Više od dvadeset tona lubenice štetovaće porodica Mišković iz Bjelopavlića, jer otkupna cijena koju im nude veliki trgovinski lanci ne nadomještava ni minimum uloženog novca ni truda.
To su novinarki “Vijesti” kazali članovi domaćinstva Slobodana Miškovića.
Na njihovom imanju u selu Jelenak proizvode lubenice, paprike, kupus, a dvorište je puno voća. Ipak, izgleda da im je višegodišnji trud uzaludan - prodaje nema, pa su prikolice, traktori, velike kašete... pune ubranih lubenica, a u bašti vene još nekoliko tona.
Ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović nije juče odgovorio na pozive i poruke “Vijesti” - da li je obaviješten o problemu plasmana lubenica i da li se radi na pronalasku rješenja.
Dok razgovara s novinarkom “Vijesti”, domaćin zaustavlja mještane da “nose lubenice iz bašte, da makar neko ima koristi”. Kažu da je to svakodnevna scena.
”Djeca će doći pred noć s punom prikolicom lubenica. Iako su čitav dan na tezgi, prodaće par, možda ni toliko. Pokušali smo da prodamo sve što smo proizveli, ali 10 ili 11 centi nije cijena koja može odgovarati bilo kome, osim velikim trgovinskim lancima. Oni koji imaju hladnjače od države dobijaju po 0,05 eura za skladištenje, ti ljudi nama plaćaju po deset ili 11 centi, a istovremeno mi od države ne dobijamo ništa. Uz to, ova lubenica nije nikada prskana, potpuno je organski proizvod i ne može se uporediti s uvoznom. Ipak, to se očito ne cijeni”, kazao je on.
Objasnio je da sve i kada bi pristali na cijenu koju nude veliki trgovinski lanci, uz to dolaze troškovi za koje bi morali da doplaćuju - prevoz, utovar, istovar, radna snaga:
”Ovo je malo kompleksniji problem kojim država treba da se pozabavi. Oni treba da prate tržište. Mi obrađujemo oko tri hektara zemlje, pitanje je da li ubuduće uopšte to treba da radimo. Djeci koja su radila čitavo ljeto trebalo bi sada da dam novac, da ih motivišem da nastave. Kako?”, pita Mišković.
On je istakao da je ne tako davno Vlada formirala kompaniju koja je, između ostalog, bila zadužena i da skladišti višak poljoprivrednih proizvoda u hladnjači.
”To, međutim, više nije moguće, niti je ta ideja zaživjela. Sektor za poljoprivredu morao bi da pravi analize i da onda u skladu s tim mi proizvodimo, ovako, bez planiranja, pitanje je da li će uopšte neko otkupiti proizvode”, rekao je on.
Ni pedalj imanja Miškovića nije bez zasada - na dobrom dijelu propadaju lubenice koje nemaju kome da prodaju.
”Je li ovo greota? Trebalo je sve ovo obraditi, usaditi, razvući vodu, zalivati, obrađivati... Sada, samo da maknu ostatke iz bašte i zasade kupus treba im najmanje hiljadu eura, a onda treba da gataju hoće li grad sve uništiti, ili će na kraju i kupus morati da bace. Država mora naći način da zaštiti poljoprivredne proizvođače i njihove proizvode, jer je to jedini način da se ljudi zadrže na selu i da imamo našu proizvodnju. Ali, to se ne može raditi na ovaj način, nebrigom, već brigom i urednim planiranjem i naravno, opštinske službe za poljoprivredu i resorno ministarstvo moraju pružiti ruku saradnje ljudima koji se muče i koji pokušavaju da na tržište plasiraju svoj proizvod”, kazao je Mišković.
Taj poljoprivredni proizvođač rekao je da se nada da plasman paprika neće biti toliko komplikovan.
”Sin i snaha usadili su 12.000 struka. Mislim da ovakvih nema u Bjelopavlićima, jer su govorili i da ne uspijevaju, ipak, toliko je truda i rada uloženo u njih da su, vidite, uspjele. Da nije ništa drugo, trebalo se 12.000 puta sagnuti da se posade, a đe je sve ostalo”, kazao je on.
Mišković priča da je još prije više godina djeci, koja rade u glavnom gradu, rekao da izaberu “paštetu u stanu u Podgorici ili blagodeti na Jelenku”.
”Možda neuobičajeno, ali moja djeca i njihove porodice izabrali su poljoprivredu. Moj sin i snaha proizvode sve ovo, a mi im pomažemo. Moja najmlađa kćerka studira farmaciju i eno je sada na tezgi, prodaje lubenice. Sin i snaha posadili su i 12.000 struka paprika za koje se govorilo da uspijevaju samo u Makedoniji i na Kosovu, ali čemu? Da li će neko imati da ih otkupi ili ćemo i njih baciti?”, pitao je Mišković.
Bonus video:
