Korzo, jedan od dugogodišnjih simbola grada, sve manje liči na onaj po kojem je u prošlom vijeku nadaleko bila poznata pljevaljska čaršija.
Korzo je bilo mjesto gdje su Pljevljaci razmjenjavali informacije, sklapali prijateljstva i gdje su se rađale prve simpatije.
Prostor korzoa nalazio se u glavnoj ulici, u kojoj su bili koncentrisani ugostiteljski, komercijalni i administrativni objekti.
Etnolog i antropolog dr Branko Banović navodi da je glavna ulica “oduvijek predstavljala simbolički izuzetno značajan prostor u Pljevljima, a može se reći da je korzo, kao oblik ritualizovane svakodnevice, predstavljao jednu od najizrazitijih manifestacija simboličke vrijednosti glavne ulice”.
”Naime, duga tradicija i uticaj čaršije u razvoju grada učinili su prostor glavne ulice značajnim u prenošenju informacija važnih za Pljevlja. Biti u glavnoj ulici, značilo je biti u centru gradskih dešavanja i imati pristup informacijama koje su iz različitih razloga bile važne za Pljevlja. Osim što je baštinio dio značaja pljevaljske čaršije, korzo je imao i izraženu performativnu dimenziju. Biti na korzou, značilo je predstaviti sebe u najboljem svjetlu, odnosno vidjeti i biti viđen. Stoga, za korzo se birala garderoba koju su diktirali aktuelni modni trendovi, a novi odjevni predmet ili nova frizura svoj puni smisao najčešće su dobijali tek kada se predstave na korzou”, naveo je u svom radu o Pljevaljskom korzou.
Informisanje čaršije
Ponašanje na korzou, ističe on, bilo je značajan medij za prenošenje različitih poruka široj zajednici - pljevaljskoj čaršiji.
”Primjera radi, predratni višepartijski život u Pljevljima karakterizali su periodi svađa i periodi mirenja među političkim prvacima grada, a zajednička šetnja korzoom predstvaljala je najsnažniju poruku o njihovom pomirenju ili demant čaršijske priče da su u svađi. Isto tako, šetnja korzoom predstavljala je najbolji demant mnogih drugih čaršijskih priča i nagađanja. Osoba za koju se iz nekog razloga počne pričati da je teško bolesna, izlaskom na korzo bi demantovala te priče; rođaci, kumovi i prijatelji za koje bi se pričalo da su posvađani, zajedničkom šetnjom demantovali bi čaršijska nagađanja; ljubavni ili bračni par za koji bi se pronijela priča da nije u dobrim odnosima, takođe bi šetnjom korzoom demantovao čaršijske priče. Duga tradicija i simbolički naboj glavne ulice umnogome su odredili i simboličku vrijednost korzoa, tako da je korzo, u najvećem dijelu svoga postojanja, predstavljao posebno značajnu instituciju u društvenom životu grada”, naveo je Banović.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata korzo u glavnoj ulici prestao je da postoji, ali su zaživjela dva manja korzoa - Varoši i korzo kod Čanovog mosta, na kojima se okupljala omladina iz lokalnih naselja i koja su bila daleko manje posjećena.
Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata korzo se opet “vratio” u glavnu ulicu, a jedno vrijeme, paralelno s njim, postojalo je i nekoliko manjih.
Posljednjih godina omladina se sve više distancira od starijih sugrađana i umjesto glavne za šetnju koriste susjednu - Tršovu ulicu.
U svom radu Banović navodi da se na korzo izlazilo tokom cijele godine, s tim da je brojniji bio ljeti.
”Na korzo se izlazilo svakodnevno. Bio je najbrojniji vikendom, a od kraja sedamdesetih petkom i subotom. Na korzo su izlazile osobe različite starosti. Do Drugog svjetskog rata, boravak na korzou bio je zabranjen svim srednjoškolcima, a izlazak je zabranjivao i autoritet škole i autoritet roditelja. Prvi izlazak na korzo bio je nakon završene mature. U ovom uzrastu muškarci su mogli odlaziti u kafane, što s djevojkama nije bio slučaj. One su smjele ući u kafanu samo u pratnji oca, brata ili nekog bliskog rođaka. Svi učesnici su se vraćali s korzoa oko 22:30 časova. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih počinje se javljati i jedno novo pravilo prostornog ponašanja. Na mjestima za stajanje duž trotoara stajala je omladina (i to u početku samo muškarci, a kasnije su s njima mogle stajati i djevojke), a stariji i djevojke su šetali. Omladina je ponekad napuštala svoja mjesta za stajanje i uključivala se u šetnju. Uglavnom, omladina je najveći dio vremena na korzou provodila stojeći na svojim mjestima. Šetnja je uvijek bila rezervisana za starije osobe i osobe ženskog pola. Ova karakteristika korzoa zadržala se i do danas. Srednjoškolska omladina nikada nije preovladala korzoom”, naveo je Banović.
Izmještanje kafića iz centra grada, direktno je, kako navodi, uticalo na postepeno odumiranje korzoa.
”Do tada su svi ugostiteljski objekti bili smješteni u strogom centru grada, tako da su tu dolazili i mladi i stariji iz svih pljevaljskih naselja. Sada, kada su glavni ugostiteljski objekti u okolnim naseljima, omladina nema potrebu da dolazi u centar grada - tako da i glavna ulica gubi na značaju. Krajem osamdesetih na korzou se mogu vidjeti uglavnom penzioneri i ozbiljniji ljudi”, naveo je Banović.
Parovi izlazili samo ako je veza ozbiljna
Momci i djevojke, kako ističe Banović, na korzo su izlazili samo ukoliko je njihova veza bila ozbiljna, a fizički kontakt svodio se na to da djevojka drži muškarca ispod ruke. Na korzo su često izlazili i bračni parovi.
“Mjesta za stajanje kao aspekt korzoa se počinju javljati pedesetih, a krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih nastaje prava ekspanzija mjesta za stajanje. Mjesta su se nalazila ispred ulaska u svaki trgovinski, zanatlijski ili ugostiteljski objekat, a na njima se okupljala omladina i to na osnovu generacijske pripadosti, susjedskih ili rodbinskih odnosa i školskog razreda. Sve vrijeme najpopularnija mjesta nalazila su se na trotoarima u centralnom dijelu, s obje strane korzoa… Sedamdesetih godina mjesta za stajanje srednjoškolaca su se nalazila duž pozide u donjem dijelu korzoa, a zbog straha od profesora, taj dio im je odgovarao jer je bio slabije osvijetljen.”
Na prostoru glavne ulice na kome se odvijao korzo nekada su se nalazili pretežno trgovinski i ugostiteljski objekti i taj dio ulice bio je poznat kao Gornja ili Široka čaršja.
Na potezu od donje granice korzoa do Jalije bili su smješteni uglavnom zanatski objekti, a taj dio glavne ulice bio je poznat kao Donja, Tijesna ili Uska čaršija.
”Glavna ulica bila je popločana kamenim pločama i nisu postojali uređeni trotoari, već su se pored kolovoza nalazili mali kanali za odvod vode, a ispred radnji male ravne površine. Pedesetih godina prostor glavne ulice na kome se odvijao korzo je asfaltiran, postavljeni su betonski ivičnjaci i uređeni su trotoari s obje strane ulice, dok su na prostoru glavne ulice od Varoši do gornje granice korzoa i od donje granice korzoa do Jalije bile postavljene kamene kocke. Mnogo kasnije i ovaj dio glavne je ulice asfaltiran i postavljeni su trotoari i betonski ivičnjaci s obje strane”, navodi Banović.
Prije nekoliko godina glavna ulica u gradu popločana je behaton pločama.
Glavna ulica nosila je ime Kralja Petra I od 1930. do 1945. godine, maršala Tita (1945-1990) i ponovo Kralja Petra I od 1990. do danas.
Korzo kao modna pista
Na korzo, koji je bio svojevrsna modna pista, uvijek se nosila najbolja i garderoba koja je te godine bila u modi.
Do 1940. godine i muškarci i žene često su nosili šešire, a žene na rukama imale i rukavice.
”Muškarci su nosili odijela, a djevojke haljine i suknje, obavezno do ispod koljena. Od 1945. do 1960. godine muškarci nose odijela, a djevojke suknje i komplete do ispod koljena. Tokom šezdesetih muškarci počinju nositi pantalone s košuljom i džemperom, a djevojke suknje do iznad koljena, a vremenom se dužina ženskih suknji skraćuje. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih i kod muškaraca i kod žena su naročito popularne pantalone tzv. ‘zvoncare’, koje su se pri dnu širile. Kod muškaraca u tom periodu popularna je i duga kosa. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih mladi oba pola počinju nositi farmerke i od tada u odijevanju omladine oba pola preovladava džins. Od sredine osamdesetih, odijevanjem se izražava potkulturna pripadnost, a jedina organizovana i brojna potkultura bili su ‘hevimetalci’… Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina korzo je potpuno prestao da postoji. Njegovu funkciju za omladinu preuzimaju kafići, a na korzou ostaju samo stariji ljudi. U drugoj polovini devedesetih, omladina ponovo počinje da se vraća na korzo, a njima se masovnije priključuju i stariji”, navodi Banović.
Bonus video:
