Za svaki zanat je potrebna velika ljubav i odricanje.
To se uči svaki dan, nije uvijek lako, ali nekako svi želimo fakultet ili brzu paru. Niko neće da radi, a još manje da ostane u svom gradu i pomogne mu da oživi.
Tako za Magazin priča Ivan Radičević, tridesetjednogodišnji časovničar iz Berana, koji je odlučio da ostane u svom gradu, ali i da se sa studija kriminalistike preorijentiše na zanat.
”Ni na kraj pameti mi nije bilo tokom studija da ću biti časovničar. Volio sam uvijek satove, ali sam igrom slučaja došao u situaciju da počnem da ih prodajem, jer studentu uvijek fali neki euro. Tako sam i upoznao, sada već mog prijatelja, koji je časovničar i posmatrajući njega kako popravlja satove, poželio sam time da se bavim”, prisjeća se on.
U procesu svog učenja, Ivan je tražio da se profesionalno obučava za, sada već svoj posao, ali u početku je sve nedoumice morao da rješava onlajn - slanjem fotografija, pozivima.. Ipak, kako kaže, glavne stvari ne možeš da naučiš bez nečijeg nadzora.
Bio je spreman da da velike svote novca, da nađe nekoga ko će mu prenijeti svoje znanje. U međuvremenu preko svog prijatelja odlazi da uči zanat kod časovničara Mila Radovića iz Nikšića. Prisjeća se i da je bio presrećan što je napokon dobio priliku da nauči zanat, ali i je dočekan “kao da se znaju oduvijek”.
”To je bilo takvo oduševljenje, da je to nenormalno, jer se niko nikad javio nije da nauči taj posao. Nema budale koja hoće da radi, svi su htjeli samo fakultet. Učio sam od eksperata svog vremena. Milo je vidio da fino baratam satovima i mislio je da imam potencijala”, kaže Ivan.
Pored Radovića, Ivan je učio i od Vera Redžića, kako je pojasnio, visoko kvalifikovanog majstora iz doba Jugoslavije koji je “žmureći popravljao satove”.
Nakon njihovog prvog susreta, Ivan priča da je od uzbuđenja zaboravio gdje mu je stan, te da je bila čast biti u društvu takvog majstora koji je bio “nesvakidašnji gospodin”.
”Nije posao samo rastavi i sastavi. Upijao sam sve što vidim, toliko sam to zavolio. Oni vide da ja ekstremno brzo napredujem. Malo je prošlo kada su mi dali džepni sat da popravim. Nevjerovatna trema me uhvatila, ali sam ga popravio kao da to cio život radim. Nije mi dozvoljavao da slikam da bih lakše zapamtio, jer je trebalo da naučim posao, a ne da budem monter. Šaraf ako staviš na pogrešno mjesto, sat ne radi. Kod drugih zanata milimetar ne znači ništa, a ovdje je milimetar cio sat.”
Ljubav motiviše, satovi fasciniraju
Na pitanje šta voli u vezi sa satovima, Ivan kaže da ga fascinira sve, ali najviše princip rada i ručna izrada satova. Ipak, on ih lično ne pravi jer još uvijek ne umije, djelovi su skupi, a i trebalo bi mu godinu dana za izradu samo jednog.
Međutim, on svoj posao radi sa mnogo ljubavi i pažnje. Svakom satu se, kako kaže, posveti kao da ne postoji drugi, ali i da je zanat nešto što uvijek iznova moraš da učiš i usavršavaš se. Ivan i danas ima svog mentora, kojeg “zove kad god nešto zaškripi”.
”I kad nemam posla, ja radim. Uzmem svoj sat pa rasturam i sklapam, tako konstantno vježbam. Najveća dva motiva da nastavim ovim da se bavim su ljubav i finansija. Da se ne shvati pogrešno, milione neće zaraditi niko, ali će imati za normalan život. Od svakog zanata se može normalno živjeti, bez bahaćenja i želje za nečim megalomanskim. Mentora svog imam, jer nisam mađioničar, a oni mogu sve da završe i ja ne znam kako bih im se odužio. Smatram i da je potrebno uvijek imati nekoga iznad sebe, kako bi uvijek mogao još da učiš i usavršavaš se”.
Ipak, on smatra da ćemo vremenom doći do faze da satove kupujemo za jednokratnu upotrebu, “jer ako nema ko sada da se zainteresuje za to kako ga popraviti, onda u budućnosti nema ko da se bavi time”.
Mišljenja je i da država treba da promijeni svijest kod ljudi, ali i da je on neko - još više bi ograničio prijem na fakultete i dao podsticaj da se ide na zanate.
”Nama su govorili: Uči da ne radiš. I tako danas imamo mnogo mladih osoba sa diplomama, a većina njih ne radi. Svi bismo da imamo fakultete, da sjedimo u kancelarijama, a niko ne želi da radi, da svojim rukama stvori nešto ili popravi. Ima tu lijepih zanata, meni je i stolarstvo jako lijep i poželjan zanat. Ipak, da pokušam iz odjeljenja da izdvojim nekoga ko je zanatlija, zaista mislim da ne postoji niko”.
Imati radnju u bilo kom malom gradu je umjetnost
Ukoliko čovjek odluči da nešto proba i otvori radnju, to je lako, ali održati je - e to je već umjetnost, kaže Ivan.
Ističe i da je u Beranama “preteško imati svoj zanat”, te i da su podsticaji za razvoj slabi, ali da su plaćanja za razne namete uvijek tu.
”Opština hoće da pomogne, ali uvijek nekako nije po planu. Ne koristim njihove podsticaje za razvoj, jer ako imaš ideju, on ti da cifru da nešto pokreneš, ali ako ti ideja ne zaživi u Beranama ti si u problemu jer su ti jednom pomogli, ali više nam se ne obraćaj. Ne možeš da tražiš ni od Opštine ni od države uvijek, što razumijem, ali nedostaje njihovo razumijevanje za zanatlije”, smatra Ivan.
Ipak, kaže da u Beranama postoji program za podsticaj zanatlija ili poslova koji se gase. Međutim, iako je njegov posao jedan od onih koji polako izumiru, prije koju godinu nije bio primljen od strane Opštine za pomoć.
”Nama su govorili: Uči da ne radiš. I tako danas imamo mnogo mladih osoba sa diplomama, a većina njih ne radi. Svi bismo da imamo fakultete, da sjedimo u kancelarijama, a niko ne želi da radi, da svojim rukama stvori nešto ili popravi. Ima tu lijepih zanata, meni je i stolarstvo jako lijep i poželjan zanat"
”Priča je bila prelaka. Napišeš koji je tvoj posao i obratiš se njima, a oni ti daju sve za osobu koju želiš da primiš i obučiš da ostane kod tebe da radi. Napraviš papirologiju i sve što treba da neko nauči posao. To je sve nepovratno i ja sam imao osobu koja je htjela da radi. Odbili su me jer “moje zanimanje ne spada u poslove koji izumiru”. Nas dvojica u Beranama popravljamo satove i oni vjerovatno smatraju da je to dovoljno. Nema deset časovničara u Crnoj Gori, na dvije ruke da nas prebrojiš. O kojim podsticajima onda mi da pričamo?”, navodi Ivan.
Ljudi bi prije platili dekoraciju nego popravku sata
Koliko su se neke vrijednosti promijenile, Ivan kao primjer navodi i da su danas proslave rođendana kao da su svadbe, ali da sa druge strane za popravku sata ljudi očekuju da bude pet do deset eura.
”Baš zbog toga će nas zanatlija biti sve manje. Prije bi ljudi dali na dekoraciju, nego za sat. Oni misle da je popravka sata mačiji kašalj, a ne znaju koliko je znanja, alata i tehnike potrebno da bi se to riješilo. Postoje satovi čiji djelovi su toliko skupi, da ti se prosto ne isplati da kupiš djelove za njega, jer nemam za koga da ih popravljam. Desi se da penzioner čuje koliko košta popravka, a nakon toga ode u kinesku radnju i kupi ga za pet eura, jer je njemu bitno da radi. Zaista brinem šta će biti za deset godina, jer sve prelazi na elektroniku. Zanati se mnogo gase, a ljude kao da nije briga za to. Sve je tehnika, jednokratno, skoro pa iskoristi i baci”, ispričao je Radičević.
Ivana nikada nije strah od onoga “što mu dolazi na popravku”, iako se desi da u njegove ruke dođe sat koji ne može da popravi. Objašnjava i da to nije zbog manjka znanja, već zbog specijalnog alata koji se koristi za njegovu popravku.
”Ne plaši me skupoća, uglavnom preko ljeta se susrećem sa skupim satovima, jer dođu ljudi iz inostranstva. Ima mnogo satova gdje je potreban specijalan alat samo za taj mehanizam koji je veoma skup. Da platiš 1.000 eura za alat i djelove koje ćeš u Beranama koristiti jednom u par godina je apsurdno. Naravnom tu postoji i monopol, ako platiš sat skupo, imaš potpuni servis i zaštitu, ako dođe do kvara, ti šalješ njima na popravku”.
Drugi “katastrofalni problem” on izdvaja i odlazak mladih iz grada.
”Toga smo svi svjesni, sa kim god da razgovaraš isto će ti reći: Idem, jer nemam ovdje šta da radim. A u suštini, uvijek možeš naći nešto čime ćeš se baviti, pomoći svom gradu da ne postane siva tačka, da bude živ. Opet se vraćam na ono, svi bi na fakultete i u fotelje, ali kada treba da se zasuču rukavi i nauči nešto da stvoriš svojim rukama, onda je svima to nepotrebno.
Kada tako svi razmišljaju, ne možeš očekivati da će zanati ikad zaživjeti, a sa druge strane smo potrebni ljudima. Koliko god oni to ne shvatali, desi se da neki njima dragocjen sat prestane da radi, a žele da se popravi. Moraju razumjeti da ukoliko žele da im drage stvari i dalje ‘funkcionišu’, mora postojati neko ko će znati da ih popravi”, ispričao je mladi časovničar.
Bonus video:
