Spor Skijališta i Bećirovića: Državna žičara pod privatnim ključem

Predstavnici državne firme već dva mjeseca ne mogu da preuzemu kompletne instalacije, a pitanje je kada će i kako to moći da učine... Izvršna direktorica Bećirovićeve kompanije Milica Šćepanović kaže da to neće moći da učine sve dok se “zvanično ne obrate”, što Skijališta odbijaju da urade

66260 pregleda 48 komentar(a)
Dio opreme na otvorenom, Foto: Dragana Šćepanović
Dio opreme na otvorenom, Foto: Dragana Šćepanović

Šest miliona vrijedna šestosjedna žičara, kupljena novcem građana, našla se u svojevrsnom zatočeništvu, u sporu državnog preduzeća Skijališta Crne Gore i kompanije biznismena Zorana Ćoća Bećirovića ”Ski resort Kolašin 1450”.

Žičara koja je trebalo prije nekoliko godina da bude postavljena na Durmitoru, a od 2020. namijenjena za spajanje budućeg mojkovačkog i bjelopoljskog skijališta - Žarksi i Cmiljača, već skoro godinu je u magacinu Bećirovića u Bakovićima, kod Kolašina.

Tamo je završila nakon što su Skijališta povjerila privatnoj firmi da čuva vrijednu državnu imovinu.

Da se žičara besplatno uskladišti u Bećirovićevom magacinu, čelni ljudi Skijališta dogovorili su se u decembru prošle godine.

Skladište Bećirovićeve firme kod Kolašina
Skladište Bećirovićeve firme kod Kolašinafoto: Dragana Šćepanović

Predstavnici te državne firme, međutim, već dva mjeseca ne mogu da preuzmu kompletne instalacije žičare iz skladišta, a s obzirom na dešavanje, pitanje je kada će i kako to moći da učine.

Zabrana na snazi

Izvršna direktorica Bećirovićeve kompanije Milica Šćepanović kaže za “Vijesti” da to neće moći da učine sve dok se “zvanično ne obrate”.

Nakon toga, objašnjava ona, u roku od 30 dana državnom preduzeću biće predata oprema.

Skijališta, međutim, odbijaju to da urade.

Oni su u septembru, nakon “usmene njajave”, uspjeli da uzmu dio instalacija, ali je ostatak i dalje u magacinima. Čelni ljudi kompanije “Ski resort Kolašin 1450” zabranili su odvoženja ostalog dijela opreme.

Dok, kako je “Vijestima” kazao izvšni direktor Skijališta Đuro Milošević, kadar Demokrata, u tom državnom preduzeću smatraju da imaju pravo da uzmu žičaru kad to njima odgovara, a sve u skladu sa odlukom Odbora direktora, u Bećirovićeovoj firmi smatraju da je riječ o “protivpravnom postupanju”.

”Umjesto poštovanja ugovora i propisane procedure, desilo se da su određena lica, bez ikakvog zahtjeva i bez ikakve druge dokumentacije, počela da odnose dio opreme koja je bila kod nas uskladištena i koja je bila kod nas na stanju. To, logično, nijesmo mogli da dozvolimo, jer se radilo o protivpravnom postupanju. Imajući u vidu da smo potpisali ugovor o skladištenju na godinu, nakon čega smo opremu za žičaru prihvatili, uskladištili i uveli kao postojeću u našu poslovnu evidenciju, mi je nikom ne možemo predati bez sačinjavanja odgovarajuće dokumentacije kojom bi odgovornost za čuvanje opreme bila skinuta sa AD ‘Ski Resorta Kolašin 1450’”, objasnila je izvršna direktorica Šćepanović.

Ona navodi da “svaka od ugovornih strana može da raskine ugovor sa otkaznim rokom od 30 dana”.

Da bi razdužili opremu, potrebno je, tvrdi, da Skijališta “u pisanoj formi raskinu ugovor i da u pisanoj formi zatraže da im predaju opremu”.

Ističe i da bi se primopredaja konstatovala odgovarajućom otpremnicom, u kojoj bi oprema Skijališta bila zvanično popisana i predata ovlašćenom zastupniku. Ocjenjuje da bi drugačije postupanje bilo nezakonito i moglo da proizvede odgovornost ovlašćenih lica u privatnoj kompaniji.

Žičaru bi da sele u Bijelo Polje i Mojkovac

Milošević pak navodi da je Odbor direktora Skijališta početkom septembra donio odluku o preuzimanju, transportu i uskladištenju žičare u Bijelom Polju i Mojkovcu. Pojašnjava da bi konstrukcioni djelovi bili čuvani u Mojkovcu, a djelovi “neotporni na vremenski uticaj” uskladišteni u magacinu kompleksa “Cerovo” u Bijelom Polju.

On ističe da je postupao u skladu sa odlukom Odbora direktora, kada je usmeno najavio preuzimanje instalacija žičara iz Bećirovićevog magacina.

Rok od 30 dana, pojašnjava direktorica Bećirovićeve kompanije, “ne stoji slučajno u ugovoru”, već za njega, tvrdi, postoje i praktični razlozi. Potrebno je, kaže ona, određeno vrijeme “da se oprema izdvoji, rasknjiži i pripremi za iznošenje iz magacina, imajući u vidu da u magacinu postoji i druga oprema”. To podrazumijeva, kaže Šćepanović, vrijeme i angažovanje radnika.

Šest miliona eura koštala je poreske obveznike žičara koja je još prije nekoliko godina trebalo da bude postavljena na Durmitoru...

”Potrebno je organizovati i da se prilikom primopredaje potpiše odgovarajuća dokumentacija od strane ovlašćenih lica obje kompanije, čime bi se, pravno gledano, stvorio uslov da se predaja opreme Skijališta konstatuje u našim poslovnim knjigama. Time bi odgovornost za dalje čuvanje opreme prešla na Skijališta. Zamislite da takav dokument ne sačinimo i ne potpišemo, a da se oprema u međuvremenu izgubi ili devastira. Ko bi za to bio odgovoran”, ističe ona.

Od Durmitora i podgoričke livade, do Kolašina

Žičara koja je posvađala komšijska skijališta na Bjelasici - državno “Kolašin 1600” i Bećirovićevo “Kolašin 1450”, odlukom Vlade Duška Markovića (DPS) od 6. novembra 2020. godine namijenjena je za spajanje budućeg mojkovačkog i bjelopoljskog skijališta - Žarksi i Cmiljača.

Prije toga, bila je namijenjana za Durmitor. Međutim, Markovićeva Vlada je 6. novembra 2020. godine, dva mjeseca nakon što je DPS izgubio vlast na izborima, usvojila informaciju o raskidu ugovora između Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT), Uprave javnih radova i firme “Novi Volvox”. To preduzeće bilo je zaduženo za projektovanje i izvođenje radova na izgradnji šestosjedne žičare i četiri kilometra skijaških staza na Savinom kuku. Odustajanje od tog projekta obrazloženo je izričitim zaključcima Savjetodavne misije Centra za svjetsku baštinu pri UNESKO-u. Tim zaključcima je ukazano “da se potencijalna gradnja većeg obima u okviru dobra, poput vodne infrastrukture, zamjene ili izgradnje ski-liftova, infrastrukture za vještački snijeg, zemljanih radova, uključujući djelimično uklanjanje drveća i žbunja - mora izbjegavati’”.

Žičara je nakon toga, o trošku firm “Novi Folvox”, čuvana na zemljišti u Podgorici, na otvorenom i neuslovno, ali po pozamašnoj cijeni. Mijesečna cijena zakupa zemljišta na kojem je smještena žičara iznosila je 1.000 eura, a obezbjeđivanje tri puta više. To je do maja 2021. godine plaćao “Novi Volvox”, a potom Skijališta, sve do decembra prošle godine.

Milošević pojašnjava da je upravo visoka cijena zakupa bila razlog za dogovor s Bećirovićem.

Dodatni motiv, ističe, bio je to što su svi elementi žičare u Podgorici bili na otvorenom, pa su u državnom preduzeću strahovali od oštećenja osjetljivijih djelova.

Politika umiješala prste?

Iz Bećirovićevog skijališta tvrde da je, između ostalog, razlog zbog kojeg su pristali da besplatno skladište gabaritne insatalacije žičare bio dogovor sa Skijalištima, prema kojem bi se “ona montirala na kolašinskom dijelu Bjelasice”.

Besplatno skladištenje bilo je, objašnjava diretorica Šćepanović, interes njihove komapanije, “ali i interes Skijališta, kao i javni interes”.

Dogovor između državnog preduzeća i privatnog skijališta, prema njenim riječima, bio je drugačiji od odluke Markovićeve Vlade.

”U vrijeme zaključenja ugovora postojala je zajednička ideja da se ski-lift postavi na dijelu kolašinskog skijališta u pravcu Jelovice, prema Beranama i Andrijevici. To je tada bio interes Skijališta i smatrali smo da će država zatim investirati u gondolu sa beranske strane. Nova žičara koja je trebalo da ide ka Jelovici omogućila bi da kolašinska skijališta budu na usluzi i Beranama i Andrijevici, koji bi mogli da krenu u gradnju turističkih smještajnih i ugostiteljskih kapaciteta. Sa druge strane, to bi bio i naš interes, jer u ovom momentu, zajedno sa Skijalištima, imamo 45 kilometara staza, a sa dodatnim ski-liftom prema Jelovici ukupna ponuda skijališta bi bila podignuta za dodatnih 20 kilometara staza”, kaže ona.

Tvrdi da su za nove staze, odnosno žičaru, već pripremljene trase.

To bi, ističe ona, “istovremeno podiglo ukupni turistički rejting skijališta i značajno ga približilo standardima popularnih evropskih skijališta koje imaju slične ukupne kapacitete”.

Član Borda direktora preduzeća Skijališta Crne Gore Ivan Ašanin (URA) tvrdi da je “slučaj šestosjed razotkrio kako se to radilo u stara, za neke dobra vremena, od devedesetih godina prošlog vijeka, pa do skoro”.

Njemu sve liči “na pokušaj da se prisvoji žičara namijenjena, Zaključkom Vlade iz 2020. godine, za spajanje budućih skijališta Žarski i Cmiljača”.

”Iz privatnog skijališta su htjeli da je upotrijebe kako bi ‘navrnuli vodu na svoju vodenicu’. Na taj način bi bila duplirana vrijednost tog privatnog skijališta. A žičara je vlasništvo države i vrijedna je šest milona eura. Odbor direktora sve čini da u komunikaciji sa državnim organima, prije svega sa Upravom za kapitalne investicije, nastavi relizaciju projekta (skijališta Žarski i Cmiljača) koji su bili stali dvije godine”, kaže on.

Ašanin podsjeća da su desetine miliona eura do sada uložene u mojkovačko i bjelopoljsko skijalište, te da Bjelasicu treba posmatrati kao jedinstvem prostor. Pri unapređenju skijaške infrastrukture na sjeveru, poručuje, ne treba biti sebičan.

”Bjelasica nije samo ‘Ski-centar Kolašin 1450’. Ako je neko mislio da to što je šestosjed privremeno skladišten u magacinu skijališta ‘Kolašin 1450’ znači da će je prisvojiti, u zabludi je. Odluka Vlade je jasna, a u Odboru direktora smo donijeli odluku da žičaru adekvatno skladištimo. Ona Vlada koja 2025. godine bude, a ne otvori skijališa Žarski i Smiljača, to jest mojkovačko i bjelopoljsko skijalište, nije Vlada koja će imati podršku Mojkovca, Bijelog Polja i sjevera”, tvrdi Ašanin, koji je i potpredsjednik Opštine Mojkovac.

Tek poslije mojkovačkog i bjelopljskog skijališta, objašnjava on, trebalo bi nastaviti razvoj Bjelasice prema Beranama i Andrijevici.

Međutim, iz Bećirovićeve kompanije tvrde da su na mojkovačko-bjelopoljskoj strani Bjelasice postavljena “dva ski-lifta prije tri godine, ali je bilo ozbiljnih problema u smislu omogućavanja korišćenja, čuvanja i održavanja instalirane opreme”.

Na toj strani Bjelasice, tvrdi direktorica Šćepanović, nije izgrađena adekvatna infrastruktura.

”Nema odgovarajućeg puta, struje, vode, a ni smještajnih kapaciteta, tako da se ski-turizam tamo u dogledno vrijeme neće adekvatno razvijati na način koji bi opravdao instaliranje trećeg ski-lifta. Ski-liftovi, instalirani prije tri godine, do današnjeg dana nijesu stavljena u fuknciju, niti će biti predstojeće zimske sezone. Sa druge strane, Kolašin već ima potrebne kapacitete, a poznato je da se u Kolašinu gradi oko petnaest hotela sa četiri i pet zvjezdica, te bi povezivanje Jelovice sa kolašinskim skijalištem postavljanjem novog ski-lifta i zatim izgradnjom gondole doprinijelo i razvoju Berana i Andrijevice. U vrijeme kada je zaključen ugovor, ovo je bilo gledište i Skijališta i naše kompanije, tako da je zajednički interes bio jasan”.

Iz Bećirovićevog ski-centra kažu da je žičara postavljena “u pravcu Jelovice, kako je bilo i planirano, bila bi u funkciji već predstojeće zimske sezone”.

Kada bi se, objašnjava direktorica Šćepanović, Jelovica povezala sa kolašinskim skijalištem izgradnjom gondole, “prihodi Skijališta bili bi dovoljni da se svake godine obezbijedi dovoljno sredstava za kupovinu još po jedne žičare”. Iz Bećirovićeve kompaniju pitaju “zbog čega se ništa ne ulaže u razvoj skijališta prema Beranama i Andrijevici” i ističu da su to “jedina dva grada koji okružuju Bjelasicu u koje država do sada ništa nije uložila u cilju razvoja skijaške infrastrukture, a na osnovu istog Prostornog plana posebne namjene Bjelasice i Komova”.

Direktorica Šćepanović negira nezvanične informacije prema kojima je Bećirović zainteresovan da se žičara postavi prema Jelovici, jer tamo ima namjeru da gradi turistički kompleks. Tvrdi da komapanija u Jelovici nema ni “kvadrat” zemljišta, a informacije naziva zlonamjernim.

(Ne)zaštićena

Ašanin objašnjava kako je Odbor direktora donio odluku da premjesti žičaru kako bi bila adekvatno skladištena, što “nije bio slučaj u Ski-centru Kolašin 1450”. Tvrdi da su korpe žičare nezaštićene.

Najavljuje formiranje komisije koja će provjeriti u kavom su stanju instalacije sada.

Direktorica Šćepanović, međutim, kaže da su svi djelovi opreme “koje treba zaštiti od uticaja sredine u zatvorenom prostoru”.

”Oprema Skijališta je bila smještena tri godine na neuslovnom prostoru, na otvorenom, prije nego što je prispjela u naš magacin. Od momenta kada je oprema primljena, svi djelovi koje je potrebno zaštititi od uticaja sredine (mašinerija, elektronika i slično) nalazi se u zatvorenom magacinu. Samo metalni djelovi opreme za koje je i inače predviđeno da stoje napolju, čak i po instaliranju, kao što su stubovi žičare, čuvani su na otvorenom”.

Dva kolašinska skijališta - državno “Kolašin 1450” i Bećirovićevo “Kolašin 1600”, povezana su prošle skijaške sezone žičarom K7, za koju je država izdvojila oko devet miliona eura. Nakon puštanja u rad, posjetioci su u mogućnosti da koriste oba skijališta, a kolač od zajedničkog ski-pasa dijeli se u omjeru 60:40 u korist Skijališta Crne Gore.