Nikola Dragaš, ND "Vijesti":
Novinarstvo je danas u Crnoj Gori, ali i u značajnom dijelu zapadnog svijeta, tamo gdje je zaslužilo da bude, a gdje nikako ne bi smjelo da je - na sigurnom putu ka sporednoj društvenoj ulozi. Poziv koji je, ako se slijede njegove zapovijesti, za društvo važan koliko i bilo koja "zdrava" državna institucija ili usluga, postaje sve više "metla" politike i krupnog kapitala, sve irelevantnija u vremenu najezde socijalnih mreža.
Međutim, razloge zle sudbe trebalo bi prvenstveno tražiti u vlastitim redovima, pa tek onda razgovarati o okolnostima (nikako upirati prst u njih) koje su promijenile ne samo profesiju, već čovječanstvo u cjelosti (internet, rapidni napredak tehnologije, mreže, vještačka inteligencija...). Da nije bilo protivprirodnog bluda - brakova novinarstva s politikom i biznisom, nebrige (prvo vlasnika medija, pa onda i države) o platama i uslovima rada novinara, te da je bilo mrve novinarske solidarnosti u pogledu bar jednog važnog pitanja profesije - novinarstvo ne bi bilo tu gdje jeste. Uz to, sliku turobne realnosti još mračnijom čini ono što se nazire na horizontu - mogućnost da "posljednja robovlasnička profesija" (A. Tijanić) postane roblje vještačke inteligencije.
No, uprkos svemu tome, uvjeren sam da baš ovo i ovakvo vrijeme traži novinarstvo, odnosno da potreba za njim ne opada, već raste. To iz razloga što su građanima sve potrebniji tumači stvarnosti, koji će ih sigurno provesti kroz bezgranične lavirinte podataka. Da bi se uspjelo u tome i da bi se novinarstvo vratilo gdje je bilo, moraju se pokazati pismenost, znanje i integritet. U suprotnom, "sedma sila" i "četvrta grana vlasti" odoše u tri lijepe.
Jelena Nelević, "Pobjeda":
Novinari nijesu neprijatelji države niti duštva, samo zbog toga što objavljuju nešto što se pojedinoj grupaciji ne sviđa. Naravno, ovdje govorim o onima koji drže do etičkog kodeksa, jer ne smatram da su svi novinari i moje kolege. Takođe, ne smatram ni da su svi mediji koji postoje u Crnoj Gori - mediji. Nažalost, u očima javnosti smo svi strpani u isti koš, a oni koji krše standarde često budu i najvidljiviji, jer skandali i žute ekskluzive lakše dođu do publike, duže zvone u glavi, nego ozbiljan istraživački tekst. Novinari, u idealnim uslovima, izvještavaju, analiziraju, otrkivaju, ukazuju na probleme, korupciju, na što bi trebalo da pozitivno reaguju i donosioci odluka i građani. Ipak, u polarizovanom društvu kakvo je crnogorsko, svako iz tog koša uzima ono što mu se sviđa, i napada ono što mu nije po volji. Korekcija nestaje, a opstaju podjele i u samom esnafu. Pritisak političara i onih na pozicijama moći na medije se preliva i na građana, te otuda i povećan broj napada na medijske radnike. Jer, političar sigurno neće lično uprljati ruke, ali njegov sljedbenik hoće. Unutrašnji pritisci u redakcijama otežavaju cijelu situaciju, a ekonomska ovisnost i strah za egzistenciju čine da se često progutaju neke stvari. Kada integritet bude ozbiljno ugrožen, novinar prelama da ode, najčešće da sasvim napusti profesiju koju voli. Plata kao korektivni faktor opstanka u tim slučajevima prestaje da važi, jer se neke stvari i ne mogu progutati. Male zarade, ispod prosjeka, jer novinari rade za minimalac, a urednici za prosjek čine da se profesija ne osvježava. Sve je manje mladih koji pristaju da za male pare rade posao koji te odvaja od porodice i prijatelja. I sve je manje razloga racionalnih i egzistencijalnih za bavljenje ovim poslom. Ostaje entuzijazam, empatija i osjećaj za ugrožene u ovom društvu, kojima su novinari glas. I nada da se društvene mreže neće tretirati kao mediji, jer mi to nijesmo, a to je sve manje jasno i kolegama.
Aleksandra Mudreša, TV Vijesti:
Za početak, kreirajmo ambijent u kome će čestitka povodom Dana novinara imati smisla. Dok psuju, tuku i ne dozvoljavaju da se bavimo svojim poslom i budemo na mjestu dešavanja, vlast promoviše diskreditovanje i etiketiranje novinara i netransparentnost, a ne ono za šta se deklarativno zalažu.
Zoran Leković, RTCG:
Ni prošla godina, kao ni mnoge prije, nije bila previše blagorodna što se novinara i novinarstva tiče. No, ipak, vidi se instiutucionalna želja da se unaprijedi, prije svega zaštita novinara, koji su konstanto izloženi pritiscima raznih vrsta, fizičkom nasilju i prijetnjama. Ostaće nam svima u sjećanju fizički napad od strane poznatog biznismena i članova njegovog obezbjeđenja na novinarku Anu Raičković i članove njene porodice. Država kaže - nulta tolerancija za napade na novinare. Na nama je da se nadamo,
A dok se tako nadamo da nas neko neće sačekati iza ćoška i premlatiti zbog obavljanja svog posla, društvo nikako da se suoči sa razlozima takvog ponašanja, koji nije nužno fizičke prirode, već je izraženo i vrijeđanja na mrežama, koje su, nažalost, postale platforme za širenje mržnje, targetiranje novinara i njihovo izlaganje, često najprimitivnijim oblicima blaćenja, vrijeđanja i nerijetko direktnih prijetnji. Osnovna tužilaštva često o istoj stvari različito odlučuju, zavisno od grada u kojem se napad dogodio, što pored apsurda, izaziva sumnju u rad tužilaštva.
Pored ovoga, svaki drugi novinar u Crnoj Gori tvrdi da se suočio s pritiscima ili uznemiravanjem tokom obavljanja posla.
Kada svemu tome dodamo i dalje težak materijalni položaj novinara u Crnoj Gori, jasno je definisati i cilj: sačuvati slobodu medija, raditi na većoj solidarnosti u branši - jer zajedno smo jači, tražiti beneficirani staž, proglasiti novinare službenim licima, zahtijevati bolji materijalni položaj.
Milena Perović, "Monitor":
Novinarstvo, jedna od najljepših profesija, ta potraga za istinom, pravdom, jednakošću, boljim društvom, i na globalnom nivou doživljava izazove. U Crnoj Gori se ti izazovi modernog vremena susreću sa činjenicom da crnogorsko društvo, odnosno njegove političke klase, do dana današnjeg nijesu uspostavile ambijent neophodan za slobodne, jake i profesionalne medije. Ovdje još govorimo o uspostavljanju vladavine prava i nezavisnosti institucija. Bez obzira na neke prakse koje se na oko mijenjaju, glasove koji se umnožavaju, po koji bod više na skali slobode medija, političke klase ni danas ne žele slobodne medije. One hoće, svoje, prijateljske medije. Oni hoće navijanje. Ne razumijevaući elementarno: da su dužni da odgovaraju medijima, odnosno javnosti u čijem interesu novinari rade. Tu su i zakoni malenog tržišta koji crnogorskom novinarstvu ne idu na ruku.
Sa svim tim, domaćim i globalnim izazovima, ne čudi što se svakog januara može reći isto - predugo čekanje na javni servis bez političke kontrole, finansijski problemi i preživljavanje ostalih, kao prijetnja za drugu vrstu kontrole različitih centara i interesa, umnožavanje "prijateljskih" medija sa svih strana, male zarade i odumiranje profesije koju sve češće napuštaju i sve rjeđe u nju ulaze, napadi na novinare bez efikasne reakcije institucija, posebno u dijelu starih decenijama neriješenih slučajeva.
Mili Prelević, "Dan":
Svi smo mi slobodni koliko su nam mediji slobodni. Sloboda medija u Crnoj Gori trenutno se nalazi na veoma visokom nivou, što predstavlja značajan iskorak u odnosu na prethodne godine. Ovaj napredak je rezultat posvećenosti novinara, urednika i medijskih profesionalaca koji svakodnevno rade u interesu javnosti. Međutim, uprkos tome, Crna Gora i dalje nosi veliki teret zbog neriješenog ubistva glavnog i odgovornog urednika dnevnog lista "Dan". Ovaj slučaj ne samo da simbolizuje nepravdu prema medijskoj zajednici, već i ozbiljno narušava kredibilitet države u međunarodnim okvirima. Crna Gora ne zaslužuje da postane punopravna članica Evropske unije sve dok ovo ubistvo ne bude rasvijetljeno i dok odgovorni ne budu privedeni pravdi.
Brine i sve veći broj verbalnih i fizičkih napada na novinare i to je nešto sa čim novinari, koji su se izborili za integritet i profesionalizam, ne mogu sami izaći na kraj. Tu je zakazala država i ne vidim da pokazuje želju da to spriječi.
Kada je riječ o kvalitetu novinarstva, profesionalizam najvećih crnogorskih medija se može smatrati jednim od najviših u regionu. Takav nivo kvaliteta uliva povjerenje javnosti i doprinosi demokratskom razvoju društva. Međutim, zabrinutost izaziva činjenica da se u bespoštednoj borbi za čitanost, pojedini manji mediji sve češće okreću senzacionalizmu i tabloidnim praksama. Ovaj trend prijeti da naruši medijsku scenu Crne Gore i da ozbiljno ugrozi profesionalne standarde koji su dosad sačuvani. Duh tabloidizacije, kruži našim medijima i predstavlja ozbiljan izazov za održavanje povjerenja javnosti i integriteta novinarske profesije.
Nikola Marković, RTV Nikšić:
Novinari i ovaj 23. januar dočekuju opterećeni brojnim problemima, bremenom neriješenih napada i novim izazovima, kako egzistencijalnim, tako i esnafskim.
U godini za nama usvojeni su medijski zakoni, praćeni kontroverzama, ali i dobrim namjerama i solidnim rješenjima, bar kad su u pitanju lokalni javni emiteri.
Ono što je konstanta, za koju vjerujem da se ni u ovoj godini neće smanjiti, jeste politički pritisak i ambicija političkih elita da od medija koji treba da budu čuvari javnog interesa naprave svoje propagandne oglasne table. Ono što brine jeste da se ta praksa koja traje desetljećima nije promijenila.
To što neki od medija ne poštuju kodeks novinara i imaju senzacionalistički pristup, ne može biti opravdanje za bilo kakvu vrstu agresije prema novinarima - ni verbalnu, ni fizičku ni finansijsku.
Da bi položaj medijskih radnika bio bolji, jedan od prvih slučajeva je rješavanje napada na naše kolege od kojih su neki nerasvijetljeni i vise od 20 godina, poput najtežeg slučaja, a to je ubistvo Duška Jovanovića.
Činjenica da neke naše kolege žive pod dvadesetčetvoročasovnom policijskom zaštitom ne daje nam prostora za optimizam. Ipak, ono što ohrabruje jeste da većina tradicionalnih medija u Crnoj Gori poštuje pravila struke i da gotovo svako zagađenje medijskog prostora u našoj državi dolazi spolja. No, to je pitanje više za zakonopisce i zakonodavce.
Bonus video:
