”Neprijatelja treba uništiti bez pravde i prava, uz pomoć laži i intrige.” Za 53 godine postojanja Brešanovog Hamleta u Mrduši Donjoj u našim životima mijenjali su se samo akteri, uloge su uvijek bile iste.
Pravo na odgovor sa bedačkim i prostačkim stilom, punim šovinizma i banalizovanog nasilja, koji je M. Radojičić objavio u vaše ime Đuroviću, bavi se omalovažavanjem pravoga autora, pakovanjem i namještanjem činjenica, otrovnim podmetanjima kako bi se diskvalifikacijama odvukla pažnja od suštine, to jest od neoborivosti mojih tvrdnji iznijetih u tekstu “Spomenik heroju, spomenik prevare” (Vijesti, 04.12.2021. godine): lažno Radojičićevo predstavljanje i uzurpiranje autorstva uz vašu svesrdnu logistiku, komercijalizacija heroja, manipulacija uz prijetnje, nepotpuno isplaćen honorar.
Tekst M. Radojičića, iako mislite da vas kao sponzora za podizanje skulpture Ljubu Čupiću u Nikšiću “oslobađa” u učešću u prevari, a meni kao vajaru i mom autorskom radu daje ulogu “izvršioca radova” i “plagijata”, u stvari ne služi ničemu drugom nego da se uveliča megalomanski opus i moralni debakl Radojičića koji se stavlja iznad herojskog, autorskog i sponzorskog čina. Spomenik Ljubu Čupiću je, izgleda, podignut da bi se pohranio Radojičićev ego i obezbijedio njegov džep. Bilo je dovoljno da on svoju ideju o iniciranju spomenika prefabrikuje u “idejni projekat” opisom postojeće fotografije sa pola tijela i to deponuje u Zavodu za intelektualnu svojinu. Zašto? Radojičić zna, za razliku od vas, da, prema važećim propisima Crne Gore “autorskim pravom ne mogu se štititi: ideje, naučna otkrića, postupci, metode rada i matematički koncepti (…)”. Zašto je onda “patentirao svoju ideju”? Da bi komercijalizovao MOJ AUTORSKI RAD: “Uloga tih prava zaštite intelektualne svojine je da ‘pretvori’ nematerijalnu imovinu u materijalnu te na taj način stvori vrijednu i u određenim slučajevima ekskluzivnu imovinu kojom se može trgovati odnosno poslovati na tržištu.” Tako se krug otimačine autorsta zatvorio: plastični suveniri Ljuba Čupića, časa za pijenje čaja sa likom heroja pred streljanje… zašto ne i čarape!?
Kakva perfidna manipulacija, Đuroviću, da li ste svjesni da vas je čovjek kome toliko vjerujete, uvukao u krađu autorskih prava? Autorski rad se bazira na izradi djela a ne na ideji (koja čak nije ni ideja nego inicijativa za podizanje spomenika) i sva ta pljuvačka i neukusna retorika, proizišla uostalom iz habitusa udbaskih kožnih mantila, ne služe ničemu drugom nego da se ponizno opravda pred svojim gazdom, da vas ubijedi dodatnom manipulacijom selektivih detalja da ne izađete iz njegovog začaranog kruga čime bi izgubio izdašnog finansijera jer ničim ne može dokazati svoje autorstvo ni u ideji ni u djelu.
Dakle, Đuroviću “autoru pripada autorsko pravo na njegovu autorskom djelu činom samog ostvarenja djela i, za razliku od većine drugih oblika intelektualnog vlasništva, ne podliježe nikakvom administrativnom ili registracijskom postupku. Njime se ne štiti ideja nego djelo koje je izražaj ideje ljudskog uma, bez obzira na vrstu ili kvalitetu izražaja.” Sa Zaštićenim projektom, M. Radojičić JE ZA SEBE PRIGRABIO PRAVO NA REPRODUKCIJU MOJE SKULPTURE, da može da izdaje odobrenja, uključujući i naknadno livenje, za moj spomenik. AKO TO NIJE KRAĐA, KAKO SE TO ZOVE ONDA, ĐUROVIĆU!?
Lekcija 1: Ugovor i beskrupolozna bočna manipulacija
Ali, krenimo redom od Ugovora, vaspitno i pedagoški, Đuroviću, jer vam je savjetnik drčni manipulativni diletant za čije je pisanje potrebno držati otvoren kišobran - toliko pljuvačke iz njega vrca. Elem, naš potpisani Ugovor o pružanju usluga, mogao je da se nazove i Dječja zvečka za Milja Radojičića, ali je bitno da Ugovor precizira predmet (Član 1: izrada umjetničkog rješenja spomenika), ko je autor djela (Član 6), ko su potpisnici ugovora: Dušan Đurović (naručilac) i Zlatko Glamočak (autor). Naš potpisani Ugovor ne sadrži ni jednu jedinu Nota Bene i Radojičić ne postoji u njemu. I jos jednom: Radojičić ne postoji u našem Ugovoru! Sva bočna upadanja i naknadna ugrađivanja vašeg beskrupuloznog pulena izvan ovog Ugovora su nevalidna, strana su postojećim zakonima i smatraju se krađom autorstva. Uostalom, kao poslovnom čovjeku, to bi valjda trebalo da vam je jasno.
S obzirom da niste znali kako se pravi ugovor s umjetnikom, a na vaše traženje (Radojičić, mejl od 3. oktobra 2017), poslao sam, kao prototip, moj ugovor spomenika Otetim u Štrpcima Opštine Bijelo Polje čiji je naslov ni manje ni više nego: UGOVOR O PRUŽANJU USLUGA a iz koga ste preuzeli naslov i brojne tačke za naš Ugovor. Perfidnom Radojičiću, koji ne razlikuje intelektualne usluge od rada “po kuća demit fasade”, naslov je otvorio “bezumno” manipulativno polje za prljave namjere krađe autorstva i pretvaranje umjetnika u “izvršioca radova”. Ah, on se, utopljenik, hvata za slamku, pa preko Člana 3 Ugovora, koji precizira da skulptura neće imati postament, pokušava “bezumno” da ugradi prčvoljak svog admnistrativno uknjiženog “projekta” u Zavodu za intelektualnu svojinu. Istina je Đuroviću, neumoljiva: “Skulptura bi se vezala odmah za stazu, dakle bila bi bez postamenta”, proizišla je iz mog obražlozenja Koncepta i idejnog rješenja skulpture Lesa Ivanovića u Cetinju (avgust 2017), dva mjeseca prije nego što je Radojičić pokrao i “patentirao” svoje remek-invalidno djelo da bi obmanuo autora i pokrao autorstvo. Uzgred, po drugom osnovu, Radojičić je “Zaštićenim projektom” ušao u prisvajane već istorijske i, na određen način, nacionalne baštine fotografije Ljuba Čupića.
Dakle, ako je vaš Radojičić “idejni tvorac” zašto ga niste stavili u naš potpisani Ugovor? Naravno da niste, jer to niko živ ne bi potpisao, nijedan autor, nijedan umjetnik ne bi pristao da izvodi djelo po nečijoj zamisli. Ostala je, dakle, MANIPULACIJA kojoj ste svesrdno dali krila: na kraju mog završenog rada, kada se skulptura već nalazi u livnici, pokušavate da obesnažite naš potpisani Ugovor, da mi nametnete konkurs vaše firme Mehanizacija i objavljujete da je “Glamočak radio po idejnom projektu Radojičića”. Kako se ne stidite!? Kako možete da prođete Trgom i da pogledate spomenik Ljubu Čupiću kada ste sve, i njegove i svoje, ideale izdali!?
Uostalom, po Radojičićevom vlastitom pisanju, jasno je koliko on, a izgleda i vi Đuroviću, drži do heroja: “Gazim po zvijezdama filmskog neba. Otirem noge o njih po trotoarima. Mi dižemo spomen-obilježja visoko. Oni sve spušte na zemlju. Kad gaziš po njima, moraš da ih vidiš”.
Nikšićki Prometej nije visoko na postamentu, stavili ste ga na tlo da šetači otiru noge o ime heroja a kučići da ga zapišavaju. Nijedna ideologija nije više ubila heroja od ovog sramnog čina.
Lekcija 2: Sterteotipi svakodnevice
Nije strašno ne znati, ali jeste kada ne želi da se nauči i kad se iz letargije gluposti prosipa “pamet”. Naročito je kobno kada se to radi u vaše ime, Đuroviću.
”Rad umjetnika na crno” i još u njegovom vlastitom ateljeu!? No comment. Francuska poreska administracija vam stoji na raspolaganju.
Vaš pulen mediokritetski komentariše “odjevni” citat beogradskog pisca D. Velikića Prometej iz Nikšića. Kao prvo, Velikić se ne bavi markama kaputa poput Radojičića, već kao čovjek duhovno pripremljen ulazi direktno u alhemiju spomenika. On ne oblači Ljuba, poput djevojčice koja oblači lutku Barbiku po modi epohe, kako to radi Radojičić - po mijeri svog talenta.
”Kič bi se mogao mijeriti stepenom banalnostoi svojih asocijacija.” Vama tih asocijacija ne nedostaje, poput zahtjeva za ubacivanje kukastog krsta u spomenik, kako je Radojičić insistirao da bi ga namijenio jednom narodu. Kom? Nek kaže ono što je meni rekao.
Spomenik koji ste policijski nadgledali, prihvatili i odobrili livenje stigao je u livnicu, u nizu pozitivnih komentara u vezi spomenika tipa “Savršeno živ čovijek”, po posjeti livcu Radojičić mi upućuje mejl, 13. maja 2018, pun hvale: “Lično nemam zamjerki na skulpturu u poliesteru. (…) Kuzma (livac i vajar, prim. aut.) mi je odao kompliment na izbor vajara i da niko drugi ne bi uspio da izvede tu psihološku ekspresiju. Ono što sam prepoznao kad sam vidio skulpturu u širem prostoru je, da skulptura živi, ne samo kad joj se prilazi s prijeda, kad joj se dolazi s leđa, i direktno, i dijagonalno, te da se vidi snaga otpora u stavu i iskoraku. (…) Ljubo čak izgleda muškije u ovoj verziji. (…) Uz zahvalnost i poštovanje za učinak, srdačno M. Radojičić.” Uhvaćen u lažima, uzdrman, obnevidio od mržnje, on u Vijestima od 11.12.2021. ruži spomenik koji je, koliko juče, u aprilu, htio da potpiše kao “idejni tvorac” i kaže: “Najveću vrijednost, osmijeh, učinio je više ciničnim, a ne iskrenim.” Ja bih rekao cinično-iskrenim jer, primjera radi, remek djelo Leonarda da Vinčija sadrži se u činjenici da, u stvari, Mona Liza vas posmatra i da njen osmjeh to i izražava: otuda i Nikšićki Prometej gleda Radojičića sa cinizmom i prezirom. Kao i vas, Đuroviću.
Vaš potrčko, bavi se tricama i kučinama u svom palanačkom odgovoru pa tako ide dotle da tvrdi da ne pravim razliku između duhovnog i materijalnog. On ih toliko, Đuroviću, ne razdvaja da je oboje pokrao “zaštićenim” invalidnim uknjiženim “projektom” od dvije rečenice. Uostalom, dok je on svoju “udvoričku, i šovinisticku burlesku” Šok igrao u svakoj krajputaskoj birtiji, čak i po četnickim klubovima u Čikagu pod ikonografijom koju samo možemo zamisliti, o mojoj duhovnosti i mojoj skulpturi su pisali, pored brojnih renomiranih likovnih kritičara, pisaca, publicista i tri francuska akademika, a u prestižnoj Francuskoj akademiji umjetnosti (Academie des Beaux arts) bio sam predstavljen rame uz rame sa Pikasom, Edvardom Munkom, Egonom Šileom, Van Gogom, Frensis Bejkonom, Anri Mišoom, Bernarom Bifeom, itd.
Dali ste svoju riječ da ništa od Radojičićevog snimljenog materijala od 40 sati neće biti prikazano bez moga znanja i autorizacije. Naime, potaknut ucjenama i prijetnama Radojičića objavljivanjem video zapisa: “Biće mnogo prljavog veša”, itd. (mejl 13. jun), tražio sam više puta da se kao producent obavežete Ugovorom o autorizaciji filma (24. jun) koji je Radojičić sa svojim “kamermanom”, tj. sinom trebao da pravi o realizaciji skulpture Ljuba Čupića. Poslije objavljenih video isječaka namjenski probranih da mi se osveti, izvučenih iz konteksta tokom privatnih razgovora tipa “Zdrava atmosfera zaudara na glupost. Živio Trocki!”, sa čim pocinje zaplet Kunderine “Šale” - remek dijela vremena u kome je bilo nemoguće kontrolisati naše živote, da li treba da razumijem da Radojičić ima dostupnost vašem sefu u kom je snimljeni materijal bio smješten? Da se Nikšićki Berija izmakao kontroli i da, u svom padu, i vas instrumentalizuje i vuče nadolje?
Naravoučenije: Ne poklanjajte starcima dječje zvečke. Zaigraju se pa i darodavca isprljaju.
Na kraju, u skladu s dobrim poslovnim običajima, prije svakog potpisivanja ugovora vodi se razgovor i razmjenjuju ideje kako bi se potpisane strane usaglasile po svim pitanjima. Odgovorno tvrdim da nikada u pregovorima oko spomenika, a ni poslije, nije bilo ni pomena da radim spomenik po bilo čijoj ideji što i sam potpisani ugovor verifikuje.
Radojičić je, dakle, u periodu između mog prihvatanja da radim spomenik i potpisivanja ugovora perfidno uknjižio svoj invalid-projekat.
Uz vašu pomoć, Radojičić je osmislio manipulativni put i naknadna ugrađivanja, krađu autorstva, što je samo po sebi samo predmet za sud gdje ćete morati dokazati po kom osnovu se on uzima za autora.
Ovim se, što se mene tiče, svaka javna polemika prekida.
Bonus video:
