Iva iz Podgorice tešku bolest pretvorila u snagu i aktivizam

Iako je imala samo četiri godine, Iva Korović se i danas sjeća svakog detalja od trenutka kada joj je postavljena dijagnoza – kancer. Za DW govori o svom iskustvu, ali i o tome šta bi željela da promijeni u društvu

38407 pregleda 1368 reakcija 12 komentar(a)
Iva Korović, Foto: Printscreen YouTube
Iva Korović, Foto: Printscreen YouTube

„Ako ikad u životu naiđem na prepreku samoj sebi kažem u šali: ’Ajde, Iva, rak si bolovala, možeš i to da završiš’.“

Ovako 20-goodišnja Iva Korović iz Crne Gore govori o bolesti od koje se dva puta liječila u ranom detinjstvu. Oba puta bilo je u pitanju veoma rijetko oboljenje – histiocitoza na kostima lobanje. Na sreću, njena bolest nije bila maligna, niti u terminalnom stadijumu, ali je liječenje hemoterapijom bilo neophodno.

„Sjećam se apsolutno svakog detalja. Rak mi je prvi put dijagnostifikovan 2006. kada sam napunila četiri godine. Potraga za dijagnozom trajala je nekih mjesec dana. Sumnjalo se na akutnu leukemiju, tumor na mozgu, pa do onoga što je zapravo bilo“, priča Iva.

Relaps, odnosno povrat bolesti, desio se kada je imala sedam godina. Oba puta se liječila na Institutu za majku i dijete u Beogradu, prvo oko sedam mjeseci, a zatim skoro dvije godine. O svemu tome Iva priča hrabro i sa osmjehom, iako je, kaže, bilo teško, kako za nju, tako i za njenu porodicu.

„Da je bilo lako – nije. Pogotovo za dijete. Sjećam se kad su me odveli na prvu biopsiju, pa na drugu biopsiju. Pamtim koju sam pidžamicu nosila. Znam ime svakog djeteta koje je bilo sa mnom u sobi, ime učiteljice koja nam je držala nastavu, jer nismo mogli redovno da pohađamo školu, crtanih filmova koje smo gledali. Sjećam se šetnji sa majkom, svega.“

Pogon za aktivizam

Njena snaga danas leži upravo u tom iskustvu. „Ne želim da iko pogrešno shvati, to je jedna od najtežih stvari koje sam prošla u životu, ali ne nosim je u ružnom sjećanju. I kada bih mogla da biram i krenem sve iznova, taj dio definitivno ne bih izostavila, jer mi je pogon za sve“, poručuje ona.

Iva Korović iz Podgorice danas je uključena u različite projekte, a posebno joj je važno članstvo u EU-CAYAS-NET, Evropskoj mreži mladih i adolescenata koji su u djetinjstvu i ranoj adolescenciji bolovali od raka. Jedina je predstavnica Crne Gore u toj mreži.

„To je nešto na šta sam najponosnija, jer smatram da dobro predstavljam svoju državu. Jedina sam iz Crne Gore – ali ni iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Srbije nema predstavnika i volela bih da se to promijeni“, priča Iva, koja smatra da je razlog za to što se o kanceru među mladima u regionu ne govori dovoljno.

Članica je i nevladine organizacije „Fenix“ sa sjedištem u Podgorici. To je udruženje roditelja i djece iz Crne Gore koji su oboljeli ili su bolovali kancer. Pridružila im se sa svojom majkom 2013. kada su i osnovani. S njima učestvuje u brojnim lokalnim i međunarodnim akcijama.

„Nismo imali nikakav protest, ali zato pokušavamo da djeci oboljeloj od kancera obezbijedimo što bolje liječenje i uslove liječenja. Na primjer, renovirali smo hematološko krilo bolnice za djecu gdje smo sagradili igralište u dvorištu. Redovno opremamo medicinsko osoblje i odjeljenje dečije hematologije. Pružamo jednokratnu pomoć, ali i psihološku pomoć i podršku, kao i seminare u zemlji i inostranstvu na koje šaljemo roditelje i djecu. Osnažujemo našu malu zajednicu“, nabraja Iva.

Razumijevanje umjesto sažaljenja

Svojim djelovanjem i dijeljenjem svog iskustva, Iva podstiče društvo da se otvori ka toj temi. Njen cilj je podizanje svijesti o kanceru među djecom i mladima, ali i odnosa prema njima, i želi da da doprinos boljim uslovima liječenja.

„Volela bih da kažem da se odnos društva prema toj temi popravio, iako je i dalje veliki tabu. Primaran je aspekt sažaljenje, što niko ne želi. Sjećam se, kada sam se drugi put razboljela, mojom majci sam rekla da ne želim da iko u školi zna za to, osim moje učiteljice. Nisam htjela da dobijam ocjene iz sažaljenja ili da me dočekuju sa: ’Jao, evo je Iva...’ Ne.“ Iva naglašava da je željela da ima isti tretman kao i druga djeca, a i sama se tako ponašala.

Pored sažaljenja, ne motivišu ni riječi koje se najčešće koriste kada je kancer u pitanju: borba, rat, heroji, bitka...

„Rak bilo kada, a pogotovo u ranom djetinjstvu, ostavlja ozbiljne posljedice, pogotovo zato što mi često o raku i bolovanju raka govorimo koristeći ratnu terminologiju. Ja to smatram kontraproduktivnim, a to pokazuju i neka istraživanja“, ukazuje Iva.

Ona je jedna od rijetkih mladih osoba koja otvoreno govori o kanceru i svemu što uz to ide. Objašnjava da većina njih ni sjećanjem ne želi da taj dio sebe vrati u život.

„Nisu svi emotivno spremni da govore o tome. To je dio nas koji je jako težak, koji ostavlja velike traume i najčešće, kada završimo s tim, odlučimo da to potisnemo i da više ne razgovaramo o tome“, kaže ona i dodaje da je međusobni razgovor mladih koji su prošli kroz isto iskustvo često najbolja „terapija“.

„Druženje sa ljudima koji su prošli kroz isto je od enormne pomoći. A kad priđemo osobi koja nije imala nekih zdravstvenih problema, imamo bojazan da ćemo naići na sažaljevanje o kojem sam govorila, a ne na razumijevanje, što ultimativno tražimo. Zato je taj naš mali krug najbolji tretman i najbolja terapija“, priča Iva.

Psihofizičke posljedice liječenja

Osim podrške porodice i drugih koji su prošli isti pakao, profesionalna ljekarska pomoć je najbitnija. Medicina je u međuvremenu napredovala, a Iva se nada i vjeruje da se poboljšao i odnos ljekara prema pacijentima.

„Tada kada sam se ja liječila, uopšte nije bio zadovoljavajući, a kamoli adekvatan. Liječenje ovdje nije postojalo, moja kompletna istorija bolesti i dalje je u Beogradu. Imala sam velikih problema s hematolozima i dječijim onkolozima u Kliničkom centru Crne Gore, kao i na dječijem odeljenju, u smislu da su odbijali da mi uključe terapiju koja mi je bila preko potrebna. Prilično drsko su razgovarali s mojim roditeljima, par puta mi je odbijen konzilijum za Beograd i slično“, nabraja ona i ujedno otkriva šta bi najviše voljela da se promijeni.

„Više od svega bih voljela da svako dijete može da se liječi preko Fonda za zdravstveno osiguranje, a ne da skupljamo pomoć preko SMS-poruka“, poručuje Iva.

To je često i slučaj u zemljama regiona, gdje, kao i u Crnoj Gori, postoje brojne humanitarne akcije i organizacije koje se bave prikupljanjem pomoći za djecu i mlade oboljele od kancera.

Prema podacima Nacionalnog registra koji postoji od 2013. godine, u Crnoj Gori godišnje 25 do 30 osoba mlađih od 19 godina dobije dijagnozu raka.

Bonus video: