Prohladno jesenje veče okupilo je seljane u lokalnoj krčmi na tromeđi sela Gač, Zoganje i Pistula, kod Ulcinja. Za velikim centralnim stolom, uz furunu iz koje plamti ugodna vatra, nema mjesta. Piju se domaće rakije - loza, šljiva i jabuka, na stolu i poneko pivo i obavezno meza. Uobičajene razgovore o seoskim poslovima, protekloj sezoni i zaradi ili gubitku od prodaje raznih vrsta voća i povrća, prekida jedan od njih.
”Znate li vi da ja imam ćup do vrha pun sa 14 kilograma najfinijeg zlata”, reče starina i nasta tajac.
Svi u nevjerici očekuju nastavak nestvarne priče. Ali, poljoprivrednik, upravo samoproglašeni prvi zlatar među seljanima, šuti, kao da se snebiva da nastavi...
”Odakle ti toliko zlato”, ipak priupita jedan, “ima li tu nakita ili su poluge”, upliće se drugi, “koliko je visoko karatno”, znatiželjan je treći...
”A gdje ga kriješ”, šeretski će četvrti.
Starina kao da je jedva dočekao to pitanje:
”Ne znam, tako mi Boga. Pokojni otac ga je po njivi negdje zakopao, ja sam bio mali, možda deset godina. I sad ne znam gdje je to mjesto, samo otprilike, ali ko će da kopa sad to”.
Za stolom tajac, pa onda prasak smijeha.
”Piši, predsjedniče, ovo nam je favorit za žutu majicu prvog aprila”, veli Đuro kroz osmijeh, obraćajaći se predsjedniku tih mjesnih zajednica Danu Peroviću.
Zanimljivu priču za koju svi, osim valjda starine, vjeruju da je lažna, Perović je brižljivo zapisao u spisak. Kaže da se priče prepričavaju, ali da će imena besjednika ostati tajna do narednog 1. aprila.
”Nijesmo stigli da izaberemo naj laž za ovaj 1. april, jer je konkurencija za žutu majicu velika, a i tek smo od kraja ljeta odlučili da bilježimo takve priče, da se malo šalimo, da nam dani i noći brže prođu, da zaobiđemo politiku jer nas ima svih nacija. U spisak idu samo one priče u koje oni što nam ih prenose žele da nas uvjere da su istinite, iako svi znamo da nijesu. I što je najvažnije, niko od njih se ne ljuti što je na spisku”, priča Perović za “Vijesti”.
U konkurenciji je zasada oko 50 zbilja nezaboravnih priča, a Perović prepričava neke od njih.
”Krčag sa zlatom je u užem krugu favorita, ali zasada čini mi se vodi priča o čuvenoj ovci sprinterki iz Zoganja”, kaže on i nastavlja priču.
”Sjedjeli smo baš za istim stolom kada je prije nekoliko mjeseci na vrata banuo naš dobri komšija, inače veseljak, govoreći kako mu nećemo vjerovati šta se desilo. Sjeo je i počeo da priča, svi smo ga slušali netremice. ‘Moja ovca iz stada trči 132 kilometra na čas’, ponosno je uzviknuo”.
Dano se sjeća kada se krčmom prolomio smijeh.
”Eto, znao sam da mi nećete vjerovati. A ako meni ne vjerujete, pođite i pitajte patrolu sa radarom. Oni su kilometar odavde prema gradu i radarom su izmjerili koliko je trčala, ali nijesu znali da mi kažu koja je jer se brzo pomiješala sa stadom. Ali, ja znam tačno koja je”, ozbiljno je govorio ugledni domaćin, dok neki nijesu mogli da sakriju suze od smijeha.
Taj isti komšija, priča Dano, iako prilično slabovid na jedno oko, pričao je nešto kasnije družini kako nije mogao da spava i oko jedan poslije pola noći izašao je iz kuće u dvorište.
”Vjerovali ili ne, prebrojao sam trista pataka koje su bile u letu iznad moje kuće”, rekao im je tada i naravno završio na spisku.
Na spisku je i seljanin koji se kune da mu “golf dvojka” od Ulcinja do Podgorice u jednom pravcu, oko 75 kilometara, potroši čak 30 litara dizela.
U veselim pričama, kaže Perović, ne zaostaju ni pojedini drugari iz susjednog sela Darza.
”Jedan od njih pričao nam je kako je uzgojio toliku lubenicu i prodao je u tri restorana na Bojani. Prethodno su morali, kako je pričao, motornom šegom da je izrežu na tri dijela. Nije se izjašnjavao o tome koliko je lubenica bila teška”, priča kroz osmijeh Dano.
U istom selu, jedan poljoprivrednik tvrdi da uzgaja kupus čije je lišće veličine kišobrana.
”Tako da ako ga slučajno kiša uhvati u polju, nema zebnje, može i do troje ispod lista kupusa, pardon kišobrana”, objašnjava Dano zašto će biti žestoka konkurencija za prvoaprilsku “žutu majicu”.
U istom selu, nakon što je uvedena rasvjeta, pojedini domaćini hvale se kako im od tada kokoške snose i po dva-tri jaja dnevno.
Luk veličine točka na karivolici
Da je plodna zemlja u pomenutim ulcinjskim selima, svjedoči i priča jednog domaćina koji je uzgojio crni luk veličine točka na karivolici i struk raštana u čijoj ladovini može da planduje 20 ovaca.
”Šta reći za jednog kokota koji svake godine, u isto vrijeme, sam skače na vagu da se mjeri. Ove godine, kako priča domaćin, otežao je na devet kila. Ili o drugom opakom pijetlu, koga domaćin drži u lancima jer mu je lani ubio ovna”, priča Dano izvode sa liste.
Poznatom proizvođaču meda, nastavlja Dano, jedna košnica donese oko 150 kilograma.
”Neko ga je pitao koliko košnica ima spratova”.
Isti proizvođač hvalio se kako je u Beogradu i Splitu prodavao med Jovanki Broz i Zdravku Ćoliću.
”Bio je ogroman red, vidio sam Jovanku na kraju i zamolio sve da prvo nju uslužim. Tako je bilo i u Splitu sa Ćolićem”, prepričava Dano govor poznatog pčelara i medara.
Jedan od komšija iz Gača stalno se hvali kako su mu redovni gosti Aco Đukanović sa prijateljima i kumovima, jer njegovo domaćinstvo poznato po kvalitetnoj jarčevini i jagnjetini.
”Niti smo ikad vidjeli čuvene goste, a još manje stada koza, jaradi i ovaca. Inače, taj komšija priča kako ima, ni manje ni više, nego 40 ujaka”, kaže Dano.
No, u krčmu ne zalaze samo seljani, navrati i društvo iz grada. Jedan od njih tog dana vadio je nalaze, pa se društvo interesovalo kakvi su.
”Mogu za pilota komotno”, pohvalio se, ali je na pitanje koliko ima zuba, priznao da mu fali 14. Tako je i ta priča završila na spisku.
Kopali bunare, naišli na kisjelu vodu i naftu
Jedan poljoprivrednik iz Darze, priča Dano, imao je dotad neviđenu sreću. Tvrdi da je kopajući bunar za običnu vodu, naišao na kisjelu.
”I tu je stao, začepio nalazište i razmatra mogućnosti zarade. Baš kao i naš drugar koji živi u centru grada i koji je u dvorištu kuće na 60 centimetara dubine našao na naftu. I on je stavio čep i čeka razvoj situacije”, priča kroz osmijeh Dano.
Smokve bliznakinje u Zeti i Petrovcu i kosidba helikopterom
Na čuvenom spisku su i dvije priče jednog Zećanina, koji je dugo živio i radio u Ulcinju i koji ni danas ne propušta priliku da se sretne sa društvom kada dođe u najjužniji grad.
”U dvorištu kuće u Zeti, taj naš prijatelj ima staro stablo smokve. Ali, to stablo je, kako tvrdi, pustilo duboko korijene, čak i preko Sutormana, pa je ista smokva nikla i u Petrovcu. Išao je da vidi, kaže, original iz njegove bašte”, priča Dano.
Ostaće upamćena njegova priča kako je helikopterom pokosio livadu za nekoliko minuta.
”Vraćao se sa jedne vježbe i pošto je žurio, zamolio je komandira da ga prebace helikopterom do kuće. Komandir je molbu uslišio, a kada ga je pilot upitao gdje da sleti, naš prijatelj mu je pokazao na nepokošenu livadu iza kuće. A nećemo tako druže, drži se sad, rekao mu je navodno pilot, okrenuo helikopter naopako i elisama pokosio naraslu travu. E onda je sletio, a naš prijatelj mu je rekao da će mu biti zahvalan do groba”, kaže Dano da se i te priče visoko kotiraju na listi.
Bonus video:
