Meša Selimović je prije više od pedeset godina napisao da je “ljubav valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati, ni tražiti joj razlog”. I zbilja, ljubav jednostavno jeste - emocija, energija, snaga, zadovoljstvo - sila koja nas pokreće. Iako je svijet oko nas prepun izlizanih parola o ljubavi, kada se vratimo u njenu suštinu - srž onoga što znači voljeti - vidjećemo da smo ovu čistu emociju zapostavili i izopačili.
Malo ko danas u Crnoj Gori zna koliko je ljubav važna, koliko se za nju treba boriti, koliko suza i znoja je potrebno da bi se očuvala, kao što znamo mi čija ljubav je “istopolna”. Ovdje, naravno, mislim na sve nas iz LGBTI zajednice - snažne i ponosne pedere, lezbejke, biseksualne i sve druge osobe kojima je ovo društvo zabranilo da vole i budu voljeni upravo onakvi kakvi jesu.
Ako znamo da je 2020. godine šezdeset i šest procenata građana i građanki Crne Gore smatralo da su LGBTI osobe “bolesne osobe”, da imaju “mentalni poremećaj” i da “treba da se liječe”, a da je dodatnih četrdeset i četiri procenta mojih sugrađana i sugrađanki smatralo da su osobe poput mene “izopačene/izrodi” (CEDEM, 2020, str. 34), onda možda bude malo jasnije zašto danas, na Međunarodni dan ljudskih prava, želim da govorim upravo o ljubavi.
Ovaj tekst ne pišem kao LGBTI aktivista, čak ni kao jedan sasvim prosječni crnogorski peder, već kao neko ko (želi da) vjeruje u snagu jedne čiste emocije, u ono dobro u svim ljudima oko sebe i u moć te emocije da nas pokrene, ujedini i okupi pod barjakom borbe za istinski prave vrijednosti - za ljubav.
Na svojim leđima sam, mnogo puta, mogao da osjetim koliko je teško “biti drugačiji” u našem društvu, pogotovo kada je to što vas čini drugačijim predmet snažne, javne mržnje. I ovdje dolazimo do srži problema, a to je da smo dozvolili da nam vrijednosti na kojima smo gradili i na kojima gradimo naše društvo budu utemeljene ne na ljubavi i svemu što ona nosi, već na mržnji i podjelama.
A upravo te podjele, na “nas hetero i normalne” i “njih homo i bolesne” su dovele do toga da roditelji izbacuju svoju djecu na ulicu zato što su gej, da porodice svoje najbliže podvrgavaju raznim oblicima nasilja kako bi ih “izliječili”, da je mržnja nešto što je postalo neizostavan i “normalan” dio naših života, a da je nasilje “podrazumijevan” odgovor na naše postojanje. To nije Crna Gora njenih časnih i poštenih ljudi i to nisu vrijednosti na koje smijemo da pristanemo, već moramo kroz zajedničku borbu da ih iskorijenimo.
Svaki čin nasilja, diskriminacije i mržnje prema nama, građanima i građankama ove države koji su ujedno i LGBTI, Romi, ljudi sa invaliditetom ili bilo ko drugi “sa margine” je čin nasilja, diskriminacije i mržnje prema cijelom društvu i samoj državi kao cjelini svih nas. Razmislite o tome sljedeći put kada kažete da je LGBTI “bolest”, kada okrenete glavu na ulici od svog sugrađanina koji je Rom, kada (svjesno ili ne) prihvatite da mržnja bude emocija koja diktira vaše akcije, a ne ljubav.
Kao što je Selimović tada napisao, tako treba da bude i danas - umjesto da moramo da bilo kome objašnjavamo svoju ljubav i svoje postojanje, da dajemo razloge zašto jesmo ili nismo nešto i zašto nekoga volimo, vrijeme je da naši sugrađani i sugrađanke prihvate našu ljubav i naše živote kao takve - kao neodvojiv dio ovog društva, kao jedinstven dio naše istorije i kulture i, konačno, kao vrijednost koja može sve da nas osnaži, pokrene naprijed i ispuni.
Autor je izvršni direktor LGBT Foruma Progres
Bonus video:
