Ilustracija, Foto: Shutterstock

Žrtve porodičnog nasilja u malim sredinama na sjeveru vrlo rijetko ljekarima otkrivaju uzroke povreda, a medicinsku pomoć traže kada moraju

Bedem ćutnje čuva batinaše

Iako su u obavezi da prijave policiji nasilje, ljekari kažu da se plaše da bi na taj način žrtvi samo otežali, posebno kada ona kategorički negira da je pretučena...

16742 pregleda 6 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Pedesetogodišnja A. V. tokom prethodnih skoro 12 godina tri puta je od ljekara tražila pomoć nakon što ju je muž pretukao.

”Sjećam se da sam prvi put više bila zabrinuta hoće li ljekar ‘progutati’ moju priču da sam pala niz stepenice, nego zbog povreda. Doktor koji me pregledao bio je sumnjičav i više puta postavio pitanje - ‘Kako vam se ovo desilo?’. Svaki put sam ponovila laž. Ne bih ja okrivljivala ljekare. Kako bi oni mogli prijaviti policiji nešto što ja tvrdim da se nije desilo... Ljekar koji me pregledao posljednji put je čest gost u našoj kući, jedna od medicinskih sestara mi je rođaka. Možda bi neko pomislo da je lakše reći istinu u tom slučaju, ali meni je to dodatni problem”, ispričala je svoje iskustvo.

Tvrdi i da bi sve “doživjela kao dodatnu muku”, da je neko od zaposlenih u Hitnoj medicinskoj pomoći pozvao policiju i prijavio da je doživjela nasilje.

Žrtve porodičnog nasilja u malim sredinama na sjeveru Crne Gore vrlo rijetko ljekarima otkrivaju uzroke povreda, a medicinsku pomoć zatraže samo kada moraju, ispričali su nam i ljekari Zavoda za hitnu medicinsku pomoć (ZHMP) u tom dijelu države.

I ljekari, iako znaju da povreda kod pacijentkinje nije od “pada niz stepenice”, često ne znaju kako da reaguju. Iako je njihova obaveza da prijave policiji nasilje, plaše se da bi joj samo otežali, posebno kada ona kategorički negira da je muž pretukao.

Krivokapić
Krivokapićfoto: Shutterstock

”Balast male sredine otežava i nama ljekarima, ali i žrtvama porodičnog nasilja da napravimo korak više. Prema mom iskustvu, žrtve porodičnog nasilja dolaze u HMP samo kada imaju povrede za koje sami procijene da su opasne po život. Strah me i da pomislim koliko ih ne zatraži nikad pomoć ljekara, jer ocijene da je riječ o ‘lakšim povredama’. To je nepremostivi bedem ćutanja i bojim se da smo nemoćni da išta više od onog, što inače činimo, uradimo. Taj problem u malim sredinama dobija na težini. U gradu u kome ‘svako svakog zna’ potrebna je veća hrabrost žrtve, a očigledniji nedostatak podrške”, kaže dr Radovan Furtula iz andrijevičke HMP.

Bedem ćutanja: Furtula
Bedem ćutanja: Furtulafoto: Privatna arhiva

On ocjenjuje da je zdravstvenim radnicima potrebna dodatna edukacije kad je riječ o postupanju u slučajevima porodičnog nasilja. Tek tada bi, objašnjava dr Furtula, mogli “žrtve na pravi način da ohrabre da prijave nasilnike”.

Njegova koleginica iz Kolašina dr Jelena Pavlović sličnog je stava. Kaže da je u desetogodišnjoj karijeri u HMP imala najviše pet pacijenata/kinja, koje su pri dolasku kod ljekara kazale da su žrtve porodičnog nasilja.

Među njima je i žena koja se već nekoliko puta obraćala za pomoć, a koja je otkrila da je muž tuče.

”Međutim, bila je izričita da ne želi da se to prijavljuje. Objašnjavala je da joj djeca brane da to učini, da nema kud, ako ode iz porodične kuće. Trpjela je ogroman pritisak. U takvim slučajevima smo u ćorsokaku. Kad izađe iz ambulante vjerovatno bi poricala ono što je meni priznala. Sve povrede nastale nasiljem se evidentiraju, ali ako pacijent/kinja ne kaže da su nastale porodičnim nasiljem tu ne možemo ništa. Ono što vidim da je veliki problem je i nedostatak savjetovališta za takve pacijente/kinje pri Domu zdravlja u Kolašinu, to jest osobe kvalifikovane za razgovor sa pacijentima/kinjama u takvom stanju”, kaže doktorka Pavlović.

Nije rijetko, podsjeća, i da žrtve, čak iako smognu snagu da pred ljekarom budu iskrene i o tome se obavijesti policija, ubrzo povuku prijave. To je, opet, tvrdi doktorka Pavlović, dodatni uticaj malih sredina, “gdje se o nasilju u porodici najčešće ćuti, a žrtve nemaju ohrabrenja i podršku okoline”.

Ilustracija
Ilustracijafoto: Shutterstock

U jedinicama ZHMP, tokom minule dvije godine, prema zvaničnim podacima, u Kolašinu, Mojkovcu, Andrijevici, Žabljaku, Plavu i Rožajama, pružena je medicinska pomoć za ukupno 31 pacijenta/kinju zbog nasilja u porodici.

”Od toga je u 2020. godini bilo pet pacijenata sa povredama iz porodičnog nasilja: po jedan iz Kolašina, Žabljaka i Plava i dva pacijenta iz Rožaja. Kada je u pitanju ova 2021. godina, do sada su ekipe HMP u pomenutim opštinama medicinsku pomoć ukazale za 26 pacijenata/kinja, od čega četiri u Kolašinu, jedno u Andrijevici, dva na Žabljaku, a u Plavu tri. U Rožajama u protekloj godini pomoć je pružena 16 pacijenata/kinja usljed nasilja u porodici. Svi podaci o broju pregleda u ambulatama i na terenu, broju obavljenih transporta, kao i broju pacijenata kojima je medicinska pomoć ukazana zbog povreda iz porodičnog nasilja na dnevnom ali i mjesečnom nivou, dostupni su na web sajtu ZHMP Crne Gore”, kažu u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć.

Povrede koje pacijenti zadobiju usljed nasilja u porodici, tvrde, uredno se evidentiraju, “nakon čega informacije o povredama ulaze u ljekarski izvještaj”.

Ilustracija
Ilustracijafoto: Shutterstock

U jedinicama tog Zavoda nema posebnog protokola. Dežurni ljekar opisuje povrede i u standardni protokol evidentira da su one nastale usljed nasilja u porodici.

”Nekada se žrtve nasilja iz MUP-a upućuju na pregled u HMP ili se nakon obavljenog pregleda pacijenta kome su konstatovane povrede iz porodičnog nasilja o svemu obavještava MUP. Često se dešava da pacijenti koji su žrtve nasilja pokušavaju da sakriju nasilnika i tek nakon obavljenog pregleda i razgovora sa ljekarom, žrtva priznaje da su zadobijene povrede nastale usljed nasilja u porodici. Ovo može biti izazov za ljekare, budući da takvi pacijenti rijetko otkrivaju da su žrtve porodičnog nasilja očekujući da se slično više neće dogoditi. Kada ljekari pregledom i razgovorom uspiju dobiti potrebne informacije, oni upoznaju pacijenta s njegovim zakonskim pravima i dalje obavještavaju nadležne organe”, kažu u ZHMP.

31 slučaj pružanja medicinske pomoći zbog nasilja u porodicu zvanično je u posljednje dvije godine zabilježen u Kolašinu, Mojkovcu, Andrijevici, Žabljaku, Plavu i Rožajama

Protokol o postupanju u slučajevima nasilja nad ženama i nasilja u porodici je formalno obavezujući i za zdravstveni sistem jer ga, na neki način u formi Uputstva potpusuje resorno ministarstvo, apostrofirano je u publikaciji NVO SOS telefoni “Zdravlje ima rod”.

Taj akt propisuje da ljekar mora odmah prijaviti čak i sumnju na nasilje u porodici, bez obzira na pristanak žrtve.

No, u začaranom krugu patrijarhata i male sredine, protokoli su često samo mrtvo slovo na papiru. A nasilje samo “stvar porodice”.

Biljana Zeković: Reakcija ljekara presudna u zaštiti žrtve

Iako se najčešće među prvima sreću sa zlostavljanim osobama, ljekari/ke još nemaju dovoljno znanja o njihovim specifičnim potrebama, ocijenila je direktorica SOS telefona u Podgorici Biljana Zeković.

”U slučaju sumnje da je povreda ili zdravstveno stanje posljedica nasilja u porodici, zdravstveni radnik/ca je dužan/na sa posebnom pažnjom razgovarati sa osobom za koju se sumnja da je žrtva nasilja i navesti je da razgovara o postojanju nasilja, te saznati što više okolnosti u vezi sa povredom ili zdravstvenim stanjem žrtve”.

Ljekari moraju, dodaje ona, usmjeriti pažnju ka pacijentkinji kako bi je osnažili, ohrabrili i stvoriti adekvatne uslove za razgovor, koji bi podrazumijevali vođenje računa o bezbjednosti i poštovanju privatnosti”.

”Prije svega, važno je ne voditi razgovor u prisustvu drugih osoba (muža/partnera, rođaka i dr.). U slučaju da pacijentkinja odbija da govori o nasilju, neophodno je unijeti taj podatak u njenu dokumentaciju i ne insistirati dalje. Ali ne treba zanemariti činjenicu da žrtva nasilja koja traži ljekarsku pomoć o uzroku povreda uglavnom ćuti zbog straha od nasilnika i njegovih prijetnji da će joj se osvetiti ukoliko kaže šta se u stvari dogodilo”.

Biljana Zeković
Biljana Zekovićfoto: Boris Pejović

Ona objašnjava da je reakcija ljekara presudna u otkrivanju i prijavljivanju djela nasilja u porodici, a samim tim i u zaštiti žrtve.

”Saglasnost žrtve nije uvijek neophodna, posebno u situacijama kada su u pitanju ozbiljne tjelesne povrede. Možemo razmjeti da ljekari nijesu u dovoljnoj mjeri senzibilisani za vođenje specifičnog razgovora sa pacijentkinjama u slučajevima sumnje na nasilje, ali su zato dovoljno stručni da razlikuju povrede nastale od ‘pada’ od onih nastalih od ‘napada’ i u obavezi su da takve slučajeve prijave nadležnim organima, ne samo kada su u pitanju obaveze propisane Protokolom, već i njihova zakonska obaveza ‘prijavljivanja policiji svih slučajeva za čije se povrede ustanovi da su nastale kao posljedica nasilja’”.

Tekst je podržan u okviru podrške malim grantovima kroz program “ Zdravlje ima rod”, koji sprovode SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica i O.C. Bona fide, uz finansijsku podršku Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori i Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija. Sadržaj je isključiva odgovornost DPNCG i ne odražava stavove donatora”