Ispričate vic o plavuši ili se smijete kad taj vic ispriča neko drugi. Kad vidite loše parkiran automobil, pomislite - sigurno je žena za volanom. Takve reakcije i komentari put su u mizoginiju, pojavu kojom se opisuje odbojnost muškaraca prema ženama i djevojčicama. Kad to čini žena prema drugoj ženi, to je internalizovana mizoginija koja, kažu sagovornice “Vijesti”, nije rijetka pojava, a žene često nisu ni svjesne da seksističke ideje i rodne norme projektuju, ne samo na druge žene, nego i na sebe.
”Mislim da često ne prepoznajemo mizoginiju u sopstvenim komentarima. Razlog tome je nedovoljna informisanost o značenju pojma ‘mizoginija’, pa time i nepoznavanje svih odrednica koje su njime obuhvaćene”, kaže dramska spisateljica Sandra Vujović.
Kao jedan od banalnih, navodi upravo primjer pričanja viceva o plavušama.
”Ispričaćemo vic o plavuši ili ćemo se nasmijati tom vicu koji je ispričao neko drugi. Najčešće, nećemo ni imati svijest o tome da je vic krajnje uvredljiv za cijelu jednu veliku grupaciju žena. Mi ćemo ga, bez mnogo razmišljanja, prihvatiti kao šalu. Nećemo ni primijetiti da je taj vic pun seksizma, omalovažavanja i potcjenjivanja inteligencije žena sa svijetlom bojom kose. A seksizam i omalovažavanje su sastavni dio mizoginije”, dodaje ona.
Kao drugi, navodi jednako čest primjer - kada, recimo, na društvenim mrežama naiđemo na klipove ili fotografije koje prikazuju loše parkiran automobil.
”Ispod takvog videa ili fotografije, naići ćemo na bezbroj komentara ‘ah, sigurno je žena za volanom’. Još jedan primjer generalizacije i omalovažavanja kroz impliciranje da su žene slabiji vozači. Vremenom smo razvili neka, naizgled bezazlena, stereotipna uvjerenja o ženama i, nažalost, koristimo ih, što svjesno, što nesvjesno, da pothranjujemo mizoginiju i podrivamo ideju rodne ravnopravnosti”, dodaje Vujović.
Kako bake, tetke i majke “gaje” patrijarhat
Nikolina Pavićević, aktivistkinja i kreatorka Instagram stranice “Kritički”, u autorskom tekstu “Internalizovana mizoginija: kako smo i zašto učene da ne volimo druge žene”, pored ostalog, navodi da se internalizovana mizoginija najčešće može prepoznati kroz negativno komentarisanje stvari koje se smatraju “ženstvenim” - roze boja, druženje sa drugim djevojkama, kozmetika… ali, dodaje, “ona prodire i mnogo dublje od toga, pa utiče na način na koji vidimo i vrednujemo žene u našim životima, kako pričamo o ženskim pravima, kako se ponašamo prema drugim ženama”.
”Ako pokušate da se prisjetite načina na koji su žene pričale o drugim ženama dok ste odrastali, šta vam pada na pamet? Ako mene pitate, jako je neobično što su nekad najveći nosioci patrijarhata u našim životima baš bake, tetke, majke… Od starijih žena sam prvi put čula da je ljubavnica ‘rasturila’ brak. Ni tad mi nije bilo jasno kako to da je muškarac prevario ženu, a da njegovog udjela tu nema. Svako breme bi padalo na ženu - muškarac je pasivan, a ona aktivna akterka koja je sve to smutila”, piše Nikolina.
Priča o tome šta je “ženstveno” za Sandru Vujović tek je poseban problem.
”Ko uopšte propisuje standarde o tome šta je ženstveno, a šta ne? Šta priliči ženi, a šta ne. Žena je, isto kao i muškarac, prvenstveno ljudsko biće, te joj priliči sve što priliči ljudskim bićima. Nije ona nikome potčinjena, nije ničije vlasništvo i niko ne može da joj propiše šta joj je dozvoljeno, a šta ne. Ima pravo na naslijeđenu imovinu,isto kao muškarac. Ne mora da je se odrekne u korist muža, sina, brata. Ima pravo da napreduje u karijeri, da zarađuje ni troši svoj novac, da voli, da bude voljena, da se razvede i ponovo uda. Da sama odluči da li će se ostvariti kao majka ili ne. Da bude domaćica ili da ne bude. Ima pravo da uživa u životu i bude slobodan, misleći, obrazovan čovjek. Po meni, to su jedine prihvatljive odlike ‘ženstvenosti’, a i ‘muževnosti’, jer i muškarci imaju ista prava”, kaže ona.
Uvrede, a ne komplimenti
O tome kako društvo percipira žene, te kako žene vide same sebe, Nikolina navodi da, pored porodice, važnu ulogu igraju društvene mreže, filmovi i serije koje gledamo, ali i bilo koja vrsta medijskog sadržaja.
Prema analizama Instituta za medije, etablirani crnogorski mediji nisu u uredničkom sadržaju prepoznati kao platforme za širenje spornog sadržaja ili govora mržnje, pa ni mizoginije, ali nisu rijetki u komentarima koje ispod sadržaja pišu posjetioci portala tih medija.
Novinarka Vesna Rajković Nenadić iz IMCG kaže da nekad ni same novinarke ne prepoznaju.
”Kod nas je još potpuno normalno da od sagovornika dobijete uvredljivi komentar pod plaštom navodnog komplimenta - sigurna sam da većina ne prepoznaje da tu ima nešto sporno, na primjer”, kaže ona.
Šta su uzroci internalizovane mizoginije?
”Ako nas odmalena uče da postojimo mi i da postoje ‘druge djevojčice’, a da mi ne smijemo biti kao druge djevojčice, jer one nisu dovoljno dobre, poslušne, pametne, stvorićemo otpore prema djevojčicama, kasnije prema ženama koje se ne uklapaju u rodne i druge uloge, koje su kulturološki stvorene, te internalizovati mizogene ideje i obrasce koji su nam prenijeti kroz stavove i stereotipe u medijima, porodici, obrazovnom sistemu i društvenom okruženju”, kaže psihološkinja i psihoterapeutkinja u edukaciji Dragana Đokić.
Proces internalizacije mizoginije, kako je kazala, može se dogoditi kroz različite mehanizme - socijalizaciju, internalizaciju rodnih uloga, identifikaciju i učenje.
”Važno je da znamo da internalizovana mizoginija može nastati iz niza iskustava koje žena, uglavnom u djetinjstvu, kao djevojčica, iskusi, a u odraslom dobu projektuje na sebe ili druge. Značajni drugi, koji nam u ranom djetinjstvu predstavljaju modele ponašanja, mogu nam prenijeti svoje obrasce ponašanja koji sadrže mizogine elemente kroz recimo odnos prema drugim ženama i komentare upućene drugim i o drugim ženama”, rekla je Đokić.
Ona pojašnjava da postoji jaka veza između socio-ekonomskog statusa i internalizovane mizoginije i da se ona jednako može javiti i iz loših i iz povoljnih uslova života.
”Djevojčica koja odrasta u lošim socio-ekonomskim uslovima dobija poruke da nije dovoljno dobra i vrijedna, što kasnije može prenijeti na druge. S druge strane, djevojčica koja odrasta u povoljnim socio-ekonomskim uslovima može takav položaj shvatiti kao priliku za demonstraciju moći, često nad drugim djevojčicama iz okruženja koje percipira manje vrijednim, na osnovu svog socio-ekonomskog položaja. Tada se stvara začarani krug”, pojašnjava ona.
Internalizaciji mizoginije, dodaje Đokić, može da doprinese i identifikacija s agresorom.
”Kada su žene izložene seksizmu, diskriminaciji ili nasilju, mogu se pokušati prilagoditi očekivanjima patrijarhalnog društva kako bi izbjegle daljnje kažnjavanje ili isključenost, po principu ‘ako ne možeš da ih pobijediš, pridruži im se’. To može rezultirati prihvatanjem negativnih uvjerenja o sopstvenom polu kao mehanizam zaštite ili kao pokušaj pridobijanja prihvatanja i nagrade unutar patrijarhalnog sistema”, kazala je Đokić.
Internalizovana mizoginija, takođe, može biti povezana sa niskim samopoštovanjem i perfekcionizmom, pa žene s nižim samopoštovanjem, pojašnjava ona, mogu lakše prihvatiti negativna uvjerenja o sebi i svojoj vrijednosti koje su povezane s patrijarhalnim normama i dalje ista ta uvjerenja projektovati na druge žene iz okruženja.
Đokić je kazala i da žene koje su sklonije postavljanju visokih standarda za sebe i strahuju od neuspjeha, mogu da se prilagode tradicionalnim rodnim normama kako bi izbjegle osudu ili odbacivanje, ali isto to i očekivati od drugih žena.
Učenje za cio život
Kako se boriti protiv mizoginije uopšte i one kad je žena ženi vuk, Đokić je kazala da univerzalnog rješenja nema. Ipak, dodaje, dobro je razumjeti da to zahtijeva kombinaciju kontinuirane edukacije već od predškolskog uzrasta, individualnog rada na sebi i podrške društva.
”Osvješćivanje o rodnim nejednakostima i stereotipima može pomoći u razumijevanju i prepoznavanju internalizirane mizoginije, bitno je raditi i na mijenjanju društvenih normi koje podržavaju i održavaju mizoginiju, jer moramo raditi na društvenim promjenama, kako bi mogli pomoći pojedincu. Žene koje su svjesne njenog postojanja mogu raditi na razvijanju otpornosti prema mizoginim uvjerenjima i stvoriti novi set uvjerenja, koji će biti suprotan ovom”, poručuje Đokić.
“Ljepota poroka”, “Jovana Lukina”, “Šćeri moja, “Izložene”...
Govoreći o doprinosu crnogorske kulture u učenju svih u društvu na temu mizoginije, Sandra Vujović kao posebno dragocjene navodi filmove Živka Nikolića “Ljepota poroka” i “Jovana Lukina”.
”Mislim da je to bio prvi korak kritike crnogorskog tvrdokornog patrijarhata”, kazala je ona.
Nakon Živka, međutim, desila se duga tišina, ali sagovornica “Vijesti” kaže da je raduje da su rodna ravnopravnost i feminizam danas u fokusu sve više autora i autorki.
”Otvorene su brojne teme koje čine srž mizoginije: pravo na nasljeđivanje porodične imovine (kampanja ‘I u rod i u dom’), selektivni abortusi (kampanja #Neželjena), ‘Mala škola kršenja patrijarhata’ koju organizuje Centar za ženska prava, brojne aktivnosti usmjerene na osnaživanje žena da uzmu intenzivnije učešće na odlučujućim funkcijama u politici, javnom životu i biznisu, zatim niz pozorišnih predstava poput ‘Šćeri moja’, ‘Majka zemlja’, ‘Izložene’... Vjerujem da će uskoro biti još sličnih aktivnosti i da ćemo mizoginiju, kao pogonsko gorivo tvrdokornog patrijarhata, skršiti zajedno sa nepravednim patrijarhatom koji nas duboko dijeli, čini neravnopravnim i sputava u civilizacijskom razvoju”, poručila je Vujović.
Tema za medije tek kad reaguje NVO sektor, ćute i funkcionerke
Govoreći o mizoginiji u medijima, iz IMCG kažu da oni etablirani, iako u uredničkom sadržaju nisu prepoznati kao platforme za širenje govora mržnje, pa ni mizoginije, najčešće propuste priliku da ukažu da neka izjava sadrži elemente mizoginije, ne stavljaju stvari u kontekst i ne daju širu sliku.
Mizoginija je, prema riječima novinarke Rajković Nenadić, posljednjih godina posebno izražena prema ženama u javnoj sferi - ženama u NVO sektoru, političarkama i novinarkama. Ipak, dodaje ona, i novinari i novinarke mizoginiju nekad registruju tek kada na sporne izjave u javnosti reaguje nevladin sektor ili su u pitanju najdrastičniji primjeri.
Na takav govor, dodaje ona, ne reaguju ni funkcionerke.
”Navešću primjer patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) i njegove posljednje izjave o ženama. Jeste li čuli da je bilo koja funkcionerka iz crnogorske vlasti osudila tu izjavu? Iako je SPC najveća vjerska zajednica u Crnoj Gori i sve one za sebe same kažu da su vjernice te organizacije. Na koji je način ta izjava tretirana u crnogorskim medijima”, pita ona.
Bonus video:
