Miladin Mišo Mališić, dobrotvor i čovjek kakav se rijetko viđa: Pomagao kome je stizao od Vinicke do Kalifornije

Rođeni Beranac koji živi u Kaliforniji skoro asketski, o svojim humanim akcijama ne želi da priča, rodnu grudu i muke svog naroda nikada nije zaboravio, pa je narodu Crne Gore do sada donirao oko 1,7 miliona dolara

35434 pregleda 387 reakcija 38 komentar(a)
Foto: Jadranka Ćetković
Foto: Jadranka Ćetković

Teško je nabrojati dobra djela koja je dobrotvor iz daleke Kalifornije Miladin Mišo Mališić, uradio za rodnu Vinicku, Berane i Crnu Goru. Za bezmalo šezdeset godina, od kada živi u Americi, taj osamdesettrogodišnjak je donirao narodu Crne Gore više od million i sedamsto hiljada dolara.

On o tome nije želio da javnost sazna, međutim, oni koji ga dobro poznaju, njegovi rođaci i komšije, koji su i incijatori ove priče, kažu da je Mišo prava gromada od čovjeka. Pored izgradnje ckrve u selu i rekonstrukcije četvorogodišnje Osnovne škole do njega su doprli glasovi o potrebama izgradnje kuća, pomoć siromašnima oko hrane, odjeće, aparata, čak i stipendija... Njegova skromnost ne dozvoljava da se taj spisak nastavi. Vrata njegovog doma već pola vijeka su otvorena za sve ljude iz Berana, Mojkovca, Bijelog Polja i Crne Gore, a mnogima od njih pomogao je da započnu život i da se skuće u Americi.

Oni koji ga poznaju kažu da je bogastvo stekao mukotrpnim višedecenijskim radom i da ga je uvijek dijelio sa drugima.

Mališić je rođen u Vinickoj 1939. godine kao peto od šestoro djece. Na svojoj koži dobro je osjetio teško poratno vrijeme sirotovanja, kada ni posna zemlja nije mogla dobro niti da se obrađuje niti da donosi rod.

Jedva se preživljavalo. Poslije četiri razreda osnovne, srednju školu je završio u Beranama a maturirao u Novom Pazaru, gdje mu je bilo mnogo lakše. Pamti vrijeme kada dođu svi mokri iz škole, pa se okupe oko furune, oko koje se puši vlaga, ‘kao da se more isparava’.

“Majka bi nam napravila opanke od volujske kože, pa kada je suvo opanak se okrene gore a oputa dolje, a kada se ovlaže od kiše i snijega opute odu dolje a koža gore, i dođeš kući smrznutih nogu. Bilo je to vrlo teško vrijeme”, priča Mališić.

Poslije mature upisao je podoficirsku školu u Sarajevu.

O Americi je maštao od osnovne škole. Put preko trnja krenuo je kada je poslije prije vojske 1958, zajedno sa rođakom Miloradom Marjanovićem krijući pokušao da se domogne Italije. Iako su platili visoku cijenu za prevoz feribotom, planirajući da pobjegnu za 29. novembar, kada svi slave, nisu otišli.

“Nažalost, jedan moj prijatelj koji je bio špijun, prijavio nas je 28. uveče, kada smo krenuli do Berana da kupimo karte do Bara. Kada mi je stigao poziv da se javim u Udbu, u šest uveče, bilo mi je jasno da nas je neko otkucao. Ja i Brajo Milović prevrnuli smo svaki ćošak da nađemo ovo trećeg, B. Đ. koji nas je, u stvari, izdao. Kada sam otišao u Udbu vidio sam tog ‘prijatelja’ kako šeta ulicom i gleda unutra, i nikad ga više u životu nisam sreo”, priča Mališić.

Priča da je imao dosta problema jer je bio dijete iz četničke porodice.

“U vojsci kada su mi ponudili da kao Titov gardista budem vozač tenka, uplašen od te odgovornosti tražio sam da budem pomoćnik vozača na paradi. To je bilo 1962. godine. Tada se sve iskomplikovalo, odmah su me skrajnuli i svakog dana su dolazili oficiri KOS-a i saslušavali kako sam ja došao u Titovu gardu”, napominje on, dodajući da je jedva izbjegao vojni sud.

Svako zlo ima svoje dobro. Tako je bilo u njegovom slučaju.

Oko godinu je radio u Andrijevici, u rudniku mermera Željevica, na kompresoru, a potom godinu na Kosovu, kao vozač. Odatle je pošao za Beograd i povezao se sa ljudima i krenuo put Italije, potom vozom do Francuske, odatle za Njemačku, u Nirnberg.

“Ostali smo bez novca i ja i moj prijatelj smo morali da prodajemo sakoe koje smo nosili da bi prespavali u hotelu. Jedan čovjek u parku nas je uputio za logor za imigrante i mi smo se prijavili tamo. Tu smo proveli dva mjeseca. A po izlasku sam radio, čekajući papire za Ameriku. U logoru koji je finansirala Amerika vladali su humani uslovi a bili su uglavnom ljudi koji su pobjegli iz komunističkih zemalja. Tada Amerika nije primala ekonomske emigrante, samo političke, a ja sam bio iz četničke porodice”, objašnjava on, ističući da je jedno vrijeme radio u Njemačkoj, kao vozač.

U Njujork je stigao sa pasošem za političke emigrante, nakon što je u Njemačkoj dobio politički azil, u avgustu 1966. godine.

“Kad sam doputovao u Čikago, sačekao me kum Radosav Zečević, koji je za vrijeme rata izgubio nogu i koji je bio sa mojim ocem zajedno u zabobljeništvu, nakon što su ih zarobili Njemci zajedno sa Pavlom Đurišićem u Kolašinu”, kazao je on.

Zbog neznanja jezika u početku nije mogao da bira posao, pa je krenuo od čišćenja kancelarija. Nezamislivo hladne zime i Čikago okovan ledom i blizina Mičigena, nisu nasjajnija sjećanja na obećanu zemlju.

Odlazio je često u njemačke barove i restorane, jer je znao malo njemački jezik, i oni su ga prihvatali široka srca, kao svojega. Ubrzo su mu našli posao mehaničara.

“Nije bilo lako raditi po hladnoći, kada legneš ispod auta, ispod blatobrana ti padaju grudve snijega za vrat, a ruke se lijepe za metal’”, priča Mališić, dodajući da je poslije njega u Čikago stigao njegov brat Savo.

Svoje mjesto pod suncem našao je 1967. godine, kada je za katolički Božić stigao u Okland. To je bio povod da se u potpunosti preseli u zapadnu Kaliforniju, iako su mu govorili da tamo žive samo bogati i da nema posla, što na sreću, nije bilo istina.

“U početku sam radio kao mehaničar u jednoj radionici ‘Volkswagena’. Od ‘68. do ‘74. sam imao radnju za opravku i prodaju automobila. Moj veliki prijatelj i najveći oslonac Radovan Adžić iz Mojkovca, kojeg sam upoznao u Americi, zajedno sa suprugom Jelenom, pozajmio mi je tada 5.000 dolara da otvorim automehaničarsku radnju za opravku njemačkih vozila. To je bila velika para u to vrijeme. Taj novac sam dao za kaparu za mehaničarsku radnju koja je koštala 40.000 dolara. Imao sam sreće, jer mi je bivši vlasnik pružio mogućnost da umjesto banci, uplaćujem njemu na kredit”, kazao je on.

Prvih 15 dana nije bilo nijedne mušterije, ali je, kako kaže, znao da mora jednom da počne.

“Zato sam prvom mušteriji naplatio samo jedan dolar za radove, i taj dolar sam zalijepio na zid, mislim, možda će mi donijeti sreću. I donio mi je. Ubrzo sam otplatio i drugu polovinu radnje - zgrade, koja me ‘74. godine ukupno koštala oko 50 hiljada, a 1980. godine sam je prodao za 275 hiljada dolara. Imao sam sreću, jer je jedna građevinska kompanije kupila lokale sa obje strane zgrade, a moja radnja je bila između, te sam dobio bar sto hiljada dolara više nego druge komšije. U isto isto vrijeme sam našao zgradu na drugoj lokaciji, koja je bila na prodaji, a koju sam našao u međuvremenu”, objašnjava on.

Mišo je nakon otvaranja radnje 1974. godine preko njemačkih prijatelja bio povezan sa “Tojotom”, što mu je omogućilo dobar posao oko popravki vozila. Od 1980. do 1985. godine je izdao zgradu i otišao u penziju, jer je mogao da živi od rente.

“Međutim, na poziv prijatelja Danila Antovića, poslije tri godine od penzionisanja kupili smo zajedno zgradu, on pet jedinica a ja jednu, a potom smo zajedno kupili drugu zgradu”.

Zgradu koju je kupio osamdesetih je prodao i kupio zemljište za drugu zgradu.

“I 2002. godine počeo sam sa izgradnjom zgrade, u čemu mi je nesebničnu pomoć pružio prijatelj Slobodan Galeb, Hercegovac, tako što mi je pozajmio čak dva miliona eura, na osnovu kojih sam podigao kredit, nakon što sam podigao zgradu”, pojašnjava on.

“I love you, đedo”

Mališiću danas mnogo nedostaje rodno selo i Crna Gora, ali je svoj mir našao u Kaliforniji, za koju ga vezuju djeca i unučad.

Porodično gnijezdo u Americi svio je sa suprugom Bebom 1972. godine, koja se upokojila 2014. godine.

Izrodili su djecu Milorada i Natašu.

Nataša, suprug Darko i njihova djeca žive u blizini i najdraži su Mišovi gosti. Naročito mlađi, Masimo. Obojica su učila i sprski jezik. U to nas je uvjerio i zagrljaj ovog tinejdžera sa njim i opraštanja uz riječi: “I love you, đedo!”

Bonus video: