Kada je crnogorska vojska krajem novembra 1880, umarširala u Ulcinj, zatekla je jedanaest pravoslavnih porodica. I na nemalo iznenađenje, skoro novu pravoslavnu crkvu u Bijeloj gori, mjestu koje je tada predstavljalo periferiju grada, koji je te godine odlukama velikih sila pripao Crnoj Gori...
Stotinjak metara dalje, bila je izdignuta, takođe skoro nova katolička crkva. Za obje bogomolje, koje i danas postoje, dozvole za gradnju, izdale su turske vlasti iz Skadra. Ali uz uslov da ne budu blizu gradskih džamija i da ne remete mir većinskog muslimanskog stanovništva...
Jedanaest godina kasnije, kada je ustoličio vlast u Ulcinju, knjaz Nikola je poslao tri hiljade groša za obnovu i izgradnju džamije u Meterizima. Iako ta džamija nikad nije sagrađena, ostalo je zapisano da je gospodar Crne Gore dao odobrenje ulcinjskim muslimanima da sagrade džamiju.
”Mojim vjernim podanicima varoši Ulcinja, imenom muhamedancima mahale Meteriz na mjesto stare, sklone padu sklonjene džamije u istoj mahali. U znak moje vazdanje ljubavi prema Vama, mojim vjernim podanicima i stalne želje da ste u vašoj vjeri slobodni i napredni, naredio sam da primite 3.000 groša kao pomoć gradnje gore pomenute džamije. Nikola”, stoji u odobrenju knjaza iz septembra 1891.
Uprkos strogim zahtjevima skadarskih paša i neizgradnji džamije, jedinstveni primjeri iz ne tako davne prošlosti Ulcinja, moćan su dokaz da duh multikultarlizma i multietničnosti, odavno živi na ovim prostorima.
Za pokojonog novinara i publicistu, Aleksandra Janinovića, gradnja bogomolja u vrijeme kada su na vlasti bili predstavnici drugih vjera i nacija, potvrda su vjerske tolerancije i skladnog suživota.
”Tri priče o gradnji tri bogomolje (kad im pravo vrijeme nije bilo) najuvjerljivije govore o tome kako su se ovdje krčili putevi vjerske tolerancije i sloge. I stalno hvatali sve veći zamah i širinu”, zapisao je Janinović u svojim “Ulcinjskim skicama”.
Pravoslavna crkva Sv. Nikola u Bijeloj gori, sagrađena je 1869. godine. Ulcinjski publicista Vaso Radović u svojoj studiji “Ulcinj 1878-1914” zapisao da najveće zasluge za njenu gradnju pripadaju tadašnjem ruskom konzulu u Skadru Ivanu Jastrebovu. On je crkvi poklonio pokretno- vojnički ikonostas dok su novčane i druge priloge, kako stoji u crkvenom arhivu, dali Jovan Jankov, Nikola Milov, Artemije Kočović, Nikola Ristov, Ilija Mitrov, Milo Robu, Niko Vujović, Marko Nastov Janinović, Luka Pavlov, Marija Marović i Filip Lukin.
Kako je zapisao Janinović, Jefto Kočović, “puškar po zanimanju, a priučen da obavlja službu”, bio je prvi sveštenik te crkve.
Radović je u studiji podsjetio da su crkve u Crnoj Gori tada bile male jer su uglavnom građene za mali broj domova.
”Ova je pored toga imala poseban razlog da svojim izgledom što manje izaziva građane Ulcinja muslimanske vjeroispovijesti. Pored ostalog, crkva je i ukopana za jedan metar pa se u nju ne ulazi direktno, nego se silazi niz četiri stepenice...”, zapisao je Radović.
Iz registra crkve, koji je počeo da vodi Kočović, naveo je dalje Radović, može se vidjeti da su prvi vjenčani par u novoj crkvi bili Filip Lukin iz Štoja i Jana Zlotarević iz Skadra 24. maja 1869, dok je Marija, kćerka Đoka Zaharijina Stojovića, krštena kao prvo dijete 20. juna iste godine.
Krajem 19.vijeka, 1890, u Metrizima, u blizini gornjeg ulaza u Stari grad, knjaz Nikola će sagraditi novu crkvu takođe posvećenu Sv. Nikoli.
Iz istih razloga kao i pravoslavna, na periferiji grada morala je biti sagrađena i katolička crkva “Sv. Jozefa”
”Crkvena zvona nijesu smjela da paraju uši ondašnjim turskim vlastima”, zapisao je Janinović. Prva misa u toj crkvi, bila je održana 1875, a za njenu gradnju zaslužan je direktno nadvojvoda, a potom i meksički car Maksimilijan. On je, prema navodima Janinovića, primijetio da katolici u gradu nemaju svoju bogomolju pa se založio kod turskih vlasti u Skadru za dozvolu. Zasluge za izgradnju pripadaju i supruzi turskog paše u Skadru, rođenoj Skadranki i katolkinji.
Crkva je, zapisao je Janinović riječi monsinjora Marka Kolovića, građena kao Skadar na Bojani.
”Što bi danju bilo izgrađeno, nečija ruka noću je rušila. Sve je to tako trajalo dok se graditelji nijesu odlučili da je čuvaju noću. I tako je gradnja počela da napreduje”, stoji u “Ulcinjskim skicama”.
Obećanje knjaza Nikole u vezi gradnje džamije u Meterizima, kako je zapisao ulcinjski publicista Dr Gani Karamanaga, očigledno nije bilo obavezujuće za tadašnje ulcinjske vlasti. Na tom lokalitetu, naveo je, izgrađena je crkva Sv. Nikole.
Prema Arhivu Islamske zajednice Ulcinja, tvrdi Karamanaga, džamija u Meterizima postojala je sve do 1907.
”Poslednji put u arhivu, pominje se džamija u Meterizima 1907, kada je mula ef. Bajram, imam i mujezin ove džamije, imao primanja od 35 austrijskih dukata”, zapisao je Karamanaga u svojoj knjizi “Korijeni”.
Ulcinj su tokom milenijumskog postojanja pohodili mnogi osvajači, nekim poput Mongola 1.242, nije pošlo za rukom da se dokopaju Starogradskih zidina ali je grad nakon odlaska svakog od njih bio duhovno jači i kulturno bogatiji. O tome svjedoči impozantno kulturno nasljeđe u Starom gradu, koje pripada različitim epohama i narodima. O kompleksnom civilizacijskom preplitanju, možda najbolje govori kulturno istorijski spomenik Crkva- džamija u Starom gradu. Crkva je bila podignuta 1.510, kao katolička crkva Sv. Marije. Međutim nakon dolaska Turaka u Ulcinj, hadži Halili Skura je 1693, pretvorio u džamiju tako što nije porušio crkvu nego joj samo dogradio minaret. Danas je to zgrada Muzeja Ulcinja...
Knjaz: Oslobodite ih toga, da se niko više ne iseli
Da je vlast u Ulcinju za knjaza Nikolu predstavljala istinski izazov, svjedoči i to da su mještani u početku odbijali da svoju djecu šalju u državne škole i u vojsku. Istoričar Živko Andrijašević u knjizi o Ulcinju, napisao je da su crnogorske vlasti u početku pokušale da Ulcinjane silom natjeraju na ispunjavanje obaveza, ali su oni bili uporni u svom odbijanju, zaprijetivši da će se radije iseliti nego promijeniti odluku.
”Oslobodi ih od toga, samo učini da se narod umiri i da se niko ne iseli”, stoji u naredbi knjaza guverneru Primorske nahije, vojvodi Simu Popoviću.
Andrijašević je naveo da je crnogorska vlast ubrzo tolerantnom vjerskom i nacionalnom politikom, uspjela da na tom prostoru obezbijedi uglavnom harmonične međuvjerske i međunacionalne odnose.
U prilog tome ide i primjer kada je sa zastave tek uspostavljene crnogorsko pomorske flote u Ulcinju, uklonjen krst i na njegovo mjesto postavljena vladarska kruna Nikole I Petrovića.
Kada je poslao naredbu vojvodi Simu Popoviću, knjaz je imao na umu da se prethodno iselio veliki broj Ulcinjana. Prema podacima Andrijaševića, Ulcinj je nakon ulaska crnogorskih trupa, ne znajući kako će postupiti sa njima, napustilo 413 porodica, odnosno oko tri hiljade stanovnika. Tako je broj stanovnika u Ulcinju, prema istim podacima, bio smanjen sa osam na pet hiljada.
Bonus video:
