Priča o bolnici Brezovik kraj Nikšića, nezamisliva je bez časnih sestara. Ali, i priča o Nikšiću, zajedništvu, o posebnostima koje ovaj grad čine velikim, o empatiji, ljudskosti, o nama samima, takođe je nezamisliva bez časnih sestara, katoličkih sveštenika, misionara, bez “nikšićke ljepotice”, kako često zovu katoličku crkvu.
Umjesto priče o običajima za katolički Uskrs, izvještaja sa mise ili procesije, biće ovo priča o učenju, prihvatanju, o zagrljaju ohrabrenja, o tišini i pjesmi.
Decenijama bile zaštitni znak Brezovika
“U Nikšić sam 1976. godine došla s Kosova, a u Brezoviku sam radila 35 godina kao medicinska sestra. Posla je bilo dosta, ali bile smo radosne da smo mogle pomoći bolesniku u nevolji. Nastojale smo da im što više olakšamo njihovu bolest i dane provedene u bolnici. Teško je bilo, ali zadovoljstvo je bilo veće. Radile smo i ono što nije bila naša obaveza. Uvijek smo im kuvale kafu. A znate li, kako stariji ljudi vole kafu! Medicinske sestre su nam govorile da im toliko ne izlazimo u susret i da toliko ne trčimo oko njih, ali nijesmo mogle da ih odbijemo. Tačno je da rad oko bolesnika zahtijeva puno žrtve, ali svaku žrtvu je lako podnijeti kada je bolesniku lakše i kada ozdravi”, priča sestra Miroslava koja je penziju dočekala upravo u ovoj bolnici.
I ne samo ona - i ostale nikšićke časne sestre franjevačkog reda, do penzije su radile u bolnici u Brezoviku koja je, prije tri godine, ostala bez časnih sestara.
“Od šest, koliko nas je ovdje, nas četiri smo radile u Brezoviku, ali je prije tri godine, kada smo se penzionisale, prestao angažman časnih sestara. Svaka je otišla u penziju, a mlađe sestre sa završenom medicinskom školom nijesmo imale, jer su sve pošle u Albaniju gdje djeluje oko 50 medicinskih sestara. Čak drže i školu i rade kao profesorice”.
Priča o nikšićkim časnim sestrama traje od 1955. godine, od kada su postale stanovnice grada pod Trebjesom. Od tada traje i priča o požrtvovanosti, empatiji, o domu i gradu koji su prigrlile, o dijeljenju radosti i tuge, uspjeha i patnje. Čak i u onim smutnim vremenima, kada se oblak nadvio nad njihovim domom, ali su smirenošću, dobrotom i pažnjom uspjele da ga odagnaju prije nego što krene kiša, Nikšić nije prestao da bude njihov grad.
“Malo više su nas gnjavili za vrijeme rata, ali hvala Bogu dobro smo prošle. Život sa Nikšićanima je bio jako tolerantan, dobro su nas primili, jako su nas cijenili, i još nas cijene. Posebno stariji građani. Mlađi ne znaju ko smo i šta smo, ali to im ne zamjeramo. Osjećam se pravom Nikšićankom i kada negdje odem ako neko nešto kaže protiv Nikšića, ja odmah skočim da ga branim. Ne dam na Nikšić. Tamo gdje živiš, tvoj je dom i moraš se tako i ponašati. Moraš taj dom i grad poštovati. Uvijek sam se radovala kada vidim da se nešto u gradu gradi, da napreduje. Uvijek bih rekla: evo vidite šta se u mom Nikšiću gradi. A kada bi neko nešto ružno rekao za Nikšićane, odmah bih se usprotivila. Pa oni su baš dobri. Jednostavno se srodiš s ljudima s kojima živiš”.
Dok priča, sestri Miroslavi ne silazi blagi osmijeh s lica. Kao da je blagost i njoj i ostalim sestrama urođena.
Kaže da im bude drago kada dođu pripadnici drugih vjera, jer vrata crkve i njihovog doma, koji se nalazi pored crkve, širom su otvorena za sve ljude dobre volje.
“Sad smo sve stare i bolesne i prija nam kada dođu ljudi. A naiđu ponekad i ljudi drugih vjera. Čak su dolazile supruge ljekara iz Nikšića. Kažu da su došle da se pomole Bogu i da malo razgovaraju s nama, jer kad izađu iz ove kuće onda su, kako su nam rekle, lagane, puna snage, smirenije u duši, srećnije. Katolika u Nikšiću je malo. Za praznike ih bude više, dođu i pravoslavci, pa se nekako osjećamo jače”.
Danas je Uskrs. Raduju se časne sestre prazniku, ali i posjeti. Kapelica u kojoj se mole, na njihovu radost, biće ovih dana ispunjenija.
U petak su sestre Miroslava i Monika ofarbale jaja. Ima tu jednobojnih, ali i šarenih, a sestra Miroslava je pripremila i korpe. Valja za svakoga ko dođe imati po jedno jaje. Osmijeh dobrodošlice je zagarantovan. Iako stidljivo priča o službovanju u Brezoviku, jer za njihovu humanost i dobrotu dovoljno je da znaju Bog i one same, ne razmišlja mnogo kada treba da odgovori koji su to najljepše provedeni dani u gradu pod Trebjesom.
“Srećne smo bile što radimo u bolnici. Baš smo voljele da pomažemo bolesnicima. I kada bismo vidjele da neko uspije i izliječi se i da su oni zadovoljni i srećni, mi smo bile još zadovoljnije u duši”.
Časne sestre su 2010. godine za svoj humanitarni rad dobile najveće priznanje Nikšića - Nagradu oslobođenja “18. septembar”.
Iz Firence, preko Pule, do Nikšića
Svako jutro, u sedam sati, časne sestre imaju molitvu koja traje 45 minuta. U podne opet kratka molitva, a uveče u 18.30 služba koju drži velečasni Matteo Baccani, koji je u Nikšić došao prije godinu i po. Dođu na službu i tri misionarske porodice, kao i mladići koji su “došli na probu” da vide kakav je sveštenički poziv i da nauče više o vjeri. Praznicima dođe i veći broj vjernika, a njima prija što ih bude više.
Na slavljenje obreda Velikog petka prisustvovala je i potpisnica ovih redova. Tada sam prvi put čula čitanje Križnog puta, odnosno puta stradanja Isusa Hrista, prisustvovala spomen-molitvi, muke Gospodnje iz jevanđelja po Ivanu, klanjanju i ljubljenju krsta, svetom pričešću, čitanju deset molitvi, ali i moljenju u tišini. Oltar je bio bez krsta, koji je bio pokriven, bez svijeća i oltarnika, što je znak tišine i tuge za raspetim Isusom. Nijesu zvonila zvona, ali “zvonile” su riječi velečasnog Mattea, koji je rođen u Firenci, dok je pričao o iskušenjima, Isusovoj žrtvi, dok je podučavao molitvama za sve ljude na svijetu jer svi zaslužuju, kako je rekao, blagost i smirenje u duši.
“Danas crkva moli za cijeli svijet ne praveći razliku”, kazao je velečasni, a u vršenju službe pomagali su mu bogoslovi koji su došli iz sjemništa u Puli, gdje je i on završio za sveštenika.
Pulsko sjemnište je, kako je objasnio, “međunarodno bogoslovlje koje formira sveštenike za misije”. Zbog toga i ne čudi što su bogoslovi, koji su došli da za vrijeme Uskrsa budu s njim i vjernim narodom, iz Kolumbije i Teksasa.
“Ja sam ovdje, u župi Svetog Ćirila i Metodija, u misiji. Prije mene je bio don Ivan Čapalija iz Hrvatske, koji je došao iz sjemništa u Firenci. On je ovdje bio pet godina. Sada smo ovdje časne sestre, ja i tri porodice misionara,iz Hrvatske, Italije i Ekvadora, ukupno nas 17. Tu su i dva momka, jedan iz Italije, drugi iz Hrvatske, koji su došli na iskustvo, da rasude gdje i šta žele, da vide šta dalje, da pronađu svoj put. Po spisku koji je imao don Ivan, u Nikšiću ima 170 katolika. Ali, da postoji i jedan jedini katolik, neko mora biti tu, jer svima je potrebna riječ utjehe, ohrabrenja, propovijest jevanđelja”, kaže velečasni koji je 15 godina bio u Puli, a misijsku praksu je obavljao u Srbiji i Istri.
Kaže da dolazi iz velike porodice. Četvrti je od sedmorice braće, sestru nemaju. Najstariji brat je sveštenik, misionar u Južnoj Americi, a druga dva brata su sa porodicama u poslanju - jedan u Kini, drugi u Letoniji. A on je stigao u Nikšić. Bez roka do kada će tu ostati.
Upoznao je, kaže, nikšićkog imama, kada je bio Sv. Vasilije Ostroški, a sa protojerejom stavroforom, Bobanom Jokićem, i episkopom budimljansko-nikšićkim Metodijem, je u veoma dobrim odnosima. Biće mu drago i da pripadnici sve tri vjere organizuju neki zajednički događaj, jer ljudima treba stalno pričati o zajedništvu i suživotu.
Došli da saznaju šta žele od života
Benjamin Košeto, devetnaestogodišnji mladić iz Pule, i sedam godina stariji Đovani Raso sa Sicilije, došli su u Nikšić da, kako objasniše, steknu jedno iskustvo, kada je vjera u pitanju, ali i da vide šta je ono što žele od sebe i života.
“Otac radi kao anesteziolog u pulskoj bolnici, majka je domaćica, a nas je sedmoro braće i sestara. Najmlađa sestra ima osam godina, a najstariji brat 28. Jedan brat je u Kopenhagenu. Već je devet godina bogoslov i na putu je da postane sveštenik. Otac, kada je bio mlad, bio je misionar na Siciliji. Bio sam dva mjeseca u Italiji, sa misionarima, a u Nikšić sam stigao prije dva mjeseca. Lijepo mi je ovdje i vjerovatno ću ostati do ljeta. Vjera je u mom životu potrebna. Ne mislim vjerovati u Boga, nego vjerovati Bogu. Znam da Bog ima plan za mene i znam da ga moram ostvariti”, kaže Benjamin.
Đovani je u Nikšić došao 6. februara i ostaje do juna. Do tada će, nada se, znati da li se vraća prethodnom načinu života, ili će put vjere biti njegov put.
“Sve mi je novo ovdje, jer ja sam laik. Prije mjesec sam bio kući, u Torinu, radio, bio sa prijateljima, bio okružen ljudima koji govore moj jezik. Ali, nijesam imao pravu ispunjenost, zadovoljstvo, sreću. Shvatio sam da je moj život išao prema smjeru koji nije bio dobar, a Bog me pozivao da promijenim život. Riječi pape Franje, koje sam čuo na svjetskom susretu mladih u Portugalu, su mi pomogle. Rekao je da ne treba da se bojimo, da će nas Bog spasiti i onda sam rekao da pustim da Bog čini šta želi za mene. I eto me ovdje”, sa osmijehom kaže Đovani.
Saznala sam i da svira gitaru, da još upoznaje Nikšić, da uči o sebi, ali i o drugima.
Učila sam i ja. Naučila dosta toga, ali i priznala da je mnogo više onoga što ne znam kada su katolički običaji u pitanju, da dosta toga ne razumijem, ali se i po ko zna koji put uvjerila da za ljubav, empatiju, požrtvovanost, jezik nije potreban, ali ni vjera, nacija, rasa. Potrebni su samo srce i čovjek.
“Nikšićka ljepotica” po projektu Slobodana Vukajlovića
Katolička župa u Nikšiću osnovana je 1932. godine, kada je postavljen prvi stalni župnik, don Franjo Stejskal, porijekom Čeh.
“Župna crkva je bila u sklopu župne kuće u Ulici ‘Ljuba Nenadovića’. U stvari, crkva je bila objekat adaptiran za vjerske potrebe, na čijem pročelju se nalazio zvonik na preslicu sa zvonom, na kojem je stajao natpis: ‘Dar pitomaca 20. tečaja patrolne škole zetskog žandarmerijskog puka u Nikšiću, 1937. godine’. Natpis je bio ispisan ćirilicom, a crkva je bila posvećena slovenskim apostolima Ćirilu i Metodiju”, zapisao je Ivan Jovović.
Crkva je nacionalizovana 1944. godine, pa je jedno vrijeme bila prenamijenjena u stambenu zgradu, da bi nakon 15 godina crkva i župni stan bili vraćeni Barskoj nadbiskupiji.
“Nakon Drugog svjetskog rata broj katolika se povećava u Nikšiću, zbog čega nadbiskup Aleksandar Tokić obezbjeđuje tamošnjoj zajednici stalnog župnika. U tu svrhu, on raspoređuje u župu Nikšić lokalni kler, uglavnom Barane, don Matiju Peranovića, don Josipa Demirovića i don Marka Đokmarkovića”, stoji u Jovovićevom tekstu.
Usvajanjem urbanističkog plana, katolička crkva je srušena, a nova, sadašnja, za koju je projekat uradio čuveni nikšićki arhitekta Slobodan Vukajlović, građena je od 1976. do 1986. godine. Kamen-temeljac blagoslovio je ondašnji nadbiskup Tokić, a nova crkva je, kao i prethodna, posvećena Ćirilu i Metodiju.
Crkva je u obliku raširene piramide - razapetog šatora, od jednog ugla rascvjetava se u niži dio objekta kao kontrateg.Nju je umjetničkim vitražom opremio velečasni Ciril Zajec koji je i najzaslužniji što je u gradu pod Trebjesom izgrađena “nikšićka ljepotica”, kako je nazvao katoličku crkvu.
Bonus video:
