 22. oktobra približavao „Atlantisu“, uočio iscrtanu veliku zastavu Jugoslavije – tada još neutralne države u Drugom svjetskom ratu. Ipak, situacija na njegovom soptsvenom brodu je bila tako očajna da je, bez obzira na to što ima posla sa „neutralcem“, Roge ipak odlučio da „Atlantis“ pređe u akciju. Morao se naime, kako-tako riješiti preko 300 ratnih zarobljenika - članova posada savezničkih brodova koje je „Atlantis“ već do tada bio potopio, a koji su se već duže vrijeme tiskali u prenatrpanim za zarobljenike predviđenim prostorijama u štivama rejdera. Brod koji mu je dolazio u susret, iako neutralan, bio je idealna prilika za to, a pridošlica nije još ništa posumnjala, niti mogla naslutiti da se iza spoljašnjosti nevinog norveškog teretnjaka što ga vidi sebi nasuprot, zapravo krije opasni njemački rejder...

Brzinom od 15 čvorova „Atlantis“ se ustremio na jugoslovenski teretnjak, Čim mu se približio na oko 3 hijade metara i uvidio da je presretnuti brod nenaoružan, rejder je signalnim zastavicama neutralnom brodu naredio da se zaustavi i da ne emitije nikakav radio-saobraćaj. Radiotelegrafista zaustavljenog broda Anton Arh međutim, počeo je da emituje poruku navevši u njoj da je njegov brod jugoslovenski teretnjak „Durmitor“ na putu iz luke Lorenco Markes u tadašnjoj portugalskoj afričkoj koloniji Mozambik, ka Japanu sa skretanjem u Bataviji - današnjoj indonežanskoj prestonici Džakarti na ostrvu Java. Arh je tražio da mu se nepoznati brod koji ih je zaustavio predstavi, na što je sa „Atkantisa“ došla još jedna poruka signalnim zastavicama da „Durmitor“ odmah prekine radio-saobraćaj i da se pripremi da se na njega ukrca bording tim sa rejdera.

Brod 'Atlantis'
Brod "Atlantis"foto: Privatan arhiva

Ovaj signal dodatno je „ojačan“ otrkivanjem do tada brižjivo prikrivenog „Atlantisovog“ naoružanja, spuštanjem norveške i dizanjem vojnopomorske zastave Trećeg rajha sa kukastim krstom na jarbol rejdera. Njemački bording tim od 32 naoružana mornara i oficira otisnuo se u dva čamca sa „Atlantisa“ i ubrzo se ukrcao na „Durmitor“ da izvrši pretres jugoslovenskog broda, uprkos protestima zapovjednika „Durmnitora“ kapetana Iva Bega i njegovim upozorenjima da se tim narušava teritorija jedne neutralne države. Njemci su izvijestili svog zapovjednika Rogea, da je „Durmitor“ stari parobrod od 5.623 bruto-tone sagrađen još daleke 1913. godine, da pripada kompaniji „Dubrovačka parobrodarska plovidba“ iz Dubrovnika, da je natovaren sa 8.200 tona kamene soli koju prevozi iz španske luke Tore Viega za Hirošimu i Milke u Japanu.

Na brodu su prema nalazima Njemaca, bila 34 člana posade – svi Jugosloveni, osim jednog ložača iz Španije. Popisane su i brodske zalihe koje su činili između 450 i 500 tona uglja za kotlove parostroja „Durmitora“, dvadest tona tehničke i petnaest tona vode za piće, te hrana za tridesetak ljudi, dovoljna za još osam do deset dana plovidbe. Zapaženo je i da je „Dumritor“ u lošem tehničkom stanju, te da je korito broda koji je prethodno pet nedjelja plutao zaustavljen u toplim afričkim vodama čekajuči u luci Lorenco Markes da bude snabdjeven ugljem, toliko obraslo školjkama i algama da „Durmitor“ ne može voziti brže od skromnih 7 čvorova. Sve to bilo je prilično loše, ali se kapetan bojnog broda Roge ipak odlučio da će i takav kakav je - star, zapušten i slabo snabdjeven, „Durmitor“ morati da odgovori njegovom naumu i preuzme skoro 300 ratnih zarobjenika iz „Atlantisovih“ pretrpanih kazamata u potpalublju. Roge je zvanično zaplijenio jugoslovenski parobrod našavi vrlo tanak i diskutabilan razlog za to: nepoštovanje od strane „Durmitora“ „Atlantisove“ naredbe da zadrži radio-tišinu, činjenicu da je dubrovački parobrod prevozi so koja se po njemačkim ratnim pravilima, smatra kontrabandom, te da će prije dolaska na konačnu destinaciju u Japan, brod ticati jednu luku pod kontrolom neprijatelja - Bataviju.

Kapetan Ivo Bego i oficiri Rathman i Simić nakon oslobađanja iz logora u Somaliji
Kapetan Ivo Bego i oficiri Rathman i Simić nakon oslobađanja iz logora u Somalijifoto: Privatna arhiva

Većina „Durmitorove“ posade zatvorena je u njihovim kabinama, a na brodu je ostalo odjeljenje od 12 naoružanih njemačkih mornara predvođenih oficirom „Atantisa“ za ratni plijen, poručnikom korvete Emilom Denelom. Kapetan Bego i njegova posada među kojima su bili većinom pomorci iz Dalmacije i Hercegovine, po jedan iz Slovenije i Srbije, te trojica Bokelja - asistent stroja Vinko Gudelj iz Perasta, te ložači Blagoje Mandić iz Herceg Novog i Tripo Radinović iz Morinja, postali su zapravo zarobljenici na vlastitom brodu i ni naslutiti nisu mogli što im Njemci spremaju. Roge je naredio Denelu da se ovaj sa „Durmitorom“ uputi jugozapadno prema Božićnjem ostrvu gdje će se za par dana ponovno sresti sa „Atlantisom“, a rejder u međuvremenu obaviti sve pripreme da na jugoslovenski teretnjak prebaci svoj problematični ljudski teret britanskih, francuskih, norveških, danskih i drugih zaroblnjenih pomoraca sa brodova koje je rejder ranije potopio. Kad su se 26. decembra brodovi ponovno sreli na pučini kod Božićnjeg ostrva, sa „Atlantisa“ je prvo na „Durmitor“ čamcima prebačena grupa od pedesetak ljudi - uglavnom Arapa, Kineza i Indusa kojima je naređeno da lopatama poravnaju teret soli u štivama jugoslovenskog teretnjaka. Potom je so prekrivena ceradama i jutanim vrećama, a onda su Njemci pod prijetnjom oružjem, u sve štive „Durmitora“, na zaprepašćenje njegove jugoslovenske posade, uselili ukupno 263 svoja ratna zarobljenika. Oni su i na zaplijenjenom jugoslovenskom teretnjaku bili u svojevrsnoj segregaciji, pa su tako na pramčanom dijelu „Durmitora“ u štivi broj 1 zatočeni zapovjednici i viši oficiri sa potopljenih brodova, u štivi broj dva niži oficiri, a na krmenom dijelu u štivi broj 3 mornari-bijelci, dok su u štivi broj 4 zatvoreni svi ostali „obojeni“ u koje su Njemci pored crnaca, uvrstili i Induse, Kineze i Arape.

Njemački brod “Atlantis”
Njemački brod “Atlantis”foto: Privatna arhiva

Na svom brodu Roge je ostavio jednog Engleza, 23 Kineza i šest crnaca čije je zdravlje bilo suviše loše da ih se uputi u pakao koji se očekivao na „Durmitoru“. Medicinski oficir „Atlantisa“ je tokom susreta dva broda, pružio i ljekarsku pomoć četvorici bolesnih jugoslovenskih pomoraca sa „Durmitora“. „Odluka da se na ovaj način riješimo preko 260 zarobljenika donosi našem brodu mnogo prednosti – to je ipak 260 usta manje za hraniti i dati im vodu, u situaciji kada su i naše zalihe vrlo tanke, te stoga se u ovakvim prilikama čist humanitarni aspekt ovog poteza mora zanemariti. Uslovi u kojima će zarobljenici biti smješteni na zaplijenjenom brodu su zaista izuzetno loši. Biće smješteni u štivama na teretu soli, a mi im ne možemo dati bilo kakve madrace, ćebad ili visaljke, izuzev manjeg broja madraca za zarobljenike starije od 50 godina.

Zbog naprezanja i preopterećenosti kapaciteta u našoj brodskoj pekari, možemo im dati hljeba dovoljno samo za nedjelju dana, vode im možemo dati samo vrlo male kolilčine i to isključivo za piće. Zarobljenici su o svemu ovome obaviješteni i jasno upozoreni da će svaki njihov eventualni pokušaj pobune ili sabotaže tokom boravka na zaplijenjenom brodu, naići na oružani odgovovir našeg ukrcanog tima. Komandant pomoćne krstarice se u tom smislu obratio i zapovjednicima potopljenih savezničkih brodova i od njih tražio da mu daju svoju časnu riječ da će se njihove posade tokom boravka na zaplijenjenom brodu uzdržati od bilo kakve neposlušnosti prema članovima našeg ukrcanog tima, odnosno sabotaže ili pobune. Svih sedam zapovjednika je slobodnom voljom dalo svoju časnu riječ i potpisalo izjavu kojom se na to obavezuju“, zapisao je kapetan bojnog broda Roge tada u brodskom dnevniku „Atlantisa“.

Prema proračunima Rogeovih oficira, „Dumritor“ iako u lošem tehničkom stanju ima dovoljno goriva i tehničke vode, dok će se zalihe hrene i pitke vode morati drastično redukovano izdavati ljudima, da za oko mjesec dana plovidbe, pređe oko 3.600 milja koliko ih je dijelilo od itaijanske kolonije Somalije u istočnoj Africi gdje se brod imao uputiti i tamo njemačkim saveznicima Italijanima, predati Rogeove ratne zarobljenike. Da koliko-toliko osvježe zalihe hrane na „Durmitoru“, Njemci su sa „Atlantisa“ na jugoslovenski paribrod prebacili i nekoliko stotina kilograma krompira, supenog povrća i kiselog kupusa, te tri manje mršave žive svinje. Donijeli su i po 50 komada šolja, tanjira i pribora za jelo tako da su zarobljenici to malo raspožive hrane mogli jesti u smjenama.

„Durmitor“ na koji se ukrcalo 13 njemačkih monara i poručnik Denel kao komandant, te jedan niži oficir na posebnom obavještajnom zadatku, pretvoren je u pravi ploveći koncentracioni logor. Na komandnom mostu koji su osigurali bodljikavom žicom i skidanjem skoro svih stepenica kojima se sa glavne palube pristupalo nadgrašu broda, Njemci su postavili par mitraljeza, a u blizini stražarskih mjeta koja su bila posjednuta 24 sata dnevno, stajali su i otvoreni sanduci sa ručnim bombama. Stražari su uz to nosili i lično naoružanje, a kretanje je bilo strogo ograničeno i većini članova jugoslovenske posade broda koja, kao ni zarobljenici, nije smjela da zna ništa o namjerama Njemaca, kursu i odredištu ka kojem se „Durmitor“ uputio. Pored ventila za naplavjivanje broda-tzv.kingstona na dnu korita „Durmitira“ Njemci su postavili tri eksplozivne naprave kako bi u slučaju potrebe, mogli brzo i efikasno potopiti briod. Roge je na rastanku, predao i pisana naređenja porulniku Denelu koji je pored ostaloga, obavezan da „Durmitor“ kako zna i umije, dovede do Somalije i glavne tamošnje luke Mogadiš, krećuči se većinom izvan uobičajenih brodskih ruta na Indijskom okeanu, zamračen tokom noći i izbjegavajući da bude uočen od neprijateljskih pomorskih snaga.

“Durmitor” u somalijskoj luci Cismajo decembra 1940.
“Durmitor” u somalijskoj luci Cismajo decembra 1940.foto: Privatna arhiva

Brod je trebalo da istakne jugosloevnsku zastavu i da se i tokom dana i dalje izdaje za plovilo neutralne države, njemački mornari i oficiri morali su u strogoj tajnosti od Jugoslovena i zarobljenika da vode navigaciju, a Deneleu je naređeno da „Durmitor“ nikako ne smije pasti u ruke neprijatelja, te da ako takva opasnost zaprijeti, mora potopiti brod ali da prethodno mora dati dovoljno vreena svim zarobljenicima i jugoslovenskoj posadi da ga napuste. Denelu je Roge povjerio i dva paketa povjerljive pošte i jedan kodirani telegram za Komandu njemačke Ratne mornarice, a sve članove Denelovog tima sa „Atlantisa“, Roge je zakleo na čuvanje tajne što znači da ni svojim saveznicima Italijanima u Somaliji ako do njih stignu, ne smiju kazati ništa o njemačkom rejderu. Tako je započelo jedno od najčudnijih, ali i najstrašnijih putovanja po okeanu u Drugom svjestkom ratu. Oronuli stari „Dirmitor“, pretvoren u ploveći koncentracioni logor, vukao se nepreglenim prostranstvima Insijkog okeana mizernom brzinom od 6 čvorova jer je od njegovih parnih kotlova potpuno ispravan bio samo jedan. Denel i kapetan Bego morali su štedjeti ugalj kojega, kako se ispostavilo, neće biti dovoljno da stignu na drugu stranu okeana. Uprkos tropskoj žegi, voda za piće bila je strogo ograničena, zaroblenici su dane provodili u užasnim uslovima u vrelim i zagušljivim štivama, ležeći ili sjedeći na soli zbog koje sse mnogima počele otvarati žive rane po tijelu. Žeđ ih je strašno morila pa su u očaju, zatočenici bušili cijevi za provod pare i pili prljavu kondenzovanu tehničku vodu iz njih.

„Svi smo iscrpljeni, strahovito gladni i žedni jer dobijamo samo minimum hrane i vode. Dnevna zaliha je jedna šolja vode – pola ujutro, a pola popodne. Za doručak nam obično daju šolju sa miksom brašna, kakaoa i vode smiješanim u nekakvu bljutavu pastu. Za ručak je po šolja pasulja ili kiselog kupusa, tek ponekad komadić sira. Večera je najčešće komadić hljeba sa marmeladom. Ljudi su vječno gladni pa neki love i jedu pacove kojima ovaj stara brodska krntija prosto vrvi.“- opisao je jedan zatočeni engleski mornar pakao na „Durmitoru“.

Dio pomoraca sa “Durmitora” u logoru u Somaliji
Dio pomoraca sa “Durmitora” u logoru u Somalijifoto: Privatna arhiva

Njemci su zarobljenike na smjene dnevno jednom po desetak minuta, puštali da izađu iz štiva i prošetaju palubom broda, a vode za održavanje i elementarne lične higijene nije bilo. Stari jugoslovenski parobrod se, sporo kao smrt, vukao nepreglednim prostranstvom Indijskog okeana, ploveći polako ka Africi. Osmog dana plovidbe olakšanje svima na „Durmitioru“ je donijelo to što je brod zahvatio jedan veći tropski pljusak, pa su zarobljenici sa radošću sakupljali kišnicu u svaku raspoloživu posudu ili je halapljivo srkali i lapćali iz svakog udubljenja gdje se to malo slatke vode zadržalo na ružinavoj palubi „Durmitora“. Kiša je međutim, donijela i nove probleme jer je, prodrijevši u štive, površinski dio soli u njima rastvorila i pretvorila u kašu. Uskoro su svi zarobljenici zbog toga imali bolne otvorene rane, a koža im se ljuštila u krpama. Situacija na “Đavoljem brodu” kako su zarobljenici nazvali “Durmitor” bile je sve teža pa je ubrzo zamalo došlo do pobude. Denel je pregovarao sa delegacijom zarobljenika koji su se umirili tek kada im je pokazao da i njemački stražari ne žive u mnogo boljim uslovima i da su jednako gladni i prljavi poput svojih sužanja.

Za Njemce je inače, hranu spremao jedan od zarobljenika - kuvar sa potopljenog francuskog putničkog broda “Commissaire Ramel”, a zapovjednik tog broda uspio je da sa sobom na “Durmitor” sakrivenu unese i jednu malu bočicu otrva, pa su se zarobljenici i jugoslovenska posada jedno vrijeme zanosili i idejom da potruju svoje njemačke tlačitelje. Od toga se međutim, kao i od pomisli da na juriš pokušaju savladati Njemce i preuzmu kontrolu nad “Durmitorom” odustalo zbog neizvjesnosti gdje se brod uopšte nalazi i da li se “Atlantis” o koje je Denel svakodnevno pričao i nastojao da ostavi utisak kako je sa rejderom u kontaktu, nalazi u blizini da interveniše i sve ih tako pobije. Da bi uštedjeli gorivo, Denel i naši pomorci su poskidali cerade sa grotala „Durmitorovih“ štiva i od njih načinili primitivna jedra koja su raširili na jarbolima da i na taj način – jedreći - pomognu sipljivom i malim količinama uglja koji je ložen u kotlu, osakaćenom parostroju. Uglja je međutim, bilo sve manje i manje, pa se na predlog drugog oficira stroja Joza Mateljaka, pristupilo razbijanju svega što je na „Durmitoru“ bilo od drveta i drugog gorivog materijala. Tako su u kotlovima nestajali drveni elementi broda, prozori i vrata kabina, poklopci grotala štiva, čak i jedan od dva čamca za spašavanje....

Kada su brod pretvorili u bukvalno ogoljeno metalno korito, Denel je naredio da se od mješavine ugljene prašine, piljevine, boje, masti i pepela prave svojevrsni briketi koje je ubacivao u ložita kotlova. Smrad tog spaljenog smeća svugdje je dopirao, ljuti gusti dim je obavijao “Durmitor” guđeći sve na brodu, ali se i dalje nastavilo sa izradom tog jedinog raspoloživog pogonskog materijala. Konačno, kada su već skoro svi izgubili nadu, u zoru 23. novembra, ugledali su kopno pred pramcem “Durmitora”. Izmučeni stari brod i još izmučeniji ljudi na njemu, dokopali su se toliko željene somalijske obale, završavajući na taj način pakleno putovanje preko cijelog Indijskog okeana koje je trajalo skoro punih mjesec dana. Denel je brod doveo pred malu somalijsku luku Varšeik, ali nije mogao uspostaviti kontakt sa tamošnjim italijanskim garnizonom gdje je inače, zavladala panika jer su Italijani od starog “Durmitora” pomislili da je britanski brod i da će uslijediti neprijateljska invazija.

Ložači Radinović i Mandić i kormilar Stipanov nakon oslobođenja iz logora u Somaliji
Ložači Radinović i Mandić i kormilar Stipanov nakon oslobođenja iz logora u Somalijifoto: Privatna arhiva

Pošto nisu mogli dozvati pilota, Denel je sam pokrenuo “Dumritor” ka luci, ali je nepoznajući lokalni akvatorijum, ubrzo nasukao “Durmitor” na jedan pješčani sprud. Tek kada su Njemci i dio zarobljenika u improvizovanim splavovima krenuli da napuštaju brod kako bi se domogli obale, Italijani su shvatili da čudnim došljacima treba pomoć, pa su ubrzo svi sa “Durmitora” iskrcani i sa izuzetkom Njemac i Jugoslovena, upućeni u obližnje italijanske logore za internirce i ratne zarobljenike. Iza žice u tim logorima su međunardoni zarobljenici sa “Durmitora” i jugoslovenska posada tog broda što im se u zatočeništvu pridružila 23.decembra nakon što je “Durmitor” ne jedvite jade prebacila u luku Čismajo, ostali sve do kraja februara 1941. Kada su ih oslobodili Britanci što su tada vojnički osvojili Solamilju, jugoslovenski pomorci vratili su se na svoj, u međuvremenu potpuno opljačkani i opustošeni brod koji je i dalje ležao u Čismaju. Uz velike napore, posada je uspjela da osposobi “Durmitor za plovidbu. Samo što su Jugosloveni to uradili, na “Durmitor je došla britanska vojna policija i iskrcala naše pomorce, Britansko Ministarstvo ratnog transporta naime, 4. aprila 1941. preuzelo je “Durmitor” u najam pod klauzulom “Demise Chartered Ship”, a što je praktično podrazumijevalo da će brod ostati u britanskoj službi do kraja rata, ili do svoje propasti - što se prije desi. Ubrzo su Britanci primijenili ime brodu u “Randwinter” i pod njime je stari “Dumritor” u naredne četiri ipo ratne godine obavio mnoge plovidbe u savezničkim konvojima preko Atlantika, pritom sretno izbjegavajući sve njemačke podmornice, bombe i torpeda.

Većina “Durmitorove” jugoslovenske posade koju su Britanci iskrcali u istočnoj Africi sa broda, nije prihvatila da nastavi službu za njih, već se na razne načine, preko Egipta prebacila natrag u domovinu, ili preko Indije u SAD gdje je najveći dio njih nastavio ploviti tokom rata na savezničkim trgovačkim brodovima u konvojima. Sam “Randwinter” Britaci su 1946. vratili novoj, socijalstičlkoj Jugoslaviji. Brod koji su Jugosloveni preuzeli u Liverpulu bio je u ekstremno lošem stanju, a njegova konstrukcija i oplata su bili toliko izjedeni korozijom (nusprodukt od viđemjesečnog zadržavanja tereta rastopljene soli u štivama broda 1940-41.) da se on jedva održavao na povšini, jer su pumpe stalno morale izbacivati vodu što je prodirala u trošni trup. Brod je ipak sretno doveden u Jugoslaviju gdje je u brodogradilištu Split tokom 1947. generalno remontovan i vraćeno mu je staro ime - “Durmitor”. Pod njime je zaplovio prvo u floti “Jugoslavenske linijske plovidbe” iz Rijeke, da bi potom 1956. “Durmitor” postao jedan od pet starih parobroda koji su odlukom o decentralizaciji jugoslovenske flote, dodijeljeni tada tek ossnovanom novom brodarskom preduzeću - “Jugoslovenska ocenaska plovidba” iz Kotora. Istrošeni stari parobrod bio je nucleus oko kojeg se kasnije razvika moćna flota “Jugooceanije”.

Pod oznakama kotorskog brodara “Durmitor” je plovio i zarađivao na svjetskim morima punih sedam godina - sve do septembra 1963. kada je “Durmitor” završio svoj život, ostavivi svoje umorne kosti u “Brodospasovom” rezalištu brodova u Svetom Kaju kod Splita. Za tim brodom-veteranom je ostalo čak 50 godina plovidbe svjestkim morima, učešće u dva svjetska rata i sjećanje na dramatičnu epopeju “Đavoljeg broda” u jesen 1940., kada je “Durmitor” bio jedinstveni njemački ploveći koncentracioni logor na Indijskom okeanu.

Preporučujemo za Vas