Humor američkog klasika Marka Tvena svjetska je kulturna baština, no manje je poznato kako je na jednom mjestu u svojoj autobiografiji pomenuo “nezgode” sa knjazom Nikolom Petrovićem.
Šaljivim glasom jadnog američkog hodočasnika na evropskom tlu, Tven zapisuje događaj iz 1878. godine, kad je sreo budućeg crnogorskog kralja.
“Prije 40 godina, kada je grupa nas, na ekskurziji Kvejker sitija, obilazila pariške znamenitosti i stigla do Napoleonove grobnice, zaustavili su nas na ulazu i obavijestili da knjaz Crne Gore obilazi grobnicu, te da moramo sačekati dok ne završi. Čekali smo pola sata vani, a vrijeme je bilo vrlo dragocjeno za nas jeftine hodočasnike… Nikad ranije nisam čuo za njega, ali sam se raspitao i otkrio da drži gazdinstvo negdje u blizini Turske i da na njemu gaji kamenje – ne neko posebno važno gazdinstvo, ali kako je bilo knjaževina, crnogorskom knjazu je ipak davalo određenu težinu i uvrstilo ga među plemstvo”.
U kratkoj Tvenovoj razradi, knjaz Nikola postaje neka vrsta kompulzivne pojave koja opsjeda autora I simbol životnih nedaća.
Integralni prevod ove dnevničke crtice objavio je online magazine Normalizuj.me.
“Godinama kasnije, kada sam stekao porodicu i dok smo putovali po Evropi, telegrafom sam unajmio sobe u jednom hotelu u Veneciji i kada smo stigli, jadni i umorni, našli smo svoje sobe zauzetim. Gazda je objasnio da je bio dužan da ih da knjazu Crne Gore, koji je neočekivano doputovao”.
Tven se tu ne zaustavlja već, u svom stilu, priču vodi do groteske.
“To su bili počeci čitave jedne serije narušavanja mog mira i spokoja od strane knjaževa crnogorskih, koje doseže do danas. Zbog knjaževa crnogorskih više ne idem u Evropu. Čak desetak puta su mi stali na put; bili su jedna od glavnih smetnji u mom životu; to ime mi je vječna sekiracija kad god i gdje god da ga vidim. Lepanto, Navarino, Montenegro: zauvijek su me naoštrili protiv svakog imena koje se završava na o…”
Bonus video:
