Vodi računa o izgledu, ali nemoj da pretjeraš. Pretjeraj, ali samo dok te on gleda. Gledaj i ti, ali krišom, damski. Pronađi sebe, ali ne talasaj. Ipak reci šta misliš, samo ne provociraj. Prati svoje snove, ali ne slijepo. Reci da ne želiš dijete, ali nježno, sa osmijehom. Rodi dijete, rodi dvoje ili troje, ali tu stani. Posveti se djeci, ali nemoj da zapostaviš sebe. Malo zapostavi sebe, ali nikako njega. Peri, čisti, peglaj, ali bez zvocanja. Zvocaj, ali sa dozom humora, šmekerski. Budi drug, ali ženski. Ne budi uštogljena, opusti se, ali drži do sebe. Popij nešto, popij dva, ali tu stani. Prijavi. Što nisi prijavila? Sad je kasno, pusti, proći će. Sljedeći put pazi i ugrizi se nekad za jezik, vidiš da mu je kratak fitilj. Ti si ga birala. A šta biraju žene u Srbiji?
To su stereotipi kojima se bavi prva od pet epizoda dokumentarnog serijala “Ona se budi” kreatorke Mie Bjelogrlić, koja stoji iza ovog projekta sa scenaristkinjom Stašom Bajac. Serijal se bavi pitanjem rodne nejednakosti, kao i položajem i emancipacijom žena u Srbiji, ali su teme obrađene u serijalu - univerzalne.
Kroz priče dramske spisateljice Biljane Srbljanović, istoričarke Dubravke Stojanović, glumice Milene Radulović, aktivistkinje Dženete Agović i Lepe Brene serijal govori o seksualizaciji žena i djevojčica, tabuizaciji ženske seksualnosti, o teretu koje sa sobom nosi majčinstvo, nejednakosti u raspodjeli poslova, diskriminaciji, seksualnom zlostavljanju, ulozi istorijskih i kulturoloških narativa u održanju nepovoljnog položaja žene... Dvadesetčetvorogodišnja Mia Bjelogrlić završila je političke nauke, a u razgovoru za “Vijesti” govori o projektu i poručuje da feminizam nije samo žensko pitanje, već društveno, kao i da je jednakost ultimativna sloboda izbora koja nije određena polom i rodom.
Politikoliškinja ste, a ovo je prvi Vaš sličan projekat. Zašto ste izabrali temu o ženama, isključivo žene kao sagovornice i zašto baš ovaj format?
Smatrala sam da tema rodne ravnopravnosti zaslužuje i po svojoj važnosti zahtijeva da bude prisutna i u mejnstrim areni. Kako da inspirišete prosječne građane, neosviješćene po pitanju rodnih stereotipa koji im kroje živote, da međusobno diskutuju o položaju žene u društvu, ako ne preko televizije, medija koji je i dalje najzastupljeniji u svim balkanskim kućama. Željela sam da pronađem ugao koji bi ovu temu javnosti predstavio na jedan potpuno drugačiji način, rasterećen akademskih okvira, faktografije i senzacionalizma, već da to bude jedan komercijalan projekat koji će pristupu rodnim temama dati novu dimenziju. Za sagovornice smo odabrale žene, jer smo smatrale da, ukoliko već radimo na projektu koji se bavi pozicijom žene u našem društvu, u njemu treba da se čuju ženski glasovi. Mi gotovo na sve teme u medijima uglavnom slušamo muškarce, i onda kada zaista imaju šta da kažu, ali i onda kada njihovo mišljenje zaista nije relevantno. Kao da imamo obavezu da uvijek čujemo i tu njihovu stranu, čak i kada su u pitanju teme koje ih se nimalo ne tiču.
Mladi ste, a opet, rekla bih, snažno osjećate ženska pitanja. Ko je ili šta “krivac” u Vašem životu da ste toliko osviješteni o položaju žena?
”Krivac” sam ja sama i moja konstantna potreba za preispitivanjem svega što živim ja i društvo kome pripadam. Postavljanje pitanja i dekonstruisanje naučenog je jedini put ka progresu, oslobađanju od tereta tradicije i zapetljanog istorijskog i kulturološkog nasljeđa koje nam često ne dozvoljava da krenemo dalje. Čovjek može prihvatiti obrasce života kao date i u određenim segmentima ih prilagoditi sebi, a može i rastaviti te koncepte na djelove, pa shvatiti u kojoj mjeri oni mogu biti besmisleni, štetni, nepravedni i neopravdani. Da se razumijemo, ja ne težim anarhiji, niti obesmišljavanju nekog ustanovljenog poretka i sistema, ali mislim da je prednost ljudske civilizacije to što ima kapacitet da taj poredak stalno izaziva i mijenja.
Koji su najveći izazovi sa kojima ste se suočili tokom snimanja? Da li je teško bilo pronaći sagovornice, ostvarene, a opet, kako ste i sami rekli u jednom intervjuu, žene koje su i same tokom života prolazile kroz mnoštvo izazova o kojima serijal upravo govori? Šta sve to govori o položaju žena na ovim prostorima i danas?
Najveći izazov bio je odabrati pet tema i postaviti pet teza koje ćemo umjeti da odbranimo tokom serije, a da to opet bude jasno svima, zanimljivo i prijemčivo različitim generacijama. Što se tiče odabira sagovornica, jedini problem je bio taj što nismo imali mjesta da razgovaramo sa još deset, dvadeset žena koje bi podijelile svoja znanja i iskustva. Ipak, mislim da je svaka sagovornica imala svoju ulogu u seriji i dala autentičan doprinos.
Zbog čega su važne sve poruke koje prenosite i da li ste uspjeli da u pet kratkh epizoda sažmete sve o čemu razmišljate kad je položaj žena u društvu u pitanju?
Uspjele smo da sažmemo ono najurgentnije za razumijevanje. Ipak, toliko toga što smo željele da ispričamo nije uspjelo da uđe u ovih pet epizoda. Međutim, jako je važno da se od nečega počne, da se stvori teren za dalju razradu svega o čemu smo govorile u ovih pet epizoda. Mislim da smo otvorile važne teme, poput seksualizacije žena i djevojčica od najranijih uzrasta, tabuizacije ženske seksualnosti, tereta koje sa sobom nosi majčinstvo, nejednake raspodjele poslova, diskriminacije, seksualnog zlostavljanja, uloge istorijskih i kulturoloških narativa u održanju nepovoljnog položaja žene i slično. To su sve užasno složene teme i mislim da bi od svake mogao da se napravi jedan dugometražni dokumentarac, a čak ni tada one ne bi bile u potpunosti obrađene. Ipak, kao što sam rekla, željele smo da počnemo od nečega, da postavimo pitanja, da izgovorimo sve ono što mnoge žene nikada nisu, ili možda nisu ni znale da žele da izgovore.
Feminizam nije samo žensko pitanje - kako da najjednostavnije to objasnimo onima koji feminizam vide drugačije? Zbog čega pojedini muškarci, ali i žene, u feminizmu vide neprijatelja?
Feminizam je društveno pitanje jer teži poboljšanju položaja polovine populacije na Zemlji. Njegov pežorativni kontekst posljedica je više faktora, od kojih bih ja izdvojila prije svega jednu dominaciju desnih političkih ideja, naročito na našim prostorima, kao i njihov manipulativni pristup komuniciranja koji najbanalnijom demagogijom udara na najosjetljivije tačke društva - porodicu i očuvanje zajednice, a onda se feminizam jednom banalizacijom svede na neprijatelja tih pojmova. Pored toga, neadekvatna komunikacija ovih ideja dovela je do jednog opšteg nerazumijevanja feminizma kao takvog, njegovog svođenja na nedepilirane, agresivne žene koje pale brushaltere i mrze muškarce. Mislim da danas imamo na raspolaganju apsolutno sva sredstva kojima možemo da se borimo za uspostavljanje feminizma kao jedne nužne i društveno opravdane ideologije, čija snaga može svjedočiti samo o stupnju razvoja jednog društva.
U epizodama “Ona se budi” serijala korišćeni su i kadrovi jednog broja filmova i serija produkcije bivše Jugoslavije, koji praktično crtaju položaj žena i ono što se od žena očekuje ili što žena vjeruje da se od nje očekuje. Neke od scena nasmijavale su generacije, neke scene naljutile bi gledaoce. Čini se opet da kao društvo nismo mnogo iz svega naučili, jer nam se svima u regionu kao bumerang vraća patrijarhat. Kako vidite buduću borbu za ravnopravnije društvo? Šta svako od nas može da učini za stvaranje društva u kojem će muškarac i žena biti jednaki(ji)? Šta je uopšte za Vas ta jednakost?
Mi smo odabrale referisanje na našu popularnu kulturu, jer je to nešto što je svima blisko, što svi poznaju i što je, s jedne strane reflektovalo tadašnje stanje društva, a s druge strane kreiralo našu svijest. Mislim da je kultura, naročito mainstream kultura, uvijek dobar pokazatelj pravca u kome se društvena svijest kreće. Na nama, borkinjama za ženska prava, jeste i to da između ostalog poguramo razvoj te svijesti, kako kod žena, tako i kod muškaraca. Da ukažemo na važnost jednakosti kao ultimativne slobode izbora koja nije određena polom i rodom, bilo svjesno, ili još gore nesvjesno. Da dekonstruišemo sve te obrasce koji nas u podsvijesti rodno ograničavaju. Taj put nije lak i ne može se preći preko noći, jer su te staze temeljno uspostavljane vjekovima i obilježene su literaturom, religijom, običajima, pa često i zakonima. Najlakše i najnužnije je krenuti od ovog posljednjeg i normativno urediti društvo tako da žene budu jednake, ali ono apstraktno, neopipljivo društveno osvješćivanje mora ići paralelno sa pravnim regulativama, kako bi i one onda imale smisla.
Serijal je emitovan na N1 televiziji, epizode su svima dostupne i putem Jutjuba. Da li postoji mogućnost da serijal bude emitovan i na drugim televizijama i koji su uslovi za to?
Naravno da postoji i to bi bilo divno. Ja bih zaista voljela da što više ljudi ima pristup ovoj seriji jer je ona pravljena za sve i sa idejom da je što više ljudi pogleda. Tako da je jedini uslov za to da me neko pozove i zainteresuje se.
Ako je u redu reći sluškinja, zašto nije i arhitektica? Koliko Vam je blizak rodno senzitivan jezik i da li smatrate da jezik može i treba biti jedan od načina u borbi za jednakost?
Rodno senzitivan jezik bi trebalo da prati rodnu emancipaciju. Dakle, ukoliko imamo žene koje obavljaju određene poslove, ne vidim razlog da njihovi nazivi budu u muškom rodu. Jezik je živa stvar koja se svakodnevno mijenja i prilagođava novim pojavama, pa je zanimljivo da baš postoji otpor u ovom aspektu. Razumijem da su žene prvo bile čistačice ili sekretarice, pa tek onda advokatice ili ministarke, pa smo na neke nazive profesija u ženskom rodu prosto navikli, a na neke se nismo još navikli. Ali mora da postoji volja, dakle nepriznavanjem ženskog roda u jeziku vi žene vrlo otvoreno marginalizujete i poručujete im - u redu, bavite se čime god želite, ali to su muška zanimanja, ovo je muški svijet. To je prosto uvredljivo i neopravdano. Ako nam je u redu da kažemo sluškinja i raspuštenica, zašto nam ne bi bilo u redu da kažemo politikološkinja ili arhitektica? Ja zaista to ne mogu da razumijem.
Bonus video:
