I tinejdžeri biju (ilustracija), Foto: Shutterstock

nasilje se najčešće ni ne prijavi

Bol, strah i stid: Kad djeca dignu ruku na roditelje

Tokom posljednje dvije godine, SOS linije zabilježile četrdesetak poziva zlostavljanih roditelja. Iz Uprave policije nisu dostavili podatke o statistikama kada su roditelji žrtve

26494 pregleda 11 komentar(a)
I tinejdžeri biju (ilustracija), Foto: Shutterstock
I tinejdžeri biju (ilustracija), Foto: Shutterstock

Sve je više djece koja zlostavljaju svoje roditelje, ali je nepoznanica koliko je nasilnika među tom populacijom.

To pokazuju podaci Linije za hitne pozive SOS Podgorica i SOS Nikšić, koje su u protekle dvije godine primile oko 40 poziva zbog zlostavljanih roditelja od njihove, najčešće punoljetne djece.

Koliko nasilnika tuče svoje roditelje u Crnoj Gori, pitanje je na koje nema preciznog odgovora.

Ipak, očeva i majki na koju su ruku digla njihova djeca ima svuda oko nas. Još više onih koje djeca psuju, vrijeđaju, zlostavljaju, prijete im…

Roditelji uglavnom ćute. Zbog stida i osude sredine, najčešće ni ne prijave nasilje. Policiju pozovu ili se obrate za pomoć tek kada budu ozbiljno povrijeđeni ili uplašeni za sopstveni život. Samo najdrastičniji slučajevi dođu do medija.

Ljiljana Raičević iz Sigurne ženske kuće kaže da većinu žena koje trpe nasilje od svojih muževa, vremenom počnu i djeca da zlostavljaju.

”U velikom broju slučajeva žene koje dolaze kod nas, imaju i problema sa svojom djecom, sa sinom ili ćerkom. Uglavnom saznamo u razgovoru sa njima da ih je dijete udarilo. Često čujemo kako djeca vrijeđaju svoje majke koje su došle kod nas. Nedavno sam čula kako djevojčica razgovara sa majkom, kako joj upućuje najgore psovke”, kazala je ona.

Raičević
Raičevićfoto: Boris Pejović

Kako dodaje, žene koje kod njih dođu najčešće nijesu ni svjesne da ne trpe nasilje samo od muža nasilnika, već i od svoje djece. Žena koju je kćerka psovala, nije uopšte bila svjesna da njeno dijete nad njom vrši nasilje.

Posebno se ističe jedan slučaj bake koju je unuk istukao.

”Imali smo slučaj da je unuk istukao babu, ona je došla kod nas u sklonište, a on je ostao u njenom stanu i uzimao joj penziju”, priča Ljiljana Raičević.

Kaže da su se suočavali sa različitim situacijama. Nasilje je i kad stari roditelji prodaju stan zbog sina koji se kocka jer mu prijete dužnici, pa oni ostanu na ulici, navodi ona.

Kaže da su pisali centrima za socijalni rad kada vide da su djeca nasilna prema roditeljima kad dođu kod njih u sklonište i dodaje da se sa ovim problemom o kome se skoro uopšte ne govori moraju pozabaviti svi - centri, policija i tužilaštvo.

Nasrću i maloljetnici

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici vrlo jasno precizira rodbinske odnose, koji obuhvataju i roditelje i djecu i žene i muškarce. Policija vodi evidenciju o rodbinskim odnosima žrtava i počinioca nasilja, dok sudovi daju informacije samo o maloljetnicima počiniocima nasilja.

Kako navodi direktorica SOS telefona u Podgorici Biljana Zeković, među počiniocima krivičnog djela nasilja u porodici tokom 2019. godine evidentirana su četiri maloljetna lica, godinu ranije bilo ih je sedmoro, a 2017. petoro.

Iz Uprave policije nisu odgovorili na molbu u vezi sa tim da dostave podatke o statistikama kada su roditelji žrtve nasilja svoje djece.

Međutim, takve zabrinjavajuće podatke pokazuju podaci Linije za hitne pozive, SOS Podgorica i SOS Nikšić. Tokom posljednje dvije godine imali su oko 40 poziva zbog zlostavljanja roditelja.

Zeković
Zekovićfoto: Boris Pejović

Psihološkinja Nikolina Boljević iz SOS Podgorica kazala je da je roditeljima uvijek teško da prijave svoje dijete, pa takve prijave često dolaze od drugih lica, komšije, rodbine...

”Često dolazi do sukoba zbog teške materijalne situacije, jako je teško riješiti stambeno pitanje, te djeca ostaju da žive sa svojim roditeljima i tu jako često dolazi do neslaganja, sukoba, nasilnih oblika ponašanja, maltretiranja...”, kazala je ona.

To dodatno otežava situaciju jer roditelji odbijaju da koriste zakonske mogućnosti koje imaju na raspolaganju kao što su, na primjer, mjere udaljenja iz stana i drugog stambenog prostora, zabrana približavanja i slično, jer su svjesni da njihova djeca, iako punoljetna, nemaju kud jer nemaju ni posao, ni stan, ni nikakve uslove za život, a oni ih, kako često navode, “ne mogu izbaciti na ulicu”.

Nada Koprivica iz SOS linije Nikšić navodi da se u pet od 34 slučaja nasilja djece nad roditeljima, radilo o tinejdžerima između 16 i 18 godina, a ostalo su bile punoljetne osobe. Najčešće žrtve su bile majke, ali i oba roditelja. Nasilnici su u najvećem broju sinovi.

”Slučajevi u kojima je prijavljeno nasilje djece nad roditeljima vrlo rijetko budu procesuirani, a ukoliko se to i desi roditelji odustaju od svjedočenja, što za ishod ima oslobađajuće presude”, kazala je Koprivica.

Identifikacija s ocem

Psihološkinja Ana Jaredić iz Centra za ženska prava kaže da se oni najčešće susreću sa djecom koja verbalno vrijeđaju majke jer su to vidjeli od oca nasilnika.

”Djeca, uglavnom muška, identifikuju se sa ocem i budu verbalno nasilna prema majci. Ima slučajeva i da djeca koja su tokom brakorazvodne parnice i dodjele starateljstva instruisana od stane oca budu verbalno nasilna prema majci”, kazala je ona.

Dodaje kako je razumljivo da nije lako nekome van porodice saopštiti da je prema njemu nasilna osoba koju je rodila i odgajala.

Sinovi se identifikuju s ocem: Ana Jaredić
Sinovi se identifikuju s ocem: Ana Jaredićfoto: Privatna arhiva

”Međutim, baš to pogoduje nasilniku da se i dalje ponaša na isti način. Nasilje neće prestati dok nasilnik ne dobije jasnu poruku da nasilje nije dozvoljeno, a to je posao institucija sistema. Stoga je neophodno svoju bezbjednost i pravo na dostojanstven život staviti ispred neprijatnosti. Nasilnik je taj koji je odgovoran za nasilja i jedini kome bi, u slučaju prijave, trebalo biti neprijatno”.

Ona objašnjava da metode koje nasilnici koriste kako bi zadržali svoje žrtve uključuju i zloupotrebu emocija, pa između nasilnih perioda nastupe i oni u kojima se “kaje” i ubjeđuje žrtvu da nasilje neće ponoviti.

Advokat Željko Đukanović kaže da su imali dosta slučajeva koji su se ticali nasilja u porodici od strane djece, ali da bi dva istakao kao najteža - ubistvo djevojke za koje je osumnjičena njena rođena sestra, a majka joj je pomagala u organizovanju, i sin osumnjičen da je ubio svog oca. U prvom slučaju djevojka je oslobođena, a sin je osuđen na četiri godine zatvora.

Kako dodaje, iako su ta dva slučaja izvršena u porodici, na teret je stavljeno krivično djelo ubistvo.

”Najčešće se dešavaju ova djela od strane djece koja su zavisnici od psihoaktivnih supstanci ili u alkoholisanom stanju”, kazao je Đukanović.

Neophodno i da druge institucije reaguju pravovremeno: Željko Đukanović
Neophodno i da druge institucije reaguju pravovremeno: Željko Đukanovićfoto: Privatna arhiva

On ističe da je neupitna institucionalna dužnost sudova, da kroz konzistentnu kaznenu politiku, daju svoj puni doprinos na planu ostvarenja-specijalne i generalne prevencije u cilju zaštite članova porodice jednog od drugih a posledično i da ih zaštiti od narušenih porodičnih odnosa.

Osim toga, dodaje I da je neophodno I da druge institucije reaguju pravovremeno kako bi se preventivno zaštitile žrtve.

Sudska praksa se, pojašnjava Đukanović, ne može generalizovati, jer svaki slučaj ponaosob zavisi od činjenica I okolnosti koje su utvđene tokom postupka.

Sociolog Andrija Đukanović objašnjava da život u porodici koja je disfunkcionalna, pogođena nekim oblikom zavisnosti, proizvodi porodične odnose koji negativno utiču na razvoj ličnosti djeteta.

”Usljed takvih okolnosti vjerovatno je da će se i dijete razviti u pravcu agresivne osobe koja će tu agresuju usmjeriti na roditelje. Ali se iz traženja razloga za nasilničko ponašanje u ovom obiliku ne smiju izbaciti ni socijalni faktori. Moguće da na pojavu nasilja utiče nezadovoljstvo mladih sopstevnim životom, nemogućnost da se postignu neki nametnuti ideali. Moraju se kombinovati sankcije i rad na prevenciji nasilja”.

On ističe da ni institucije često ne reaguju profesionalno na pojavu nasilja u porodici ko god da ga vrši.

Disfunkcionalna porodica utiče na razvoj djeteta: Andrija Đukanović
Disfunkcionalna porodica utiče na razvoj djeteta: Andrija Đukanovićfoto: Privatna arhiva

Iako se često čini da je nasilje nad očevima i majkama fenomen našeg vremena, nije baš tako. U opširnoj studije “Nasilje djece nad roditeljima”, jednoj od rijetkih koja je izdata, čija je autorka Miljana Ljubičić, podsjeća se da narodno predanje koje nam je stiglo iz XIII vijeka iz zapadne Evrope donosi priče o nezahvalnim sinovima i kćerkama. Njihova se suština može sažeti na ovaj način - otac je prodao sva svoja imanja da bi oženio sina, a onda je ovaj odbio da o svom roditelju brine. Na kraju ga je protjerao iz kuće, a kada se otac gladan pojavio na vratima, sin je sakrio svu hranu. Priča dalje ide ovako: nezhvalnom je sinu na kraju krastača skočila na lice i zbog njegove opačine - pohlepe i gramzivosti - tako ga unakazila da više nije mogao da živi među ljudima.

Nasilje na sudu

Prošle godine, prema informacijama iz Uprave policije, registrovano je 265 krivičnih djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici. Predmeti porodičnog nasilja koji imaju krivična obilježja uglavnom se tretiraju kao prekršaj. Tako je prošle godine bilo 1.505 prekršaja. U prvih devet mjeseci ove godine bilo je 177 krivičnih djela nasilja u porodici. Onih koji su se tretirali kao prekršaji bilo je mnogo više - 1.295.

Sudovi su uglavnom izricali novčane ili uslovne kazne. Odavno se upozorava na blagu kaznenu politiku prema nasilnicima u porodici.

U osnovnim sudovima u Crnoj Gori, u 2020. godini, od 166 predmeta koje su riješili, u 66 slučajeva je dosuđena zatvorska kazna. Za prvih devet mjeseci ove godine, od 108 presuda u 38 je određena kazna zatvora.

Prošle godine je osuđeno 148 muškaraca i 19 žena, a u prvih devet mjeseci ove godine 111 muškaraca i 10 žena.

Tekst je podržan u okviru podrške malim grantovima kroz program “Zdravlje ima rod”, koji sprovode SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica i O.C. Bona fide, uz finansijsku podršku Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori i Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija. Sadržaj je isključiva odgovornost DPNCG i ne odražava stavove donatora