Sinjajevina, Foto: Jelena Jovanović

život na Najvećem pašnjaku na Balkanu

Katunima još odzvanja zvuk gusala i čaktara

Planinom se bijele stada ovaca, među njima čobani koji budno motre na njih i psi koji trčkaraju kroz buljuke. Nekoliko metara dalje krda goveda i razigrani konji. To je prizor koji vas dočeka kada kročite na pašnjake Sinjajevine

27659 pregleda 25 komentar(a)
Sinjajevina, Foto: Jelena Jovanović
Sinjajevina, Foto: Jelena Jovanović

Planinom se bijele stada ovaca, među njima čobani koji budno motre na njih i psi koji trčkaraju kroz buljuke.

Nekoliko metara dalje krda goveda i razigrani konji. To je prizor koji vas dočeka kada kročite na pašnjake planine Sinjajevine.

U bjelopavlićkom katunu, iznad kog bdi crkva Ružica, kraj septembra čeka desetak planinki i stočara. Iznad koliba vije se dim, u kolibama pucketa vatra koja razbija planinsku studen.

Mrak se polako spušta na katune, čobani zatvaraju ovce u torove, ne bi li ih zaštitili od vukova. I ovog ljeta vukovi su im poklali poneku ovcu ili tele. Blizu koliba spuštao se i medvjed, a divlje svinje više puta su “preorale” planinske usjeve.

Vrijedni domaćini i planinke muzu ovce i krave kako bi skupili što više bijelog mrsa.

Sinjajevina
Sinjajevinafoto: Jelena Jovanović

Dnevne obaveze, koje su velike i teške, završavaju se tek kad se dobro smrkne, a noću, kad temperatura počinje da pada, katunom se prolama zvuk gusala, uz koji odzvanja gromki glas Vanje Vuletića.

”Sinjaj’vino ti jedina, najljepša si od planina”, prolama se katunom Okrugljak.

Vanja pjeva, a par muškaraca ponavlja za njim. Počinje natpjevavanje uz oganj.

Njegov buljuk ovaca još je na Sinjajevini, planini na koju decenijama izdiže.

Priča da će prije snijega morati da ih seli na niže pašnjake. Prva stanica do koje će, preko planina stići je Lola. Tu će se ovce napasati dok pahulje ne prekriju zelenu travu, a onda će sa njima, opet starim putevima, kuda su mu i preci izdizali i zdizali sa planine, vratiti do Bjelopavlića. Da prezime.

Stado ovaca na Sinjajevini
Stado ovaca na Sinjajevinifoto: Jelena Jovanović

Naredne godine ista putanja i isti krug. Mukotrpan je nomadski život onih koji se odluče da od tog posla žive.

Surovi život na planini

Na Sinjajevini, surovoj, uglavnom bezvodnoj planini koja se nalazi u centralnom dijelu Crne Gore, život i svakodnevicu olakšava nekoliko nepresušnih izvora. Jedan od njih je i izvor Ružica, čijom vodom vrijedne planinke svoje kalice i police po kojima ih slažu, drže besprekorno čistim. Kolibe osvjetljavaju petrolejke lampe ili šterike. Tek u ponekoj osvjetljenje stiže iz sijalica spojenih na agregate. Ipak, ne odustaju od života na katunima.

Ukus skorupa i sira koji prikupe potpuno je drugačiji od onog kada se ovca i krave napasaju u nižim predjelima, u kojima ni priroda nije ista, ni isto čista.

Jedan od čobana priča da su mu najljepši dani na planini. Pusti ovce, pa za njima šeta vrletima, daleko od sumorne svakodnevice. Mir ljudi koji po nekoliko mjeseci provode na toj planini ne remeti ništa, loše vijesti ne primaju, jer je pokrivenost signalom slaba. Kažu da im ni to ne smeta, naprotiv.

Sinjajevina
foto: Jelena Jovanović

Da su istrajni u namjeri da se drže tradicije, govori i podatak da su i posljednjih dana ljeta, na sam ulazak u jesen, na toj planini sa nekoliko hiljada grla stoke. Mahom sitne. Pojedini domaćini imaju od oko 700 do nešto više od 1.000 ovaca. Među njima su i mlađi ljudi, koji svojim primjerom pokazuju da se može živjeti od svog rada.

No, nije samo bjelopavlićki katun prepun života. Čaktari se čuju i u mojkovačkom i bjelopoljskom katunu. Ovce pasu i na Margiti, mjestu koje je jedna od prethodnih Vlada planirala da pretvori u vojno-vježbališni poligon.

Sinjajevina
foto: Jelena Jovanović

Osim čobana i planinki, na tom dijelu često ćete sresti i sakupljače ljekovitog bilja.

Najveći pašnjak na Balkanu

Sinjajevina je najveći pašnjak na Balkanu, podaci su sa sajta Nacionalne turističke organizacije, prostire se na dužini od 35 do 40 km, a široka je od 10 do 15 km. S površinom pašnjaka od 120.000 hektara, na kojem se može napasati 200.000 ovaca, Sinjajevina spada među prve pašnjačko-stočarske planine.

Ta planina nalazi se u centralnom dijelu Crne Gore. Oivičena je rijekama Tarom i Moračom i planinama - Durmitor na sjeverozapadu, Ljubišnja na sjeveru, Bjelasica na istoku-jugoistoku, Moračke planine i Maganik na jugozapadu.

Sinjajevina
foto: Jelena Jovanović

Ukrašena je i sa nekoliko jezera. Ljepotom se, među njima, odvaja Zabojsko. Nalazi se na sjeveroistočnom dijelu te planine, gdje je uljuljkano između četinarske i bukove šume, na oko 1.500 metara nad morem. Malo dalje od njega je i Grkovsko jezero, a ispod Savine grede blista se i Savina voda. Tu ljepoticu među planinama krasi i Zminičko jezero, smješteno na granici Sinjajevine i Durmitora, na visini od 1.295 metara nad morem.

Osim za razvoj stočarstva, ta planina pruža brojne mogućnosti. Neke od njih su planinski turizam, biciklizam, planinarenje, konjičke ture, kakvih je posljednjih godina sve više.

Konji na Sinajevini
Konji na Sinajevinifoto: Jelena Jovanović

Minulog vikenda preko Sinjajavine projahalo je desetak konjanika. Zaputili su se ka Žabljaku. Ljudi iz katuna kažu da su takvi gosti skoro svakog dana na planini.

”Jašu od Kolašina do Žabljaka. Iako bi to moglo za dan, oni noće pored Zabojskog jezera, uživaju u ljepotama prirode, a onda sjutradan pruduže dalje”, objašnjava jedan od čobana.

I planinare sreću često, a oni imaju kuda da šetaju - najviši vrhovi Sinjajevine na koje izlaze su Babji Zub (2.277 m), Vranova glava (2.215 m), Jablanov vrh (2.203 m), Gradište (2.174 m), Sto (2.172 m), Savina greda (2.101 m).

Ruševine u katunu Pavkovića

U Pavkovićkom katunu koji je nekada bio pun života danas su samo ruševine desetak kamenih koliba. Svjedoci su nekadašnjeg života na tom skrivenom, padinama Sinjajevine oivičenom mjestu.

Kamene ploče obrasle u gustu travu jasno pokazuju gdje su bila vrata koliba, gdje su im bili torovi za stoku.

Ostaci koliba u Pavkovićkom katunu
Ostaci koliba u Pavkovićkom katunufoto: Jelena Jovanović

Od kada je zapaljen i porušen tokom Drugog svjetskog rata, nijedna koliba nije obnovljena. Razlog tome je, pričaju oni koji godinama izdižu na Sinjajavinu, i taj što do Pavkovićkog katuna nema puta, pa bi bilo teško na konjima iznositi građu.

Na Pavkovićke katune izdizali su Pavkovići - Jovanovići, Kalezići, Đurovići, Stojanovići.

Bjelopavlićima od knjaza Nikole

Na Ružici, dobro poznatom dijelu Sinjajevine, Bjelopavlići su 1894. godine podigli crkvu Sv. Vasilija Ostroškog.

Na njoj je i tabla sa natpisom:

”Ovaj sveti hram Svetog Vasilija Ostroškog čudotvorca sagradiše Bjelopavlići 1894. godine za spomen vječite blagodarnosti njegovom visočanstvu knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu koji Bjelopavlićima dariva izdig u ovu planinu 1881. godine”.

U crkvenoj porti su grobovi. I oni svjedoče o bitkama za tu planinu.

Sinjajevina
foto: Jelena Jovanović

Knjaz Nikola I Petrović 1881. godine, kao znak priznanja i zahvalnosti za posebne zasluge, dao je Ristu Boškoviću kao predstavniku Bjelopavlića izdig na Sinjajevinu.

Od tada pa do 1893. godine, braneći ovaj prostor od Turaka, poginula su 53 Bijelopavlića.

Njih 12 iz Vržegrmaca je poginulo za jednu noć i svi su sahranjeni u groblju pod Borovom glavom.

Iznad katuna Ogrugljak, na brdu koje gleda na crkvu Ružicu, ostaci su kule Boškovića koja drži stražu nad tom planinom. Kula brigadira Blaža Boškovića i komandira Jovice Radovića na Sinjajevini su u davna vremena bile jedine koje nijesu napravljene od suvomeđe, već od klačine.