Za usvajanje treba strpljenja, vremena, a nekad i otići do Afrike

U Crnoj Gori, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini propisi koji se tiču usvajanja su dosta slični i sve karakteriše značajno iscrpljivanje i djece i porodice koja želi da usvoji mališane

27741 pregleda 7 komentar(a)
Blizanci i braća i sestre među kojima postoji emocionalna povezanost usvajaju se zajedno (ilustracija), Foto: Shutterstock
Blizanci i braća i sestre među kojima postoji emocionalna povezanost usvajaju se zajedno (ilustracija), Foto: Shutterstock

Broj potencijalnih usvojitelja u Crnoj Gori povećava se iz godine u godinu, ali je broj usvojenja mali i godišnje se u prosjeku usvoji troje, četvoro djece. Razlog tome je jer za svako dijete moraju biti ispunjeni svi preduslovi koje zakoni Crne Gore predviđaju, a to, pored ostalog, znači da su roditelji dali saglasnost za usvojenje, ili da ih je sud lišio roditeljskog prava, da su u dužem vremenskom periodu zanemarili potrebe djeteta, da su roditelji nepoznati, da se ne trude da stvore uslove za zajednički život sa djetetom...

Postupak usvajanja djece regulisan je Porodičnim zakonom Crne Gore. Postupak počinje tako što zainteresovani parovi, preko Ministarstva rada i socijalnog staranja, podnose zahtjev centru za socijalni rad opštine na čijoj teritoriji žive.

Na osnovu priloženih i, po službenoj dužnosti, pribavljenih dokaza, organ starateljstva, odnosno centar za socijalni rad, utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za zasnivanje usvojenja.

Prema propisima Crne Gore, ne može da se usvoji dijete prije navršena tri mjeseca, niti starije od 18 godina.

Zabranjeno je usvajanje srodnika po krvi u pravoj liniji, a ne može se usvojiti ni brat ili sestra. Staratelj, takođe, ne može da usvoji svog štićenika, prije nego ga organ starateljstva razriješi te dužnosti.

Blizanci i braća i sestre među kojima postoji emocionalna povezanost usvajaju se zajedno, a izuzetno mogu da budu usvojeni odvojeno, ako ne postoji mogućnost da budu usvojeni zajedno i ako je to u njihovom najboljem interesu.

Nije moguće usvojiti dijete čiji su roditelji maloljetni, osim ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici roditelja, odnosno drugih bližih srodnika, ali tek nakon što dijete napuni godinu.

Dijete čiji su roditelji nepoznati može se usvojiti tek po proteku tri mjeseca od njegovog napuštanja.

Među uslovima koje potencijalni usvojitelji moraju da ispune su godine starosti. Tako makar jedan od budućih usvojitelja, koji zajednički usvajaju dijete, mora biti starosne dobi između 30 i 50 godina. Zakon kaže i da ako postoje naročito opravdani razlogi, usvojilac može biti stariji od 50 godina, ali tada razlika između njega i djeteta ne smije biti veća od 50 godina.

Ako usvojioci usvajaju i djecu koja su sestre i braća, ili sestre i braća po majci ili ocu, usvojiti mogu i ako jedan od njih ispunjava uslove u pogledu starosti samo u odnosu na jedno dijete.

Takođe, status usvojiteljske porodice može dobiti porodica koja ispuni uslove propisane zakonom i koja u toku pripreme i procjene pokaže da može razumjeti i na najbolji mogući način zadovoljiti individualne potrebe djeteta.

Usvojitelji mogu da butu bračni supružnici - muškarac i žena, dijete može da usvoji maćeha ili očuh. Usvojenje je dozvoljeno i za vanbračne parove, ponovo samo hetero, a dijete može da usvoji i vanbračni supružnik roditelja djeteta koje se usvaja.

Usvajanje je moguće i za lica bez partnera, ali uz odobrenje resornog ministra “ako za to postoje naročito opravdani razlozi i ako je to u najboljem interesu djeteta”.

Zakon ne omogućava stranim državljanima da usvajaju djecu koja su crnogorski državljani, osim ako se za njih ne može naći usvojilac u Crnoj Gori. U tom slučaju, potrebna je saglasnost Ministarstva rada i socijalnog staranja, koja se daje na osnovu mišljenja stručne komisije.

U slučaju usvojenja, organ starateljstva donosi rješenje o zasnivanju usvojenja koje se dostavlja nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu. Usvojenjem se između usvojitelja i njegovih srodnika, s jedne strane i usvojenika i njegovih potomaka, s druge strane, zasniva neraskidiv odnos jednak krvnom srodstvu.

Buduće usvojitelje obučavaju i pripremaju stručni timovi u centrima za socijalni rad.

Nakon usvajanja djeteta, centar za socijalni rad pruža savjetodavnu podršku na zahtjev usvojitelja (kao što bi je pružali i biološkim roditeljima).

Cjelokupan postupak procjene podobnosti potencijalnih usvojitelja, koja obuhvata proceduru procjene i pripreme, traje do šest mjeseci.

U praksi, međutim, to traje često mnogo duže...

Porodični zakon Crne Gore propisuje pravo djeteta da zna da je usvojeno.

”Usvojioci su dužni da upoznaju dijete da je usvojeno najkasnije do njegove sedme godine života, odnosno odmah nakon zasnivanja usvojenja ako je usvojeno starije dijete i da o tome obavijeste organ starateljstva”.

Hrvatska: Po djecu i u Kongo

Slučaj četiri hrvatska para koji u usvojili četvoro mališana iz Demokratske Republike Kongo pa uhapšena u Zambiji pod sumnjom za trgovinu ljudima, otvorio je čitav niz pitanja i ukazao na itekako ozbiljne praznine i nelogičnosti u sistemu. Pokrenuo je, po ko zna koji put, i raspravu zašto je u Hrvatskoj relativno malo usvajanja, dok je istovremeno daleko veći broj potencijalnih usvajatelja, kao i mališana koji odrastaju u domovima ili starateljskim porodicama. Krenimo sa statistikom.

”Na dan 6. decembra 2022. u Republici Hrvatskoj je usvojeno 180 djece, što je u odnosu na isto razdoblje prošle godine povećanje za 48 realizovanih usvajanja. U cijeloj 2021. godini usvojeno je 152 djece”, iznose u Ministarstvu rada, penzionog sistema, porodice i socijalne politike.

Po podacima od 7. decembra, 198 djece ispunjava formalno pravne pretpostavke za usvajanje i, kako navode, u njihovom je interesu da budu usvojena. Najviše djece je u dobi od 7 do 14 godina, kao i u dobi od 3 do 7 godina, dok je najmanje djece u dobi od 14 do 18 godina.

Na taj datum, u Registru potencijalnih usvajtelja nalazilo se 1161 ime. Dakle, potencijalnih je usvajatelja u Hrvatskoj gotovo šest puta više no što je djece koja trenutno mogu biti posvojena.

U starateljskim porodicama je, pak, smješteno 1920 djece. U ustanovama, domovima kojima je osnivač Republika Hrvatska i ugovorenim pružateljima u mreži, nalazi se 633 djece te je za 239 djece priznata usluga organiziovanog stanovanja.

I baš istoga dana u decembru, Damir (44) i Nadica (45) Magić, Noah (45) i Ivona (36) Kraljević, Ladislav (42) i Aleksandra Peršić (40) te gitarista Hladnog piva Zoran Subošić (52) i supruga mu Azra Imamović Subošić (41), službenica Ustavnog suda, koračali su aerodromom u zambijskoj Ndoli. Vodili su za ručice četvoro mališana iz DR Konga koje su usvojili. Djeca imaju prezimena svojih usvojitelja i hrvatske dokumente. Prateći dojavu, policija ih je presrela i uhapsila pod teškim optužbama za trgovanje ljudima. Dječica su im oduzeta, a osmoro hrvatskih državljanja čeka sudski epilog koji će odrediti njihovu, ali i sudbinu malenih Kongoanaca.

Inače, tek je u srijedu MUP izašao s konkretnim podacima koliko je maloljetnika iz DR Kongo dobilo hrvatske pasoše u posljednjih deset godina, a riječ je o njih 94.

Po informacijama kojima raspolaže Udruženje za podršku usvajanju Adopta, razlozi za usvajanje afričke djece uglavnom leže u dugotrajnosti postupka usvajanja u Hrvatskoj.

”Kako bi usvojili dijete, parovi ili pojedinci moraju najprije podnijeti prijavu nadležnom centru za socijalnu pomoć koji potom ocjenjuje ispunjavaju li oni zakonske pretpostavke za usvajanje, a da bi dijete uopšte moglo biti usvojeno, biološki roditelji trebaju biti lišeni roditeljske pomoći ili, ako je dijete nepoznatog porijekla, može se usvojiti nakon isteka tri mjeseca od rođenja ili napuštanja. Najduža ili najkomplikovanija dionica puta počinje nakon upisa u registar potencijalnih usvojitelja do trenutka kada nekog potencijalnog usvojitelja CZSS uvrsti i pozove radi izbora najprikladnijeg usvojitelja za određeno dijete. Dakle upravo se tu nalazi golem prostor, dugo vrijeme u kojem neko dijete čeka svoje roditelje i obrnuto. Tačno na tom mjestu javlja se pitanje sistema, odnosno CZSS-a i sudova u postupcima prema biološkim roditeljima, a na to pitanje moglo bi se odgovoriti dopunama Porodičnog zakona”, objasnila je nedavno Dubravka Marušić, izvršna direktorica Adopte.

”Trajanje postupka usvojenja pojedinog djeteta zavisi o mogućnosti pronalaska odgovarajućih usvojitelja. Dužina čekanja da se usvajanje realizuje značajno zavisi i od spremnosti potencijalnih usvajatelja da usvoje dijete više životne dobi, dijete s teškoćama u razvoju ili zdravstvenim problemima te spremnosti da usvoje više djece, braće i sestara”, kažu u resornom Ministarstvu.

Napomenimo još i kako je vrlo rijetko da strani državljani usvoje djecu iz Hrvatske. Tek ih je troje tako našlo novi dom u inostranstvu od 2015. godine.

BiH: Četiri godine borbe za sreću

U Kantonu Sarajevo, odnosno Centru za socijalni rad KS, a niti u drugim bosansko-hercegovačkim gradovima do sada nisu imali praksu usvajanja djece iz drugih država, niti su im se osobe javljale za takve slučajeve, kaže Mirsada Poturković, stručna saradnica Centra. Navodi kako nemaju podataka o tome da su potencijalno zainteresovani usvojitelji iz BiH išli vani, da su podnosili zahtjeve niti im se u tom kontekstu neko obraćao.

”Primjera radi, ljudi podnesu zahtjev u Crnoj Gori, kada je, da tako kažem, međunarodno usvojenje, zakoni su slični Federacije BiH i Crne Gore, Srbije i FBiH, BiH i Crne Gore, BiH i Srbije. Oni bi trebalo, ipak, ako su to naši državljani i imaju prebivalište u Kantonu Sarajevo, od našeg centra tražiti stručno mišljenje, koje im dostavljamo i zaključak tima o njihovoj podobnosti za usvojenje. Oni bi trebalo da prikupe i drugu dokumentaciju od nadležnih institucija iz države BiH i učiniti je dostupnim subjektu koji sprovodi postupak usvojenja, pojašnjava Poturković.

Veliki broj djece u Bosni i Hercegovini živi bez roditeljskog staranja. Približno polovina njih odrasta u ustanovama. Ipak, da bi neko od njih moglo biti usvojeno, centri poput sarajevskog trebaju dati stručno mišljenje o podobnosti djeteta za usvojenje. Takođe, stručni tim utvrđuje sa aspekta psihologa, pedagoga i socijalnog radnika da li se radi o osobama koje daju garanciju da će najbolje štititi interes djeteta i da će dijete biti odgajano, odnosno da će odrastati u potpuno zdravom ambijentu.

Nekada usvajatelji koji ispunjavaju sve uslove odustanu zbog komplikovanog procesa (ilustracija)
Nekada usvajatelji koji ispunjavaju sve uslove odustanu zbog komplikovanog procesa (ilustracija)foto: Shutterstock

Procedura usvajanja odvija se prema Porodičnom zakonu FBiH, a potencijalni usvojitelji treba da ispune određene uslove: moraju biti državljani BiH, donijeti dokaz da su zdravi, znači ljekarski nalaz, potom dokaze o materijalnim prilikama, koliki su prihodi, da će imati prihode za izdržavanje djeteta, dokaz da imaju riješeno stambeno pitanje, da se ne vodi krivični postupak protiv njih i da nisu krivično sankcionisani, nisu krivično odgovarali, te dokaze o tome da im nisu oduzeta roditeljska prava i poslovna sposobnost. Osobe zainteresovane za usvajanje prolaze obradu stručnog tima Centra za socijalni rad, koga čine psiholog, pedagog, socijalni radnik, a po potrebi se mogu uključivati i drugi stručnjaci.

”Uradili smo sve da skratimo postupak i on ne traje dugo. Dijete, nakon što se izvrši izbor potencijalnih usvajatelja, ide na adaptacioni period od šest mjeseci. To je period provjere, adaptacije potencijalnih usvajatelja na dijete i djeteta na njih. Ukoliko je on protekao uredno, odmah se nakon isteka šest mjeseci pristupa činu usvajanja. To je zakonski period koji mora da protekne i u kojem Centar, odnosno stručni tim prati adaptacioni tok”, naglašava Poturković.

Prema podacima Centra za socijalni rad KS, evidentirano je do 200 potencijalno zainteresovanih usvajatelja, iz KS je 30-ak bračnih parova koji su podnijeli zahtjev za usvajanje, a ostali su iz drugih kantona ili čak državljani koji žive u inostranstvu. Dešava se da potencijalni usvajatelji podnose istovremeno zahtjeve i u drugim gradovima, pa ne postoji stvarna slika broja potencijalnih usvajatelja. Poturković govori da sve više dobivaju i zahtjeve potencijalnih usvajatelja iz inostranstva.

”Loša stvar je što nemamo registar potencijalnih usvajatelja”, naglašava Poturković i dodaje da se u KS godišnje usvoji u prosjeku sedmoro djece.

”Veliki broj parova želi usvojiti dijete, ali se susreću sa zakonskim procedurama, koje su duge i komplicirane. Najveći problem je što nema dovoljno djece koja ispunjavaju zakonske uslove kako bi bila usvojena. Za većinu njih koja su ostavljena u domovima, roditelji se iz različitih razloga nisu zakonski odrekli starateljstva, što je uslov da bi mogla biti usvojena. Sam proces usvajanja je dugotrajan i svi koji žele biti usvajatelji moraju imati veliku dozu istrajnosti i odlučnosti, ističe Lana Lekić, Sarajka koja je usvojila dijete, podsjećajući da je procedura trajala skoro četiri duge godine koje su ih, dodaje, ojačale u odluci da spasu neko dijete života bez ljubavi i zagrljaja.

Nažalost, stav je da puno toga u državi treba mijenjati, od zakona do kadra koji je u centrima sveden na minimalan broj.

”Nema tu niti vremena niti volje da se usvajanje stavi na neko prvo mjesto rješavanja. Ovaj proces, kao i mnogi drugi u našoj državi, mogao bi biti pojednostavljen uz trud i volju nadležnih institucija, a ja ću se svojim putevima od društvenih mreža i svoje stranice Mama Lana pa nadalje boriti za svako dijete, proći sa roditeljima kroz svaki dio procedure i biti tu. Usvojenje je u javnosti prikazano kao tabu-tema i neprihvatljiv čin. Okolina je nemilosrdna, puna nerazumijevanja, čak i neugodnih komentara. Kroz ovakve istupe želim pokazati da sve negativnosti vezane za usvajanje i hraniteljstvo dolaze iz čiste neinformisanosti, ukazuje Lekić i dodaje da je usvajanje prekrasan čin.

”Ukoliko imate gomilu ljubavi i želje, nema razloga da krenete u proceduru usvajanja već danas. Da mogu sve iz početka, ja bih u proces krenula puno ranije, ističe.”

Direktor JU Dom za djecu bez roditeljskog staranja KS Tarik Smailbegović priča o trenutku kada usvojitelji dolaze da kontaktiraju djecu.

”Trudimo se da taj prvi korak prođe na najbolji način, da je fin ambijent, da dijete bude taj dan vedro i raspoloženo koliko god možemo da utičemo. Takođe, možemo dati i mišljenje za ponašanje djeteta, za njegovu podobnost nakon naše opservacije”, naglašava Smailbegović.

Srbija: Toliko dugo traje da mnogi odustanu

Nepregledan broj krevetića iz koga iskaču bebe. Plave, riđe, smeđe, crne kose, sa plavim, zelenim, tamnim očima, bijele puti ili crnpuraste. Smeju se ili gledaju upitno, radoznalo. I pružaju rukice ka svakom posjetiocu. Djeluje nestvarno, ali reporterki “Danasa” se to desilo prije tridesetak godina u Domu za nepuštenu i nezbrinutu djecu, poznatu u cijeloj bivšoj SFRJ kao Zvečanska.

I većina tih beba čekala je na usvajanje, manji dio da se prirodna porodica stabilizuje i vrati ih kući. Bilo je i, naravno, nešto starije djece, ali ona nisu imala tu bebeću povjerljivost prema posjetiocima.

Nešto manje od 300 djece u Srbiji čeka na usvajanje (ilustracija
Nešto manje od 300 djece u Srbiji čeka na usvajanje (ilustracijafoto: Shutterstock

To je bilo nekad, kada je kroz Zvečansku prolazilo više stotina djece, ne za godinu, nekad i mjesec; danas u Srbiji nije tako, a nije lako ni doći do podataka. Između ostalog i zbog toga što i ta mala bića koja su nevoljnim sticajem okolnosi stigla na svijet imaju pravo na zaštitu podataka o ličnosti. Danas ih je bez posebnog odobrenja teško vidjeti, a fotografisati nikako, što je potpuno u redu.

Prema posljednjim validnim podacima za Srbiju nešto manje od 300 djece čeka na usvajanje, a oko 800 parova želi dijete. Potreba prvih i želja drugih nisu sporne, ali problem je, kažu socijalni radnici, psiholozi, pravnici i ini zaduženi za taj osjetljiv posao, što se djeca i potencijalni roditelji često ne “nalaze”. Ovi prvi nisu baš mnogo plavokosi, plavooki i bjeloputi, a i kad jesu desi im se urođena ili već stečena zanemarivanjem mana, pa nisu poželjni. Drugi u teškoj potrazi za sopstvenim potomstvom često prekorače striktne starosne granice. A i postanu još izbirljiviji.

Otuda već godinama trećina te djece, prvenstveno crnpuraste ili sa invaliditetom, nađe dom daleko preko granice: tamošnjim usvojiteljima nije cilj idealno dete - ma šta to značilo - već dijete kome su potrebni dom, ljubav, pomoć. Mada ta inostrana usvojenja vuku teške sumnje, pa i političke optužbe za državnu trgovinu decom, to nikada nije dokazano. Kao što, s druge strane, nikada nije dokazana, ali ni osporena više od tri decenije stara optužba roditelja da im kradu djecu iz porodilišta i prodaju. Ovdje ili tamo, ne mijenja stvar, a Srbija je dobila sa najviše sudske i političke istance Evrope nalog da sprovede po svakoj prijavi ozbiljnu istragu, kazni krivce i obešteti i roditelje i djecu u lancu trgovine bebama.

No, malo zbog te sumnje, više zbog dobrobiti djece, uslovi za usvajanje su baš strogi, pa ni mnogi parovi željni djeteta, bez uslovljavanja, ne mogu da ih ispune. “Htjeli smo, molili, išli, ispunili najvažnije uslove, ali to toliko dugo traje i tako je neizvjesno da smo odustali”, kaže Beograđanka koja već punu deceniju živi sa vanbračnim partnerom i žele dijete. Ne prave pitanje ni boje, pa ni svih ekstremiteta, ali nisu baš idealni iako su stambeno obezbijeđeni, situirani sa stabilnim poslovima, a i porodicama koje mogu da priskoče u pomoć.

I tu je još jedna kvaka; zakoni u Srbiji su navodno izjednačili u svim pravima bračne i vanbračne zajednice, ali u suštinskim nisu, pa bez izvoda iz matične knjige vjenčanih ovi nevjenčani su nevidljivi. Još je teže samicama, a posebno samcima, koji žele da neko napušteno dijete odgoje kao svoje. A o istopolnim zajednicama je, praktično, zabranjeno govoriti.

Ima i drugih traumatičnih situacija; porodici Simić iz Subotice, Centar za socijlni rad prije tri godine nije tražio saglasnost ministra iako je bila obavezna, pa je ovom bračnom paru pri kraju pete decenije dijete dato pa oduzeto zato što je usvojiteljka bila više od 45 godina starija od djeteta. Naime, Centar je procijenio da je dovoljno to što otac ispunjava starosni uslov, pa je djevojčica data njima na usvajanje, a poslije šest mjeseci je zbog proceduralne greške usvajanje poništeno.

Trauma je bila teška i za dijete koje je priviklo na svoje roditelje, a i za njih koji, praktično, nisu više imali druge mogućnosti

Pravila kažu da je moguće usvajanje djeteta čiji su roditelji nepoznati duže od šest mjeseci, nema žive roditelje, ono čiji roditelji nisu poznati ili je nepoznato njihovo boravište, dijete čiji su roditelji potpuno lišeni roditeljskog prava, dijete čiji su roditelji potpuno lišeni poslovne sposobnosti i dijete čiji su se roditelji saglasili sa usvojenjem.