Često je teško ići već poznatim utabanim stazama, a ne onim koje su zaboravljene, nerijetko neprohodne, koje pamte, ali i opominju, koje su odavno spremne da ispričaju priče, ali nema ko da ih čuje.
Nikšićanke Ana Dragićević i Jovanka Komnenić odlučile su da ožive zaboravljene staze, da zapale davno ugasla ognjišta, da slušaju i bilježe. Krenule su 2016. godine, za tri godine obišle su 103 mjesta, napisale isto toliko priča kojima su ugrijale mnoga srca, ali i otvorile mnoge zamandaljene prozore. Sada su sve to sabrale i objavile knjigu “Zaboravljenim stazama”, tešku skoro 500 stranica i mnogo više sjećanja.
Sve je počelo 2016. godine od rijeke Zaslapnice i sela Zaslap, od mlinova koji su jedva čekali da Ani i Jovanki došapnu koju riječ, a njih dvije upijale svaki šum, vezle priču do najsitnijih detalja, bojile je emocijama.
”Sve je počelo iz velike ljubavi prema selima, zajedničke želje za istraživanjima i avanturama. Selo je u nama budilo uspomene na ljetnje raspuste provedene u Dučicama i Pilatovcima, na vrijeme prvih odgovornosti dok čuvamo krave i hranimo kokoške, učimo da metemo kuću i ispijamo prve ćikarice kafe i šolje vruće varenike uz topli šopret. Želja nas je vukla da obiđemo i druga sela, a jednog sunčanog jesenjeg dana smo pošle u selo Zaslap, vidjele ostatke mlinova i stupa na rijeci i pomislile kako bi bilo lijepo da i drugi znaju za ovo krasno mjesto. Tada je počeo sa radom portal ‘Onogošt’ koji nam je dao priliku da pišemo o zaboravljenim selima, pa je tako Zaslap postao naša prva staza”, priča Ana kojoj je fotoaparat te tri godine bio najbolji prijatelj.
Tokom obilazaka, znale su na čija vrata da pokucaju jer ih je vodilo srce. Pažljivo su slušale šta im to starine pričaju, osluškivale su šta im to ugasla ognjišta poručuju, i bilježile.
”Uvijek bismo našle put do najvećih seoskih pamtiša koji bi nam najljepše besjedili o svom selu. Obično su to bili najstariji đedovi, jer bake su ipak bile vještije u nabrajanju imena unučadi, nego istorijskih događaja. Iz usta tih starih sagovornika je izlazilo toliko mudrosti, ali i toliko sjete, jer su se svi sa ogromnim bolom prisjećali dana mladosti, kad je, kako kažu, život bio težak, ali sela puna života, pjesme i zadovoljstva. Oni su bili centar naše priče, a onda i seoske crkve, koji su predivni sakralni objekti, građeni za vrijeme kralja Nikole, kraj kojih smo saznavale koja bratstva tu žive, ko su najznačajniji ljudi iz sela i kakvo je mjesto za vječni počinak. Najtužnije priče su nam pričale oburdane kule i kamene kuće. Često smo kraj njih zamišljale, kako su vrvile od života kada su bile pune čeljadi, kako nikada nijesu bile njima tijesne i kako su ih ostavili potomci jureći za nekim boljim životom. Isto tako tužna je priča malih seoskih škola i dvorišta u kojima nema dječije graje jer su školska zvona u mnogima davno zamrla, dok je najljepšu priču pričala priroda sela”, gotovo u dahu priča Ana.
U istom ritmu nastavlja dok priča o starcu Mišu, gostoprimstvu domaćina koji su ih dočekali kao da su im rod najrođeniji.
”Neki ljudi su nas toliko ganuli i ostali u sjećanju zbog svoje srdačnosti i gostoprimstva, da ćemo ih pamtiti do kraja života. Nikada nećemo zaboraviti kada smo bili u selu Brestice, jedan starac Mišo nam je tako lijepo pričao o svom selu, ali se vrlo teško kretao. Išao je sa štapom jer su ga noge izdale. Kad smo krenule da idemo, odbio je da nam pruži ruku u kući već je rekao da on svakog svog gosta dočekuje i ispraća na pragu kuće. Sa naporom je ustao da nas isprati što je nas jako dirnulo. Takođe ćemo zauvijek pamtiti pejzaže krnovskih katuna, slike pivskih kula, golijskog krša, drobnjačkih rijeka, pješivačke topline, grahovskih polja, kao i mnoge nezaboravne uspomene koje smo pokupile na zaboravljenim stazama”, istakla je.
Zahvaljujući njima te staze nijesu samo bile ponovo otkrivene, već su mnogi odlučili da dopuste selu da ih osvoji, ali i da se prisjete korijena.
”Neko je išao u sela koja nije prije posjetio, dok su pojedini čak obilazili mjesta u njihovim krajevima i selima za koja nisu prije znali ili ih nisu prije vidjeli. Najsrećnije smo bile kad bi nam se javili ljudi koje ne poznajemo da nam kažu da smo ih inspirisale da krenu našim stazama”, kaže Jovanka.
Mnogo su toga naučile, zapamtile, mnogima su osvježile sjećanja, ali i pomogle da pojedini saznaju nešto više o selu iz koga potiču. Sve im je to značilo i znači, ali ono najvrednije što su ponijele su tople dobrodošlice.
”Najvrednije što smo naučile i sačuvale jeste da su najveća srca i najbolja dobrodošlica kod najskromnijih ljudi. Uvijek smo dočekane širom otvorenih ruku, bez pitanja ko smo i što smo došle. Trpeza je uvijek bila bogata dobrodošlicom i toplinom riječi. Ostavljali su se poslovi da se nama pomogne u našem radu. To nam je najviše značilo, to nas je osvojilo i natjeralo da i dalje tražimo nove staze i nove seoske neponovljive ličnosti”, sa ljubavlju priča Jovanka.
Svjesne su da su dosta mjesta obišle, ali da su ostale mnoge staze koje ih čekaju.
”Postoji toliko neprežaljenih sela koja se nijesu našla među korice ove knjige, a žao nam je što nijesu postali dio nje. Prije svega Trepča koje smo toliko puta planirale da obiđemo, ali nam se nije dalo, zatim Pivska planina, dosta Golije, kao i neka sela Banjana i Oputne Rudine. Ono što nas je najviše očaralo su prirodne ljepote Drobnjaka i Uskoka koje smo skoro kompet obišle, osim možda par sela koja su ostavljena za neku drugu priliku”.
A prilike će ponovo biti. Možda im se na tim novim stazama pridruže i trogodišnji Ivo i godinu mlađa Aleksija, zbog kojih su zatvorile, nadaju se, samo jedno poglavlje knjige.
”Želja za obilascima i stvaranjem novih priča nije nestala nijednog trena, a nadamo se da će se poklopiti kockice da jednoga dana nastavimo. Možda čak i sa djecom, da na vrijeme upoznaju i, nadamo se, zavole, ono što je nas ispunjavalo svih ovih godina”, kaže Jovanka.
Za kraj razgovora i poruka onima koji su zaboravili na staze predaka.
”Niko od nas nije drvo bez korijena. Da bi se drvo zdravo granalo i listalo potrebno je da se korijen pazi i zaliva. Ako zaboravimo naše korijenje, budućnost ne može biti svijetla. Prisjetimo se naših roditelja i sa kakvim osmijehom su oni pričali o rodnim krajevima, čak i o nedaćama i teškom životu. Prisjetimo se kako su bake i đedovi patili za starom kućom i slobodom koju su imali samo na selu. To su staze koje su nam utabale generacije i generacije predaka na kojima možemo pronaći odgovore na mnoga pitanja o nama samima i brojne mudrosti za buduće generacije kojima dugujemo da im ostavimo te staze nezarasle i spremne da i oni njima hodaju”, poručila je Ana.
Knjigu, koja će narednog mjeseca biti promovisana u Nikšiću, izdalo je preduzeće “Rubik”, za grafičku pripremu je bio zadužen Zoran Perović, dok je lektura povjerena Lazaru Bulajiću, a korektura Jeleni Jovović. Za dizajn korica pobrinuo se David Delibašić, a za štampanje “Zaboravljenih staza” bio je zadužen “AP print”.
Vi nijeste sa ovog svijeta
Recenziju je napisao dramski pisac i scenarista Obrad Nenezić, koji je autorkama posvetio poetski esej naslovljen “Vi nijeste sa ovog svijeta”.
”...Ja sam se potucao po vašim stazama i bogazama, i vaše priče su mi bile luč da potražim gdje ne izviru rijeke nego poniru u naš svijet nikom na čast...”, zapisao je Nenezić.
Oni koji su zaboravljeni, kaže recenzent knjige, više vide od onih koji hoće, a Anino i Jovankino pisanje, prema njegovim riječima, “nije proza nego poezija”
”...I definitivno vi nijeste sa ovog svijeta. Odmah da vam kažem, taj vaš put zaboravljenim stazama je pase, a potreban kao nasušni hljeb i so. Nikad kao sad kad je internet svakom zavičaj i rod. I svaki ozbiljan dasa i bezveznjaković može da nađe svoj davni put zaboravljen u pasovima i koljenima... Od bijelog oca do bijele pramajke… Koliko plati…(ne popu nego botu, ne porti nego portalima). Ali ko još piše o ljepoti kad groteska vlada… Osim vi. Ko još pita o dobroti kad se mržnja nada da će svjetlost doći ne iz sunca nego iz mraka…Osim vi… Nek vam je salva a ne slava komentara”, poručio je Nenezić poetskim pismom Ani i Jovanki.
Bonus video:
