šezdesetsedmogodišnji sajdžija iz Nikšića

Vid pomalo izdaje sajdžiju Joka, ali ruke ne drhte

Šezdesetsedmogodišnji majstor jedan je od rijetkih koji u Nikšiću čuva stari zanat od zaborava...

20178 pregleda 341 reakcija 27 komentar(a)
Danas smo monteri: Milo Joko Radović, Foto: Svetlana Mandić
Danas smo monteri: Milo Joko Radović, Foto: Svetlana Mandić

Danas je sat postao modni detalj. Nije više ni bitno da li radi, nego da li se slaže sa garderobom. Posebno žene vode računa o tome. Dođu i traže da im se kaiš za sat slaže sa odjećom ili tašnom, a bilo je i onih koje skinu cipelu da vide da li je kaiš iste boje. Jedna je tražila da joj se kaiš slaže sa bojom auta. Kako nijesmo mogli da nađemo odgovarajuću boju, dao sam joj kaiš i rekao da kupi auto prema kaišu, sa osmijehom priča šezdesetsedmogodišnji sajdžija Milo-Joko Radović, jedan od rijetkih koji u Nikšiću čuva stari zanat od zaborava.

Poslije osnovne škole pošao je na zanat i kaže da se nikada nije pokajao zbog toga.

”U tadašnje vrijeme bili su zanati. Postojala je škola za precizne mehaničare. Tri godine se učio zanat i bilo je dan škole, dan prakse. Ođe sam, kod čuvenog majstora Vera Redžića ‘pekao’ zanat, učio i nastavio da radim. Tada nas je bilo sedam-osam časovničara, a danas imamo još jednog ili dvojicu, mada se oni uglavnom bave trgovinom. Čim je bilo škole, bilo je i majstora, danas - ni škole, ni zanata”, priča Joko za “Vijesti”.

Prisjeća se da je prvi sat rastavio kući, a da je njegovu uspješnu popravku dovršio u radnji koja se nalazi u Njegoševoj ulici i koja je jedna od onih koje još čuvaju šmek starog Nikšića.

Milo Joko Radović
foto: Svetlana Mandić

Za dobrog časovničara, kaže Joko, potrebno je, kao i za svaki drugi posao, da voliš to što radiš i da radiš kako treba.

”Jedino što ovaj posao zahtijeva je malo više preciznosti i strpljenja. Ali, nije isto raditi danas i ranije. Što se tiče samog zanata, prije je bila veća ljepota posla. Nijesmo mi više majstori, mi smo sad monteri. Majstori su bili ranije, kada nije bilo djelova za mehaničke satove, pa si morao sam da ih praviš. Danas se svi djelovi lako nabave, a i sada su novi satovi, sve elektronika. Ne mogu se porediti sa onim starim mehaničkim”, kaže sajdžija koji ne zna koliko je satova prošlo kroz njegove ruke.

Dešavalo se, kaže, nekada da ih dnevno prođe i po stotinjak. Nema omiljenu marku časovnika i priznaje da iako na ruci ima sat, rijetko kada pogleda u njega.

”Ovdje gdje god se okrenem - satovi. Kući imam više satova, ali ne radi svaki. Znate kako se kaže - kod kovača najtuplja sjekira”.

Priča da su se nekada, pored ručnih mehaničkih satova, na popravku donosili i zidne u kutiji. Bilo je potrebno i znanje i vrijeme da se takvi satovi poprave. Danas se, kaže, uglavnom sve radi šablonski.

”Najstariji satovi koje sam popravljao bili su stari i više od stotinu godina. Najskuplji sat koji sam popravljao koštao je 200 hiljada maraka. Bio je ukrašen bijelim zlatom. Meni je svejedno koliko košta sat koji popravljam, jer jednako se trudim oko svakog”, kaže sajdžija.

Joko se prije dvije godine penzionisao, ali je nastavio da radi:

”Što se mene tiče, još ću raditi. Ovdje je društvo fino, družimo se, pomalo se radi. Vid pomalo izdaje, ali tu je lupa. A ruke još ne drhte”.

Kad budilnik zazvoni na saučešću

Puno je anegdota, kaže Joko, koje bi mogao da ispriča. Neke i nijesu za priču, a neke rado sa drugima podijeli.

Milo Joko Radović
foto: Svetlana Mandić

”Došla žena da popravi budilnik i kaže da žuri jer mora da ide u kapelu na saučešće. Predložim joj da ostavi sat i kada krene kući da svrati za njega. Međutim, tražila je da joj budilnik odmah popravim jer mora da ide na autobus, pa se plašila da će zakasniti ako se bude vraćala. Poslije nekoliko dana je došla da mi kaže da bi bilo bolje da me je poslušala, jer joj je budilnik zazvonio dok je izjavljivala saučešće i da se, zbog toga, baš neprijatno osjećala”.

Nezvanični čuvar eko-parka Blace

Nije Joko sugrađanima poznat samo kao sajdžija, već i kao volonter i nezvanični čuvar eko-parka Blace, izletišta iza stare nikšićke tvrđave.

Milo Joko Radović
foto: DMEN

Društvo mladih ekologa Nikšić je prije nekoliko godina obnovilo izletišta koje je od grada udaljeno desetak minuta, a u koje Joko svakodnevno odlazi, još od djetinjstva. Nekada i po više puta dnevno. Udružio se sa ekolozima i Blace su, zahvaljujući njima, dobile novi izgled - napravljene su klupe, stolovi, ljuljaška, klackalica, korpe za otpatke, most, prostor za roštilj, postavljene su table, a urađena je i ogledna bašta.

”Od kada je sve ovo urađeno, dolazim jednom-dva puta dnevno. Čim čujem da ima posjetilaca, dođem kada oni odu da odnesem smeće iz korpi ili da ga pokupim, ako je ostavljeno. Redovno kosim, održavam, popravljam klupe”.

Poznati sajdžija je 2020. dobio nagradu za volontera godine koju dodjeljuje Asocijacija za demokratski prosperitet “Zid”.

Od Iljaza i Vera, do Joka i Miloša

Časovničarsku radnju na nikšićkom korzou otvorio je Iljaz Redžić i bila je prva u Nikšiću i jedna od prvih u Crnoj Gori. Posao je naslijedio njegov sin Vero, za koga su svi govorili da je jedan od najboljih časovničara u Crnoj Gori. Kada se penzionisao, posao je nastavio Verov učenik i kolega - Joko.

Iako sajdžija fali, čuvena radnja u Njegoševoj ulici još nije spremna za “penziju”.

”Sa mnom već tri-četiri godine radi i bratanić Miloš. Uči zanat i odlično radi”, kaže Joko.

Čim je bilo škole, bilo je i majstora, danas - ni škole, ni zanata

Najstariji satovi koje sam popravljao bili su stari i više od stotinu godina. Najskuplji sat koji sam popravljao koštao je 200 hiljada maraka. Bio je ukrašen bijelim zlatom. Meni je svejedno koliko košta sat koji popravljam, jer jednako se trudim oko svakog