Herojska majko, Vi ste srećni i ponosni što ste rodili takvog heroja koji je svojom hrabrošću zadivio cijelu američku vojsku. Vi ste jedini u Jugoslaviji koji primate za Vašeg hrabrog sina ovo naše najveće odličje, kazao je 11. jula 1937. godine američki vojni ataše uručujući najveće ratno odličje - Orden čeličnog krsta, majci Stevana Kilibarde, junaka sa Verdena.
Bilo je to 19 godina nakon Stevanove pogibije kod Verdena, kao narednika Desetog artiljerijskog puka američke vojske. Toliko godina je Amerikancima trebalo da pronađu Stevanovu porodicu i da im uruče odlikovanje koje je od četiri miliona američkih ratnika dobilo samo 396 junaka. I Stevan među njima.
Na odlikovanju, koje je uručeno u školi rezervnih oficira u Bileći, u ime porodice zahvalio se Đorđije Komnenović, trgovac iz Bileće...
A ko je bio Stevan Pavlov Kilibarda, junak sa Verdena o kome pjeva poznati guslar Đorđije Koprivica i zašto je potrebno da ga crnogorski narod, ali i američki, čuva od zaborava?
Ilinka i Pavle Kilibarda, iz sela Tupani u Banjanima, su 1892. godine dobili sina Stevana, koji će kao golobradi šesnaestogodišnji mladić otići tamo gdje su tih godina otišli mnogi Crnogorci - preko okeana, pravo u Ameriku. Sa zavežljajem preko ramena, ali i naslijeđenim poštenjem i junaštvom, mlađani Stevan otišao je da u “obećanu zemlju” potraži bogatstvo. Umjesto toga, dobio je slavu.
Počeo je Prvi svjetski rat i među četiri miliona Amerikanaca koji su otišli da puškom brane slobodu, našao se i Stevan. Postao je narednik Desetog artiljerijskog puka i četiri godine uspješno predvodio vojnike kojima je komandovao. Sa američkom vojskom učestvovao je u jednoj od presudnih bitaka u Francuskoj, koja se odigrala kod grada Verdena od 15. jula do 5. avgusta 1918. godine. Sa svojom baterijom, koja je brojala 26 vojnika i 12 topova, pružio je jak otpor neprijatelju koji je u bici, pored artiljerijskog naoružanja, koristio i avione i bojne otrove.
Ginuli su vojnici jedan za drugim i u jednom trenutku Stevan je ostao sam, bez lijeve ruke koju mu je odnijela granata. Svjestan činjenice da sam protiv brojnog i jakog neprijatelja ne može da uradi mnogo, odlučio je da se bori sve dok ne izdahne. Desnom rukom je uzimao topovsko zrno, stavljao ga među koljena, a zatim u topovsku cijev i gađao neprijatelja kome je zadao velike gubitke i spriječio ga da napreduje. Kada je Stevanu stigla pomoć, za njega je bilo kasno. Posljednje neprijateljsko zrno pogodilo ga je u potiljak i ostao je na mjestu mrtav.
Amerikanci su bili zadivljeni hrabrošću artiljerca sa Verdena i posthumno su ga odlikovali najvećim nacionalnim ratnim odličjem - Ordenom čeličnog krsta. Tako je Stevan postao jedini Jugosloven koji je u Prvom svjetskom ratu dobio najviše američko vojno odlikovanje.
”Amerikanci nijesu uspjeli da nađu Stevanovu majku i uruče joj orden. Tek su je pronašli 1937. godine kada joj je američki pukovnik uručio medalju. U vihoru Drugog svjetskog rata izgubila se ta medelja i ostala je samo zapisana priča i slika sa uručenja medalje”, kaže za “Vijesti” šezdesetdvogodišnji Mitar Kilibarda.
Objašnjava da Stevan nema direktnih potomaka, ali da su bratstvenici odlučili da sačuvaju sjećanje na njega i njegovo junaštvo.
”Porodični spomenik je prije Drugog svjetskog rata podignut u Štrpcima, a mi smo 2002. godine uradili jedan bareljef koji se nalazi na ulazu u Velimlje. Bareljef je urađen u Srbiji, a djelo je slikara Jovana Karadžića Kadža. O ovom obilježju računa vode mještani Velimlja, a mi ga obilazimo kada god dođemo”, kaže Mitar.
Kada je bilo otkrivanje spomenika, pjesmu o Stevanu izveo je poznati guslar Stevan Mišo Popović.
”Đoko Koprivica nije mogao da dođe i zvali su mene da otpjevam tu pjesmu. To je bio moj prvi i jedini put da tu pjesmu izvedem. Tada sam čuo priču o Stevanu Kilibardi koju, nažalost, veliki broj ljudi ne zna. Guslarske pjesme mogu da čuvaju uspomenu na junake, ali naravno ukoliko su istinite”, ističe Popović.
Osim bratstvenika i stanovnika Banjana, sjećanje na junaka sa Verdena čuvaju i Amerikanci. Više puta su dolazili da odaju počast junaku američke vojske, a to se dogodilo i prije dva dana, kada su članovi porodice Kilibarda, mještani Velimlja, predstavnici Ambasade SAD u Podgorici, Vojske Crne Gore i članovi Udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (UBNOR) i antifašista Nikšića evocirali uspomene na Stevana. Tom prilikom govor je održao Slobodan Mirjačić, predsjednik UBNOR-a...
Mitar Kilibarda ističe da je Stevan zaslužio da dobije spomenik u Podgorici ili u Nikšiću.
”Spomenik Kilibardi zaslužuje da bude na nekom trgu u Podgorici, jer je jedini Crnogorac koji ima to obilježje, ili u Nikšiću, mada se možda najbolje uklopio u Velimlju. Lijepo bi bilo pokrenuti inicijativu da se u Banjanima napravi jedan spomen-dom koji bi bio omaž Stevanu Kilibardi, ali i svim junacima iz Banjana, kao i da se uradi replika medalje i da ista bude izložena ili u nikšićkom muzeju ili u tom budućem spomen dom”, kaže on.
I predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević smatra da bi lijepo bilo da junak sa Verdena dobije neko spomen-obilježje u gradu pod Trebjesom.
”Stevan je pravi izdanak svog vremena. Banjskom i nikšićkom kraju služi na čast što je imao velike junake toga rata, ne samo u vojskama kraljevina Crne Gore i Srbije, već ih je imao i u vojsci SAD-a. Lijepo je što se Amerika, kao ozbiljna država, sjeća svojih heroja. Mislim da bi dobro bilo da i naša opština dobije ulicu ili neko obilježje posvećeno ovom heroju Velikog rata”, kazao je Kovačević.
Orden čeličnog krsta je uveden odlukom Kongresa 9. jula 1918. godine. Stevan je poginuo šest dana kasnije.
Novinarska “muka” s prezimenom američkog vojnog atašea
O uručivanju ordena Stevanovoj majci izvještavali su tadašnji mediji. Ostaće zabilježeno, a novinarima opomena da sve treba dobro provjeriti, da je ime američkog vojnog atašea različito napisano.
Tako se u novinama “Vreme”, u tekstu od 14. jula 1937. godine, navodi da je riječ o pukovniku Milaresu, “Zetski glasnik” 17. jula piše da se pukovnik preziva Vilars, a “Slobodna misao” dan kasnije ga potpisuje kao Vilore.
Bonus video:
