Život nije bajka, nego lavirint, a na tebi je da pronađeš izlaz - to je kredo Nikšićanina Velizara Obradovića, koga svi znaju kao Bato.
On već godinama ruši stereotipe o (ne)sposobnosti osoba sa oštećenim vidom i svaki njegov novi potez je dokaz, kako to on voli da kaže, da nije čovjek snažan onoliko koliko drugi misle, već onoliko koliko on misli. Bato ima potpuno oštećenje vida, ali je uspio prije dva mjeseca da završi sociologiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.
”Fakultet sam upisao sa 27 godina i iako sam prvu godinu redovno dao morao sam, zbog zdravstvenih razloga, da pauziram pet godina. A zašto sociologija? Prvi razlog je što volim sve društvene nauke i smatram da je sociologija najplemenitija nauka jer se bavi društvenim problemima. Prije studiranja, sociologija mi je bila maltene hobi. Dosta sam čitao, ali nijesam htio da studiram. Bio sam mlad i lud. Mislim da je fakultet odlika inteligentnih ljudi, ali nažalost papir trpi sve”, priča on za “Vijesti”.
Kada je poslije prve godine morao da napravi pauzu, dvoumio se da li da nastavi studije.
”Bio sam jedini, ali i prvi student sa oštećenjem vida koji je upisao sociologiju, tako da nije bilo knjiga koje su bile prilagođene. Moja drugarica Mira, koja nažalost nije više živa, motivisala me da upišem sociologiju i ona mi je tokom prve godine puno pomagala. Dok sam se dvoumio da li da nastavim studije, prijatelji su me maltene ‘pritiskali’ da moram. I nastavio sam. Od druge godine mi je pomagala Marija, moja drugarica, a sada kuma. Bukvalno mi je snimala knjige. U Nikšiću postoji audio biblioteka, ali je mali broj volontera koji bi knjige prilagodili za mene i druge buduće studente s oštećenjem vida”.
Tražio je dozvolu od Fakulteta da ne polaže kolokvijume nego da ispit polaže odjednom, svjestan da će na taj način biti u nezavidnijoj poziciji od kolega jer se na završnom ispitu pojavljuje bez prethodno “osvojenih” bodova. Kaže da mu je Organizacija slijepih pomogla i da su njihovi volonteri prilagodili dvije knjige za dva najteža ispita.
Onda je došla korona i onlajn nastava, ali i novi problemi za Bata. Zbog malog broja volontera, knjige u audio-formatu nijesu mogli da prevedu dovoljno brzo da bi on mogao da na vrijeme spremi ispite, pa je pred početak treće godine studija objavio oglas i pozvao zainteresovane da mu prilagode literaturu uz novčanu nadoknadu.
”Bio je vakat da završim to što sam započeo, a jedini način da to uradim je da imam knjige iz kojih mogu da učim. Zbog toga sam jako puno novca dao kako bih sve te knjige prilagodio. Nisam htio da pokleknem, ali kada me umor stigao porodica je bila uz mene. Sin je govorio kako tata ide na ispit, a ja nijesam želio da ga iznevjerim. Porodica je na neki način sve to proživljavala sa mnom i svi tu moju nervozu osjetila. Od januara do kraja juna imao sam dvije teške i zahtjevne operacije, ali sam uspio da tri dana nakon izlaska iz bolnice položim ispit i da od januara do 30. juna, kada sam završio, položim 14 ispita. Kako se kraj približavao, tako je znanje raslo, ali i neki inat da moram da završim. Uostalom, moja filozofija je da sve hoću, mogu i moram”, sa osmijehom kaže Bato koji je u martu napunio 34 godine.
Volio bi, kaže, da dobije posao u Centru za socijalni rad jer smatra da bi mogao da doprinese još kvalitetnijem radu te ustanove, a posebno ga interesuju oblasti porodičnog nasilja i maloljetnička delikvencija.
Od masera do polumaratonca
Bato već 13 godina radi kao maser i nije siguran da će mu ugovor, zbog epidemiološke situacije, biti produžen.
”Masaža je bila moja dječačka ljubav i od kada znam za sebe maštao sam da ću da budem maser. Prvo sam u Čačku završio školu za masere, a zatim Akademiju za masažu u Beogradu, kod Peđe Filipovića. Od masaže ne može da se živi u Crnoj Gori, a posebno ne u Nikšiću gdje narod nema tu kulturu življenja. Ne da nema mogućnosti, nego nema kulturu življenja. Jedina stvar koju nijesam ostvario je da budem velnes spa ili sportski maser. Iako imam potpuno oštećenje vida, maštam da jednoga dana budem sportski maser”.
Kaže da od te želje ne odustaje, ali ni od putovanja i maratona. Korona je malo poremetila stvari, ali Bato kaže da se nada da će sve brzo doći na svoje mjesto.
”Mnogo volim da putujem i shodno svojim mogućnostima to i radim. Ne patim od skupih stvari, ali volim da putujem, jer je čovjek bogat onoliko koliko zna kultura, gradova, koliko je drugih kulturno-istorijskih baština upoznao. Nije bitno bogatstvo u materijalnom smislu, već u intelektualnom i duhovnom”.
Zbog toga je Bato bogat čovjek, a na njegovoj svjetlosti mnogi bi mu pozavidjeli. Nikada nije priznavao floskulu da je, kada je potpuno izgubio vid, svjetlo zamijenila tama, jer, kako voli da kaže, svjetlost je u duši, srcu, u glavi.
”Nije vid sve što oči vide, već što duša osjeća i srce kaže”.
”Svaki čovek može da uspije, samo je pitanje da li to hoće i da li to dovoljno želi. To je kao kada trčite trku - da bi počeli da trčite, morate biti na startu. Tako je i u životu - morate da vjerujete da ćete uspjeti, jer ako vjerujete u uspjeh, onda je svaki uspeh zagarantovan. Ne mogu drugi da vjeruju u vas, ako vi ne vjerujete u sebe, jer čovjek je sam sebi najbolji motor. Niko drugi ne može da ga pokrene, kao što on to sam može”.
A Batov “motor” neprestano radi. Gotovo nevjerovatno zvuči kada ljudima priča o istrčanim polumaratonima, o želji da trčeći obiđe cijelu Crnu Goru.
”Trčao sam desetak polumaratona. Polako se pripremam i treniram za narednu sezonu. Mislim da će mi Paraolimpijski komitet izaći u susret i da će mi pomoći da trčim što više polumaratona i maratona, kako bih mogao da ostvarim svoju priču, a to je da pretrčim cijelu Crnu Goru i to tako što bih svakoga dana trčao iz grada u grad”.
On i njegova prijateljica Julka Nina Dulović bili su moralni pobjednici 25. Podgoričkog maratona, 2018. godine. Na cilj su stigli u majicama na kojima je pisalo: “Nema zida koji nećemo preskočiti, niti trke koju nećemo istrčati. Nebo je naša granica!”.
Naredne godine trčali su i na Beogradskom maratonu. I još će, jer nebo je njihova granica.
Što manje očekuješ, više dobijaš
Bato je oženjen Željkom, djevojkom iz Pljevalja koja takođe ne vidi. Imaju sina Andreja koji je ovog septembra pošao u prvi razred.
”Trudim se da budem primjer prvo svom djetetu, a onda i drugim osobama sa invaliditetom. Uprkos svim teškoćama i problemima, svim zgodama i nezgodama koje sam imao kroz život, nikada nijesam gubio upornost, jer ako je čovjek uporan - onda sigurno može da uspije u životu. Volio bih da moj sin bude uporan i istrajan u onome što što voli”.
Priznaje da sebe ne pronalazi u radu organizacija sa invaliditetom jer, kako kaže, teško se boriti sa samim porodicama, a onda i sa osobama sa invaliditetom.
”Moje okruženje su generalno osobe bez invaliditeta. Nemam nikakav kompleks i smatram da nije teško boriti se kroz život, ići naprijed i truditi se da u svemu budeš kao i ljudi koji nemaju oštećenje sa vidom. Čovjek ne treba previše da očekuje, jer polazim od toga da što manje očekuješ - više dobijaš. Treba čovjek u sebi da pronađe onu crtu koja ga zanima, jer ne treba da bude kao drvo i da se razgrana na hiljadu strana. Onda uglavnom ne može da uspije, a valjda svima treba da bude cilj da budu uspješni u onome što rade, a ne da budu prosječni u velikom broju stvari”.
Batu planova i zacrtanih ciljeva ne fali. Pored trke kojom će obići Crnu Goru, planira da upiša magistarske studije, kao i da do kraja godine objavi motivacionu knjigu jer, ako može on da bude uspješan - mogu i ostali. Treba samo dovoljno jako da žele, budu istrajni i vjeruju u uspjeh, ističe on.
”Razlika između uspješne osobe i drugih nije u nedostatku snage, niti u nedostatku znanja, nego u nedostatku želje”, kazao je Vins Lombardi, jedan od najvećih trenera u istoriji amerčkog fudbala.
Batu želje ne fali.
Bonus video:
