Cijena usluge smještaja u Zavodu “Komanski most” neopravdano je niža od cijene u domovima starih u Crnoj Gori, čime su korisnici usluga dovedeni u neravnopravan položaj, što prema mišljenju institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda ničim nije opravdano i utiče na kvalitet pružene usluge.
Zbog toga je zamjenica Zaštitnika Snežana Mijušković preporučila Ministarstvu rada i socijalnog staranja da poveća cijenu usluge smještaja u Zavodu “Komanski most”, uvažavajući realne troškove korisnika, ali i da ustanovi metodologiju izračunavanja cijene usluga u javnim ustanovama socijalne i dječje zaštite koje vrše smještaj korisnika.
“Cijena usluge smještaja u Zavodu ‘Komanski most’ utvrđena je rješenjem Ministarstva rada i socijalnog staranja od 28. 11. 2022 godine, u iznosu od 350 eura. Istim rješenjem, cijene usluge u javnim ustanovama domovima starih, u zavisnosti od stepena podrške, određene su u iznosima od 300, 400 i 550 eura. Osim ovih, u domovima starih primjenjuju se i cijene usluga koje formiraju upravni odbori/direktori (za neposredno ugovaranje) i znatno su veće od pomenutih... Zaštitnik je zapazio da javne ustanove za smještaj starih lica vrše smještaj korisnika neposrednim ugovaranjem, po cijenama koje su znatno veće, kao na primjer u Domu starih u Podgorici, gdje se kreće od 500 do 700 eura, te u Domu starih “Grabovac” - od 400 do 700 eura, a koja se uvećava za 50 eura za uslugu presvlačenja pelena”, precizira Mijušković.
Ona napominje da “utvrđivanje cijena od strane upravnog odbora ili direktora javne ustanove, Zaštitnik smatra nezakonitim, na štetu je korisnika i na to je ranije ukazivao”.
Mijušković podsjeća da Zavod “Komanski most” pruža usluge smještaja odraslih osoba sa invaliditetom - umjerene, teže i teške intelektualne teškoće i poremećaje iz autističnog spektra.
“Imajući u vidu stanje korisnika, te različite vrste smetnji i oboljenja, postoji velika potreba za različitim nivoima podrške. Svim korisnicima smještaja oduzeta je poslovna sposobnost i to potpuno, a samo jednom korisniku djelimično. Stanje korisnika je takvo da nijesu u mogućnosti da obavljaju svakodnevne radnje (higijena, ishrana...) bez podrške zaposlenih. Osim mentalnih smetnji, ima i osoba sa fizičkim invaliditetom, korisnika koji su nepokretni ili veoma malo pokretni, te je za rad sa njima i njihovo zbrinjavanje (presvlačenje, higijena, hranjenje, pridržavanje ili pomoć pri okretanju i sl.) potrebno više vremena, a i snage. Takođe oko 70 odsto korisnika koristi pelene, a prisutna je i velika potrošnja ljekova i drugih medicinskih preparata”, naglašava Mijušković.
Napominje i da stručni multidisciplinarni tim tog Zavoda vrši procjenu stepena podrške, dodjeljuje stručnu pomoć i nivo te pomoći, međutim to ne prate i troškovi koji realno treba da idu uz vrstu podrške.
“Da bi utvrđena podrška zaista i bila pravična, potrebno je da se u praksi dosljedno primjenjuje. U fokusu rada ustanove kao krajnji ishod treba da bude zaštita najboljeg interesa korisnika. Zaštitnik zapaža da zaposleni u Zavodu obavljaju odgovoran i kompleksan posao, koji obavljaju sa velikom posvećenošću i empatijom. Takođe, kako bi rad bio efikasniji, zaposleni imaju potrebu i za dodatnim edukacijama za postupanje prema licima sa mentalnom ometenošću, licima sa autizmom i licima koja ispoljavaju uznemirenost, agresiju...”, ističe Mijušković.
Zbog svega toga, naglašava ona, Zaštitnik cijeni da bi i podrška njihovom radu, sa krajnjim ciljem bolje zaštite korisnika od strane države, trebala biti znatno veća, a u ovom slučaju iskazana kroz cijenu usluge koja ne bi smjela biti niža od cijena koje se primjenjuju u javnim ustanovama za smeštaj starih lica i lica sa invaliditetom - domovima starih.
“Pri tome, treba imati u vidu da je ovo jedina ustanova ove vrste u Crnoj Gori”, napominje Mijušković.
Pravilnik iz 1994.
Za Mijušković je sporno i to što se rješenje Ministarstva zasniva na Pravilniku o kriterijumima i mjerilima za utvrđivanje cijena usluga u ustanovama socijalne zaštite iz 1994. godine.
“Mišljenja smo da je neprihvatljivo što se nakon 30 godina, iako su se okolnosti u bitnom promijenile, kako i sveukupna socijalna situacija, nije promijenila metodologija ustanovljavanja cijene usluge smještaja u ustanovama socijalne i dječje zaštite, već se koristi prevaziđeno i u ovom trenutku neprimjenjivo rješenje.
Ovo tim prije, što je u međuvremenu donijet Pravilnik o bližim uslovima za pružanje i korišćenje, normativima i standardima usluge smještaja odraslih i starih lica (2014. godine, sa izmjenama/dopunama 2016, 2018, 2019. godine) u kojem je podrška korisnicima razvrstana u četiri stepena”, pojasnila je Mijušković.
Bonus video:
