Filmska životna priča: Milan Španović, Foto: Siniša Luković

Dramatična životna priča Tivćanina Milana Španovića

Kako je Stanko Ljuti nakon 20 godina našao porodicu

Tivćanin Milan Španović jedan je od mališana koji su preživjeli teror u ustaškom logoru za djecu Stara Gradiška

36957 pregleda 993 reakcija 33 komentar(a)
Filmska životna priča: Milan Španović, Foto: Siniša Luković
Filmska životna priča: Milan Španović, Foto: Siniša Luković

Molim da se komisijski ustanovi koliko je staro muško dijete broj A-58 Stanko ‘Ljuti’. Dijete je došlo sa transportom dne 14.8.1942. iz Bosanske Gradiške”, tražio je službenim putem 22. juna 1946. godine Ilija Bosanac, šef Odjela socijalne zaštite i skrbi Ministarstva socijalne politike Narodne Republike Hrvatske, od rukovodstva Državne dječje klinike na Šalati u Zagrebu.

Pred ljekarima te klinike dva dana kasnije pojavio se izmučeni mališan - jedan od nekoliko hiljada djece koji su tokom Drugog svjetskog rata na prostorima bivše Jugoslavije u vihoru ratnih dešavanja i pogromima civilnog stanovništva, odvojeni od porodica u kojima su rođeni i kojima su pripadali. Stanko Ljuti kako su ga nazivali jer niko nije znao ni pravo ime ni prezime dječaka, ali su zapazili da je on manje-više stalno plakao zbog čega su mu nadjenuli takav nadimak, bio je visok 104 centimetra i težak 20 kilograma. Po Priquetovim mjerilima procjene, tročlana komisija pedijatara sa Šalate procijenila je da je Stanko star pet godina i tri mjeseca.

Niko međutim, nije znao koje je zapravo to dijete i odakle je, pa je mališan postao samo još jedno ime na narastajućim spiskovima ratne siročadi koji su se ubrzano pravili tih godina u tek oslobođenoj Jugoslaviji. Misterija ko je zapravo Stanko Ljuti, potrajala je još narednih petnaestak godina...

Odgovor pedijatra sa Šalate
Odgovor pedijatra sa Šalatefoto: Siniša Luković

Tivćanin Milan Španović danas zvanično ima 84 godine. Prvo jasno sjećanje mu je kaže, gorko-slatkast ukus sline što mu se iz nosa slivala na usta i koju je on halapljivo lizao i jeo, ljeta 1942. godine kada je ostao bez svog starijeg brata Stanka, ubijenog u ustaškom logoru za djecu i žene Stara Gradiška. Dvogodišnjak je tada sa još nekoliko stotina djece dovedenih u Staru Gradišku iz Bosanske Gradiške sa desne obale Save. Šest kilometara od tog gradića je selo Bistrica u kojem se Milan rodio kao treće dijete u porodici, za standarde onog vremena, imućnog zemljoradnika Ostoje Španovića.

Milanovi otac i majka u Bistrici
Milanovi otac i majka u Bistricifoto: Siniša Luković

Španovići su imali veliko imanje sa dobrom i rodnom zemljom, kupljeno zahvaljujući novcu što ga je u Americi, zaradio Milanov djed koji se sa tim kapitalom vratio u zavičaj i od nekadašnjih gradiških aga, kupio dio njihovih posjeda.

Milanov djed, otac i majka Saja vrijedno su svakodnevno radili na njivama i oko stoke, podižući troje mališana - najstariju Ostojinu i Sajinu kćer Stoju i sinove Stanka i Milana. Čitav njihov svjet srušio se sa izbijanjem rata krajem aprila 1941, kada država prestaje da postoji, a Bosanska Krajina sa Gradiškom, postaje dio nove - Nezavisne Države Hrvatske.

Ustaški režim odmah je počeo sprovoditi brutalno nasilnu politiku prema nehrvatskom stanovništvu kvislinške države. Pomognuti Njemcima za čije interese se NDH i borila u Drugom svjetskom ratu, ustaše su krenule sa progonima, hapšenjima i ubijanjima prvenstveno Srba i Jevreja, ali i drugih manjina u toj državi, kao i samih Hrvata koji su imali drugačija politička mišljenja ili su se priključivali partizanskoj borbi, nakon ustanka u ljeto 1941. Ustaše su mjesec i po dana pred početak čuvene bitke na Kozari, u proljeće 1942, uhapsile i Milanovog oca Ostoju koji je spadao u traženu kategoriju muškaraca starosti između 16 i 50 godina, i otjerale ga u logor.

Djeca Kozare u logoru Stara Gradiška
Djeca Kozare u logoru Stara Gradiškafoto: Wikipedia

Kao radna snaga on je ubrzo poslat u jedan od nacističkih radnih logora u Austriji, gdje je dočekao i kraj rata nakon čega se vratio u Jugoslaviju. Ostojinoj porodici u međuvremenu, desila se prava tragedija...

”Petnaest dana nakon što su mi odveli oca i ostale vojno sposobne muškarce, došla je nova naredba: svi u kola, uzeti hranu sa sobom za dva-tri dana i svi na Gradinu gdje se danas u Republici Srpskoj, radi svake godine komemoracija žrtvama ustaškog koncentracionog logora smrti Jasenovac, koji je bio u neposrednoj blizini ovog lokaliteta. Komandant ustaške jedinice koji je 1942. sprovodio taj progon u Bistrici bio je Hrvat, dok su svi njegovi vojnici što su tada upadali po kućama, palili, pucali, tukli ljude i prijetili, bili muslimani. Dva divna konja, kola, vreća brašna i nešto mrsa i svi mi ukrcani - djed, majka, sestra, brat i ja, idemo na Gradinu. Što se onda tamo dalje desilo, nekoliko decenija kasnije, ispričali su mi naši kumovi koji su takođe preživjeli tu tragediju”, priča za “Magazin” Milan Španović početak svoje životne drame.

Po dolasku na Gradinu, ustaše su odvojile njegovu majku i sestru, naredivši im da ispregnu konje i odvedu ih da se napoje na obližnoj Savi. Čim su one, u pratnji tog ustaše, zamakle u šumu, druga ekipa ustaša približila se ostavljenim kolima i uzela Milana i njegovog brata sa namjerom da ih odvedu preko Save na teritoriju današnje Republike Hrvatske. Iako je narod bio prestrašen i preneražen time što mu se događa, te se svuda se čula kuknjava, Milanov djed se hrabro usprotivio ustašama i pokušao zaštititi unuke. Metak koji mu je jedan od ustaša ispalio direktno u glavu, presudio je starcu...

Logor Stara Gradiška
Logor Stara Gradiškafoto: Wikipedia.org

Kada se sa Save vratila Milanova majka i vidjela što se desilo njenom svekru i da su joj sinovi odvedeni, strahujući da se ustaše ne krenu iživljavati i nad njenom kćeri, pobjegla je u šumu. Ona i kćer, krijući se i uglavnom se krećući noću, došle su do hrvatskih sela u okolini i tu našle kakav-takav spas. Nisu se više gdje imale vratiti u Bistricu jer su im ustaše u međuvremenu poharale i zapalile kuću, pa su dvije žene iz familije Španović naredne godine do kraja rata, provele preživljavajući od nadničenja po tuđim kućama u okolnim hrvatskim selima.

U međuvremenu, dječaci Stanko, star nepunih pet i Milan od dvije godine, bivaju odvedeni u po zlu čuveni, ustaški logor za djecu i žene Stara Gradiška, na obližnoj hrvatskoj obali Save. Stara Gradiška bio je jedan od ukupno pet podlogora Jasenovca, najvećeg i nabrutalnijeg koncentracionog logora smrti na području bivše Jugoslavije u kojem je do kraja Drugog svjetskog rata na najzvjerskije načine, pobijeno nekoliko stotina hiljada ljudi.

”Logor koji su nas doveli nije izgledao kao logor u klasičnom smislu sa barakama za zatvorenike, ogradom i bodljikavom žicom. Bila je to jedna poljana na desetak metara od Save, a livada je bila ograđena jednim debelim konopom. Ko na bilo koji način, pređe tu granicu što ju je označavao konop, bivao je ubijen. Po priči ljudi - jer se ja toga ne sjećam - tu je u tom trenutku bilo oko 600 do 700 muške djece raznog uzrasta. Prvog dana svi smo plakali i kukali. Noći su bile strašno hladne. Moj brat Stanko koji je bio dvije godine stariji od mene, me je štitio, branio i brinuo o meni. Donosio mi je travu da jedem i vodu da pijem, jer nam stražari nisu davali ništa za jesti, ni piti. Moje prvo jasno sjećanje je na slatko-gorki ukus sopstevne sline koju sam tada jeo. Brat me je izgleda, neizmjerno volio i činio je sve što je i sam onako mali, mogao da uradi u situaciji kad sam ja stalno plakao i žalio se da sam gladan. I dan-danas patim za time jer je Stanko, možda i zahvaljujući meni, stradao. Ja sam naime, stalno tražio vode i on je krenuo da mi je donese, prešao je konop i stražari su ga na licu mjesta ubili....”, sa neskrivenim emocijama priča danas starac iz Tivta svoju najveću životnu dramu.

Milan Španović
foto: Siniša Luković

Poljanu - dječiji logor - povremeno su pohodili stariji logoraši-muškarci sa kolicima, koji su na njih kupili umrlu ili djecu na samrti, te ih sve tako na gomili, odnosili i bacali u obližnje već iskopane jame. Mali Milan koji danas ne zna koliko je nakon smrti brata proveo u Staroj Gradiški, jer se i sam ubrzo razbolio.

Potpuno iznemogao jer je izgubio jedinog zaštitnika i osobu koja se o njemu brinula, dvogodišnjak je ležao na tlu. Umjesto logoraša-grobara sa kolicima, međutim, imao je sreću da do njega prva dođe čuvena humanitarka Diana Budisavljević koja je upravo u to vrijeme ulagala ogromne napore da spasi što više djece iz ustaških logora smrti.

”I danas ne znam da li sam imao toliko sreće da na mene polumrtvog naiđe lično Diana ili neko od osoba koje su bile sa njom u Staroj Gradiški i da me ona izvuče. Uglavnom, ja sam iz Jasenovca transportovan do Gradiške, odakle je dalje voz sa stočnim vagonima nas djecu odvezao do Zagreba. Ne sjećam se svih detalja, ali sam zapamtio da je u vagonu uz mene tada bila jedna starija djevojčica koja mi je stalno govorilila: ti si taj i taj i još mi je nešto drugo rekla, napomenuvši da ja to nikako ne smijem zaboraviti. Nažalost, bio sam premali da bih zapamtio to što mi je ona tada rekla. Vjerovatno je to bila neka djevojčica iz našeg sela koja me je poznala i željela mi staviti do znanja koliko je bitno da ne zaboravim svoju porodicu i porijeklo, ali sam nažalost, bio premali da to shvatim i zapamtim. Što mi je ona govorila, kopka me i ne da mi mira ni dan-danas”, kaže Milan.

Po dolaku u Zagreb, djeca transportovana iz logora u Staroj Gradiški među kojima i Milan, raspoređena su u posebni dječiji logor Jastrebarsko.

”Taj su logor držale časne sestre, a iz njega već imam druga, jasna sjećanja. Svako jutro smo kada ustanemo, morali izmoliti Oče naš i Zdravo Marija, a isto tako i uveče, prije nego što legnemo. Svaki dan smo imali i katolički vjeronauk upodobljen našem uzrastu, pa se i danas sjećam za dijete strašnog, opisa đavola i prijetnje da će svakoga od nas koji pišamo u gaće, časne sestre odnijeti vragu što je po njima, živio na tavanu zgrade u kojoj smo se nalazili. Ja sam stalno bio upišan do vrata, stalno sam plakao, vriskao i tražio brata zbog čega su me tamo vjerovatno i prozvali Stanko Ljuti. Jednom me tako časna upišanog uzela za ruku, odvela na tavan i krenula da otvara vrata iza kojih je, kako mi je rekla đavo, kojem će me predati. Ne znam kako, ali istrgnuo sam joj se i trčeći pobjegao u prizemlje, te ni sam ne znam kako sam dolje dospio. Ta za mene kao nepunog trogodišnjaka zastrašujuća epizoda, mi je treće jasno sjećanje sa početka mog života”, ističe Milan, dodajući da su u logoru Jastrebarsko spavali u krevetima na sprat na dušecima od kukuruzovine i da su u sobama zajedno bila i muška i ženska djeca, te da tu nisu bili gladni, ali da su dobijali ćuške od časnih sestara za svaku neposlušnost.

Milan Španović
foto: Siniša Luković

Ne zna koliko je tačno vremena proveo u tom logoru, odakle je prebačen u Zaprešić u drugi sličan logor za djecu koji su takođe držale časne sestre.

”Iz Zaprešića se sjećam sestre Imelde koja je bila jako prijatna i dobra prema meni kad smo bili sami, ali je kada su tu njene starješine, i ona morala biti gruba. U logor je povremeno dolazila i jedna starija dama koju smo mi djeca, zbog načina na koji se oblačila, zvali Crna gospođa. Ona je u stvari, bila majka časne sestre Imelde, a ubrzo je usvojila i sa sobom iz logora u Zagreb gdje je živjela, odvela jednu djevojčicu. Ta curica se, međutim, ubrzo razboljela pa je vraćena u Zaprešić gdje je nažalaost, i umrla, a Crna gospođa je onda umjesto nje, uzela i odvela mene”, ističe Milan, dodajući da se već tada po dešavanjima na frontovima, vidjelo da će NDH propasti i da će doći neka nova vlast pred kojom se valja pokazati u najboljem svjetlu, što je rezultiralo i naglim porastom interesovanja za udomvljavanje neke od do tada prezrene nepodobne djece i siročadi iz logora.

Iako je imala sina - katoličkog sveštenika koji je bio u partizanima, i Crna gospođa je tako postupila i na preporuku svoje kćeri udomila je malog Stanka Ljutog. Narednih desetak godina mališan kome je Crna gospođa, zapravo Elizabeta Janković, kako se ta žena zvala, zvanično dala i svoje prezime, živio je sa njom i njenom drugom kćeri, usred Zagreba.

”Pomajka je živjela sa svojom drugom kćeri koja je imala neke duševne probleme i nikada se nije udala. Dovela me u njihov stan na adresi Tita Brezovačkog broj 4 u Gornjem gradu u Zagrebu. Nije tu, međutim, bilo nikakve velike ljubavi ili sažaljenja jer, koliko je ona meni valjala, ja sam njoj valjao još i više. Kao ratno siroče, tada po završetku rata i dolasku novih komunističkih vlasti, ja sam imao pravo na UNRA-in veći paklet pomoći u hrani od 35 kilograma, a ne obični od 25 kilograma. Tada je vladala velika oskudica svega i ljudi su se hranili “na tačkice”. Kasnije, kada sam radio kao službenik, ja sam kompletnu svoju platu davao njoj, a ona me se zvanično odrekla”, ističe Milan, koji kaže da je kao mali dječak većinu vremena u pomajkinom stanu provodio na podu, ispod kuhinjskog stola.

Nije bio gladan, ali ne pamti da ga je pomajka ikad zagrlila ili poljubila, već ga je nerijetko koristila kao potrčka što joj donosi hranu ili druge potrepštine, ili umjesto nje čeka u redu pred prodavnicom da joj ne promakne roba što se tog dana može kupiti “na tačkice”.

”Budila bi me zimi u tri sata ujutro i lagano odjevenog - jer kaputa i druge robe za mene nije bilo - sa hoklicom u rukama na kojoj ću sjedjeti na ulici pred prodavnicom, slala u mrzle zagrebačke noći da uhvatim prvo mjesto u redu koji će se do zore, već formirati pred radnjom. Dok sam onako promrzao, kunjao na hoklici pred prodavnicom, čuo bih komentare drugih ljudi-susjeda koji bi u međuvremenu došli da čekaju red: kako je nije sramota da njega, siročića malog, ovako šalje na ulicu da se smrzava!”, kaže Milan koji do najsitnijeg detalja opisuje atmosferu u velikoj staroj kući u zagrebačkom Gornjem gradu, što je nekad pripadala jednom austrijskom grofu, a na čijem je spratu bio stan njegove usvojiteljice.

Milanovo-Stankovo svjedočanstvo iz škole iz Zagreba
Milanovo-Stankovo svjedočanstvo iz škole iz Zagrebafoto: Siniša Luković

Sjeća se živo dvorišnog balkona sa kojeg je gledao vrapce, golubove i procvjetali jorgovan, imena susjeda koji su živjeli oko njih i od kojih su neki, poput otpuštenog novinara koji je nekad radio u ustaškim listovima, bili dobri prema njemu, pa ga je bivši novinar naučio da pravi avione i brodove od papira. Sjeća se susjeda - penzionisanog učitelja koji je uvijek zaudarao na mokraću, ali koji je takođe bio prijateljski nastrojen prema usamljenom i nesrećnom dječaku, te nepokretne stare grofice koja je stalno ležala u krevetu i sa kojoj se njegova pomajka družila...

Priča da je Elizabetin dril bio vrlo sličan onom u logorima u Jastrebarskom i Zaprešiću, te da je nedjeljom sa pomajkom i njenom kćerkom, morao i on ići na misu u crkvu Svetog Marka, čan i biti ministrant tamošnjem svešteniku koji ga je kaže, kada nakon mise dođe u sakristiju da preda u međuvremenu sakupljene dobrovoljne novčane priloge vjernika, pretresao da vidi da dječak nije možda sebi uzeo neki novčić. Sjeća se i batina koje bi dobio kada je pokušao dječjim nestašlukom naljutiti pomajčinu prijateljicu koja ga je mrzila, vrijeđala i bila prema njemu bez razloga vrlo gruba, kad god bi on tamo po Elizabetinoj naredbi, nešto odnosio toj ženi.

Kao zvanično petogodišnjak, Stanko Janković (Milan Španović) je neposredno poslije rata, u Zagrebu krenuo u osnovnu školu. Tada ga je pomajkina kćerka kući učila tablicu množenja i krasnopis, što se u kasnijim dešavanjima tokom njegovog burnog života, pokazalo za dječaka vrlo korisnim. Svaka greška koju bi dječak pri toj poduci napravio, kažnjavala se šamarčinom, udarcem šibom ili kaišem, pa je Stanko dobro “pritvrdio” gradivo.

Vokabular i akcentuacija ovog 84-godišnjaka i danas, decenijama nakon što se završila ta epizoda njegovog života, veoma su “zagrebački”, a glavni grad Hrvatske Milan Španović poznaje kao svoj džep, pa se bez problema prisjeća naziva trgovina ili njemu kao djetetu posebno dragih bioskopa koje je tada, tokom pedesetih, u Zagrebu posjećivao. Ističe da je u četvorogodišnjoj školi, nakon rata, uz redovne predmete, imao i vjeronauku. Na konstataciju da je to čudno, s obzirom da su komunisti rada preuzeli vlast u Jugoslaviji, samo odmahuje rukom uz napomenu da “u Zagrebu nikad komunizam nije vladao.” Više razrede nastavio je u školi u Varšavskoj ulici.

Milan Španović
foto: Siniša Luković

Idući do nje, prolazio je pored kina “Balkan” u kojem se tada davao film “Crveni gusar” sa glavnom glumicom Deliom Skalom. Atraktivni plakat i nagovještaj avanturističke radnje filma magnetski su privukli dječaka željnog svega, pa se Stanko prošvercovao u kino i čak 13 puta zaredom odgledao taj film. Zbog toga je kasnio na nastavu, pa su ga profesori uzeli na zub i uskoro je Stanko Janković bio izbačen iz škole pod optužbom da je navodno, ukrao novac što se sakupljao za đački izlet i da je sa tim parama kupovao karte za kino. Iako se kasnije otkrilo da on nije lopov, već je pravi počinitelj pronađen, siročetu Stanku niko se nije izvinio zbog neopravdane optužbe i neosnovanog izbacivanja iz škole.

Ovaj njegov “kriminalni dosije” kasnije je presudno uticao da se, kada je Stanko pobjegao iz kuće svoje pomajke, ne vrati u dom usvojiteljice već da završi u Domu za maloljetnje delinkvente. Uzrok Stankovog bjekstva iz pomajkinog doma jedne hladne zimske noći je bilo to što ga je psihički labilna polusestra teško povrijedila, bez razloga ga ošinuvši po glavi, kaišem sa metalnom kopčom.

Dok mu je krv liptala iz otvorene rane na glavi na koju ga i danas podsjeća primjetan ožiljak, Stanko je pobjegao na ulicu i sakrio se u jedan obližnji bisokop, ostavši u tu do fajronta. Povrijeđeni dječak je potom opet izašao na ulicu i budući da mu je bilo hladno jer je na sebi imao samo tanki džemper, iako se plaši što će mu se desiti, odlučio je da se vrati u pomajkin stan. Došavši u haustor, ipak nije imao hrabrosti da pozvoni na vrata i ostao je tu, šćućurivši se iza dvorišnih vrata na stepeništu.

Drhtao je od zime i već je počeo tonuti u san iz koga se sigurno, do jutra ne bi živ probudio, kada ga je u sred noći, tu našla jedna njemu nepoznata djevojka. Poluobamrlog dječačića ona je na rukama odnijela do obližnje stanice policije gdje se dijete povratilo, ugrijavši se uz naloženu peć, te je policajcima ispričalo što mu se desilo. Policija ga zbog nasilja koje je pretrpio, oduzela od pomajke, ali je desetogodišnjeg siročića zbog njegovog “dosijea” navodnog lopova iz škole, poslala u Dom za maloljetne delinkvente u Ulici Prilaz JNA.

Tu je Stanko mjesecima preživljavao novu torturu starijih i od njega jačih štićenika doma koji su zaista imali krimninalne sklonosti, pa su ga oni kao najmanjeg i najslabijeg među sobom, tukli, maltretirali i primoravali da za njih neuspješno pokušava da džepari po zagrebačkim tramvajima. Jednom su mu prilikom tako stariji “drugovi” čak i slomili vilicu. Ranije dobro naučena tablica množenja i krasnopis Stranka su međutim, više puta spasili od batina koje bi vaspitači i učitelji nemilosrdno dijelili svakom domcu koji nije dobro učio.

”Zahvaljujući jendom dobrom odgojitelju koji je shvatio da ja nisam nikakav delinkvent i da mi tu nije mjesto, na sreću sam ubrzo prebačen u drugi, ovaj put pravi Dom za napuštenu djecu na Selskoj cesti. Ovdje je bilo nekih 80-ak štićenika, relativno pristojan smještaj i hrana i sa nama se nije postupalo ni izbliza strogo kao u domu iz kojeg sam došao. Tu sam nastavio školovanje, a u međuvremenu pročitao i bukvalno sve klasike koje smo imali u domskoj biblioteci. Ipak, nije mi đavo dao mira, pa sam u par navrata što sam, što sa još par drugova, bježao iz ovog doma. Jednom prilikom sam tako, ukrcavši se krišom u tereni prostor dva kamiona, stigao prvo do Karlovca, a potom Rijeke, pa u Pulu i onda sam isto tako sakriven u kamionu, čak i nesvjestan toga gdje sam, prešao granicu i obreo se u Trstu. Tamo me je ubrzo, međutim, uhapsila italijanska policija, smjestila u zatvor San Siro i potom vratila u Zagreb, u Dom za napuštenu djecu iz kojeg sam pobjegao”, nastavlja svoju životnu priču Milan Španović.

Milan Španović
foto: Siniša Luković

Ovdje je završio školu, pa je odlukom direktora doma, određen da dalje uči zanat za elektromehaničara. Prebačen je u drugi dom za mlade odakle je svakodnevno išao na praksu u Tvornicu liftova “Radnik” gdje se obučavao uz jednog majstora i dvojicu od sebe nešto starijih šegrta iz Zagorja. Tada upoznaje i svoju prvu ljubav, Ličanku Zdenku, kćer jednog uticajnog lokalnog partijskog funkcionera.

U početku mu je u srednjoj stručnoj školi i u fabrici “Radnik” sve išlo odlično, majstor je bio zadovoljan Stankovim požrtvovanjem na poslu, ali se mladić na njega naljutio jer je ovaj štedio dvojicu svojih “običnih” šegrta iz Zagorja, a Stanku prebacivao i njihov dio posla. Posvađao se sa majstorom, a ovaj mu je pritom opsovao majku, što je siročića posebno teško pogodilo, pa je Stanko dohvatio drvenu stolicu i njome po glavi udario majstora.

Uz posredovanje direktora doma i direktora fabrike, incident je ipak izglađen, ali Stanko nije prihvatio njihovu ponudu da se vrati na posao u “Radnik” gdje su ga cijenili kao vrijednog i bistrog šegrta.

”Odlučio sam da napustim dom i vratim se pomajci, zamolivši je da me ponovno primi kod sebe dok se ne zaposlim. Pristala je na to, pa sam ponovno živio sa njom i njenom kćeri, spavajući na podu u mnogo manjem i lošijem stančiću - praktično sobici, jer je pomajka u međuvremenu onaj veći, stari stan zamijenila jer joj je trebalo novca. Tražio sam posao, zaposlio se kao službenik u Pošti što nije dugo trajalo i paralelno završavao večernju Gimnaziju. To je, međutim, bilo neizdržljivo, pa sam se za pomoć obratio predsjedniku Opštine i rekao mu da sam ratno siroče i da mi treba posao. Pomogao mi je i iskoristivši svoj lični ugled i zasluge koje mu je dugovao direktor građevinske firme “Vijadukt”, zaposlio me je kao službenika u pogonu za održavanje vozila i mehanizacije te firme. Da dobijem to mjesto presudio je krasnopis kojim sam popunio molbu za zaposlenje, jer je direktor “Vijadukta” kad je to vidio, kazao: ‘Imaš divan rukopis’, i stavio me za službenika u administraciji”, prepričava Milan novo poglavlje iz svog živiota, kada ga se pomajka konačno zvanično odrekla i on ostao potpuno sam na svijetu, pa je, kada je izašao iz Elizabetinog stančiča, par noći prespavao u portornici, na kapiji “Vijaduktovog” pogona gdje je radio.

Kao dobrom i vrijednom radniku, firma mu je odmah dodijelila garsonjeru, ali miran period života nije dugo potrajao jer je mladom Stanku stigao poziv za regrutaciju i odlazak na služenje vojnog roka. Svoj posao u “Vijaduktu” i garsonjeru u kojoj je živio, Stanko je svjesno prepustio bratu svoje djevojke Zdenke, koji se tada tek bio vratio iz vojske, a sam se uputio u regrutni centar i izrazio želju da služi u Mornarici i da se tamo obuči za radio-telegrafistu. Mornarica se tada služila najduže od svih vidova vojske - čak tri godine, ali Stanko nije odustajao od namjere da postane brodski radio-telegrafista. Šestomjesečnu osnovnu obuku završio je u Puli, gdje se opet pokazala njegova snalažljivost što je u Stanku izgradio dotadašnji njegov život - stalno u borbi za goli opstanak.

”Bio sam raspoređen u administrativni vod u kasarni ‘Sauro’. Shvatio sam da sve straješine rade do 2 popodne i onda odu kući, a u kasarni ostane samo dežurni oficir koji poslije ručka legne da spava. Ja onda postrojim moj administrativni vod i mi se strojevim korakom uputimo prema kapiji, dežurni vojnik, videći da dolazi stroj vojnika, po automatizmu diže rampu i ništa nas ne pita. Mi smo onda tako uredno marširajući u unifomama, skoro svakog dana tog ljeta izlazili u grad i išli na kupanje na obližnju plažu. Poslije smo se isto tako ozbiljno u uniformama i strojevim korakom i uz propisno salutiranje na kapiji, vraćali u kasarnu”, uz smijeh priča Milan koji je nakon završene osnovne obuke, prekomandovan na eskortni razarač Re-54 “Učka”.

Tamo je bio administrativac koji je vodio službenu korespondenciju i brodski kurir dok je “Učka” bila u remontu u brodogradilištu “Viktor Lenac” u Rijeci, pa je često mogao izlaziti u grad i čak je sa radio-telegrafistom, dosta puta iz obližnjeg skladišta u riječkoj trgovačkoj luci, na brod donosio velike grozdove tek uveženih banana. Kad je remont “Učke” tokom kojeg je ona pretvorena u brzi minopolagač, završen, razaraču je naređeno da isplovi za Split sa punim borbenim kompetom na palubi ukrcanih velikih protivbrodskih mina.

Isplovivši krmom sa gata u brodogtradilištu gdje je bila vezana, “Učka” je doživjela havariju jer stroj nije uopšte prihvatio naređenu promjenu režima vožnje iz “natrag” u “napred”, pa je razarač, nekontrolisano se krećući unazad, krmom udario u oblišnji jugoslovenski trgovački brod “Bled” i operativnu obalu riječke luke. Udarac nije moglo spriječiti čak ni hitno obaranje oba sidra sa pramca razarača.

“Na sreću, udarac koji je bio vrlo jak i koji je prouzrokovao oštećenje trupa i prodor vode u krmu razarača, donekle su amortizovane na krmi ugrađeni završeci tračnica za polaganje mina, pa nijedna od mina sa kojima je brod bio nakrcan, nije došla u kontakt sa obalom. Da se to desilo, ne samo mi, već i pola Rijeke bi odletjelo u zrak”, sjeća se Milan, dodajući da je i taj događaj uz ranije njegovo nevjerovatno preživljavanje u Staroj Gradiški, ili čudom izbjegnuto smrzavanje na stepenicama haustora pred pomajkinim stanom u Zagrebu “dokaz da mene neko ili nešto odozgo čuva”.

Eskortni razarač UČKA na kojem je Milan služio vojni rok
Eskortni razarač UČKA na kojem je Milan služio vojni rokfoto: Siniša Luković

”Nešto tu ima, jer se u svakoj kritičnoj situaciji za mene kad mi je život bio u pitanju, gotovo čudom tragedija izbjegla. Ne znam što je to, ali volim misliti da to moj brat Stanko koji me je onako nepokolebljivo čuvao i brinuo o meni dok smo bili dva malena dječaka u ustaškom logoru, i dalje bdije nada mnom i pazi me i sa onoga svijeta”, sa sjetom kaže Milan.

Sa “Učkom” je on 1962. godine došao na remont u vojno brodogradilište Arsenal u Tivtu. Već pri prvom izlasku sa broda službenim poslom u grad, pred jednim od rijetkih tivatskih kioska za prodaju štampe na Pinima, Stanko je vidio prekrasnu dugokosu djevojku u koju se odmah zaljubio. Već tada mu je nešto šapnulo da će ta djevojka - Danica Vuković - biti njegova žena. Upoznali su se i počeli zabavljati, ali Stanko nije želio da se kriju od Daničine porodice, već je sam ubrzo otišao kod njenih, prestavio im se, ispričao svoju životnu situaciju i rekao da se, čim se za koji mjesec “skine” iz vojske, namjerava oženiti mladom Tivćankom i ostati da živi u tom gradu jer mu je u međuvremenu kao elektromehaničaru, obećan i posao u Arsenalu. Još dok je služio vojni rok na “Učki” jedan podoficir koji je takođe kao dijete, u Drugom svjetskom ratu izgubio majku i oca koje su mu ustaše ubili pred očima, pritiskao je Stanka da ovaj pokuša pronaći svoju porodicu, ako su oni još živi.

”Naposlijetku sam ga poslušao. Sjeo sam, napisao pismo ‘Borbi’, jer su u toj novini tada izlazili ovakvi pozivi ljudi koji su u ratu bili odvojeni od svojih najbližih ili su tražili izgubljene članove familija. U pismu sam naveo kako se zvanično zovem, što pamtim i što mi je do tada rečeno o mom životnom putu u ranom djetinjstvu, te naveo lične karakteristike. Kao odgovor mi je na to stiglo oko 3.000 pisama iz cijele Jugoslavije od ljudi koji su mislili da bi ja možda mogao biti neko njihov, koga su izgubili u ratu. Od svih tih pisama, izdvojio sam dva: jedno koje je napisala neka žena iz okoline Bistrice, koja je imala supruga što se zvao Stanko i mislila je da bih ja moža mogao biti njen sin, i drugo pismo koje je sticajem okolnosti, napisao moj otac Ostoja. I tu se izgleda, opet uplela neka ‘božanska intervencija’ jer je igrom slučaja, Ostoja, pošavši na pijacu u Gradišku, upravo toga dana kada je u ‘Borbi’ izašlo moje pismo, na kiosku tražio ‘Politiku’ koju je uvijek kupovao, ali nje nije bilo, pa je stoga moj otac kupio ‘Borbu’ i tamo pročitao moje obraćanje na koje je odmah odgovorio pismom. Napisao je da je on imao sinove Stanka i Milana koje je izgubio u ratu i da bih ja mogao biti jedan od njih dvojice, te je tražio da dođem u Gradišku. Nisam znao što ću - da li da pođem kod tog za mene nepoznatog čovjeka ili ne, da li da ostanem i dalje sam ili da pokušam naći porodicu o kojoj ništa nisam znao i koja će možda, biti potpuna suprotnost od onoga što ja očekujem. Komandant broda, velika ljudina i rijetko dobar čovjek, kapetan fregate Andro Brodarić mi je kazao da svakako moram pokušati da nađem svoje. Dao mi je sedmodnevni odmor i poslao me u Gradišku”, priča Milan.

Zima, svuda okolo snijeg, u autobusu kojim se mladić u uniformi JRM Stanko Janković približava Bistrici je toplo, ali on se sve više nevoljno trese i sve mu je hladnije što je manje udaljena stanica na kojoj će sići. Mornara u kojem svi očekuju da će prepoznati nekog svog, jer su mnoge ovdašnje familije u ratu pretrpjele nevjerovatne gubitke, na stanici dočekuje više stotina ljudi. Milan kaže da mu je to možda, bio i najteži trenutak u cijelom životu:

“Ne daj Bože to nikome da doživi! Gomila ljudi - prepričavalo se kasnije da ih je bilo preko hiljadu. Čim sam izašao iz autobusa, nastaje lelek, plač i kuknjava jer gotovo svako u meni želi da vidi svog nestalog sina, brata... Žena direktno preda mnom, pada u nesvijest. Ispostavilo se da je to bila moja majka. Ne znaš gdje da gledaš, što da radiš, u čije oči da pogledaš... Nepoznat čovjek mi prilazi, hvata ispod ruke i poziva: Sine, dođi. Drugi su u međuvremenu ženu što je pala u nesvijest, povratili. Ona me je odmah prepoznala i bez dileme rekla da sam ja njen sin. Odveli su me, saonicama sa konjskom zapregom, kući. Tamo se okupila gomila žena, sve me gledaju, ne plaču... Ne znam što bih, da li da onu koja je pala u nesvijest nazovem mama - ne ide mi, jednostavno mi to mama ne izlazi iz usta....”

Dileme ipak nije bilo - fizička sličnost nepoznatog mladića i dvoje sredovječnih ljudi iz familije Španović u Bistrici, govorila je više od riječi. Nakon par dana provedenih kod tih, za njega još nepoznatih ljudi, Stanko je predložio Ostoji da zajedno pođu u Zagreb i na tamošnjem Institutu za mozak na Šalati, tada dostupnim naučnim metodama, potvrde ili demantuju svoju krvu vezu. To su i učinili i zagrebački naučnici su nakon brojnih mjerenja sa stepenom sigurnosti od 99,9 odsto utvrdili da su Ostoja i Stanko zaista otac i sin. Od svoje tek pronađene porodice dotadašnji Stanko Janković je saznao da on zapravo nije Stanko, već Milan Španović. Uz stariju sestru Stoju, imao je i jednu mlađu - Milenu, koja se rodila poslije rata. U matičnoj službi Opštine Gradiška mladić je onda i zvanično promijenio identitet sa kojim je živio dvadeset godina i vratio je svoje pravo ime i prezime. Zvanično Hrvat, katolik, Stanko Janković prestao je da postoji, a u život se vratio pravi on - Srbin, pravoslavac, Milan Španović.

”Matičar mi je rekao: Milane, ti si sigurno rođen 1940. godine. Ja ću ti, međutim, kao zvaničnu godinu rođenja upoisati godinu u kojoj se rodio tvoj brat Stanko - 1938. Tako će on simbolično, i dalje da živi kroz tebe!”, opisuje Milan rađanje svog novog-starog identiteta. Narednih decenija, do početka devedesetih kada su mu roditelji preminuli, Milan Španović je nastojao da nadoknadi silom prilika propušteni dio života u kojem je bio odvojen od svoje biološke familije. Uprkos želji roditelja, nije se vratio u Gradišku, jer je u međuvremenu porodično gnijezdo svio u Tivtu. Sa Danicom koju je oženio, ovdje je dobio dva sina i ostvario značajnu radnu i društveno-političku karijeru.

Milan Španović sa ocem, majkom, suprugom i starijim sinom u Tivtu
Milan Španović sa ocem, majkom, suprugom i starijim sinom u Tivtufoto: Siniša Luković

Bio je vrlo talentovan fudbalski golman koji je još kao mladić u Zagrebu nastupao za tamošnje klubove “Sava” i “Zagreb”, a u Tivtu za NK “Arsenal”.

Bio je i sindikalni povjerenik u Arsenalu, gdje je dočekao i penziju, partijski aktivista Saveza komunista, delegat u Saveznoj Skupštini SFRJ, čak i nesuđeni republički sekretar za rad i socijalnu politiku SR Crne Gore u Vladi koju je krajem osamdesetih, “pomela” antibiroktratska revolucija.

Penzionerske dane Španović provodi u Tivtu i sa mlađim sinom Vladimirom svakodnevno vrijedno radi na impresivnoj velikoj farmi koju drže na iznajmljenom poljoprivrednom zemljištu u Grblju jer Milan u Tivtu nema ni kvadrata sopstvene zemlje.

Preporučujemo za Vas