Nikšić je danas divan i svijetao, kuće dovršene, trgovina sva prenesena i useljena, pjaca velika sa šest pobočnih ulica, lijepo posalidžana i pijeskom nasuta, koje je tvoja hrabra vojska, sve uz pucanj iz pušaka i popijevku junačku izradila, stajalo je u depeši koja je sa velikog narodnog zbora 1. marta 1885. godine poslata tadašnjem knjazu, a kasnije kralju, Nikoli Petroviću.
Tog dana, “uz veliku svečanost i narodno veselje”, naseljena je nova varoš Nikšića. Knjaz je na depešu, poslatu “sa izrazima odanosti, zahvalnosti i ponosnom hvalom”, istog dana odgovorio stihovima:
“Neka novi Nikšić cvati, junak bio ravan lavu, a razvićem, umnim radom, nek’ prilježnom sliči mravu”.
Pet godina nakon oslobođenja Nikšića od turske vlasti, 1883. godine, knjaz Nikola je odlučio da pristupi izgradnji nove varoši. Izradu regulacionog plana Nikšića je povjerio arhitekti iz Trogira, dr Josipu Sladeu koji je, po matrici renesansnog idealnog grada, jedinstvenom primjeru na području Balkana, u sredini nove varoši postavio trg u obliku nepravilnog pravougaonika, u koji se zrakasto uliva pet pobočnih ulica.
Ovo je priča o jednoj od tih ulica, Manastirskoj, koja više od stoljeća gotovo da nije mijenjala izgled, ali je zato mijenjala nazive - više nego bilo koja druga ulica u gradu pod Trebjesom. Ali, ovo je priča i o nekadašnjim stanovnicima te ulice, a prije svega o ženama po kojima je bila poznata.
GLUMICA KOJOJ SU ČITALI TEKST
“Prvo je dobila naziv Katinska, po glumici Persi Katinski. Za vrijeme Drugog svjetskog rata zvali su je, neformalno naravno, Pic-mala, zbog kupleraja koji je za vrijeme rata bio u njoj. Onda je dobila drugi zvaničan naziv, Zagrebačka, a nakon rata prvo se zvala Ulica Radoja Dakića, pa Hrvatska, i na kraju Manastirska. Od 1945. građani su ulicu nazivali po imenima poznatih žena koje su u njoj živjele - Jaglikina, Cvijetina, Jelina, Kokina. Stariji Nikšićani i danas je zovu ulica pomoraca, jer je deset mladića iz nje otišlo da plovi morima i okeanima i posle su bili kapetani brodova”, priča za “Vijesti” Maksim Vujačić, hroničar Nikšića, ali i publicista, pisac, novinar.
Ulica koja je duga oko 200 metara i vodi od Trga ka Sabornoj crkvi, kao da je sabrala u sebi sav damar turske kasabe koja je prerasla u varoš.
“Čuvena glumica Persa, kćerka stolara iz Sombora, u Nikšić se doselila 1895. godine sa suprugom, porijeklom sa Korčule, jednim od neimara crkve Sv. Vasilija i dvorca kralja Nikole Petrović. Persa je imala izuzetan glumački talenat - u ‘Zahumlju’ je dugi niz godina igrala najteže ženske uloge. Toliko je bila dobra da je znala da izmami suze kod gledalaca. Sa još većim uspjehom, glumačku karijeru je nastavila na Cetinju. Ono što je kuriozitet, kada je Persa u pitanju, je da je bila nepismena i da je uloge pripremala tako što su joj drugi na probama čitali tekst”, priča Vujačić.
Persa Katinski je ostavila izuzetan trag na crnogorskoj pozorišnoj sceni početkom XX vijeka. Veljko Šakotić je zabilježio da je sjajno odigrala ulogu Živana u komadu “Đido”. Igrala je u predstavi “Djevojačka kletva” Đorđa Petrovića izvedenoj 24. januara 1909. godine u Zetskom domu, kao i u predstavi “Slobodarka”, koja je označila početak pozorišnog života u gradu pod Trebjesom. Brojne su uloge u kojima je pokazala raskošan glumački talenat - bila je gospođa Mogaden u prestavi “Madam Mogaden”, Pela u komadu “Oče naš”, Fatima u predstavi “Knjaz Arvanit”, koju je po tekstu Nikole I režirao Ljubo Tamindžić...
KAD VIOLINA “UDARI U GLAVU”
“Za vrijeme savezničkog bombardovanja, 7. i 8. aprila 1944. godine, znatno su oštećene kuće i u ovoj ulici. Na početku ulice bila je kuća Đurđevaca, u kojoj su igrane pozorišne predstave, i koja je srušena u bombardovanju. Marko Kavaja bilježi 1928. godine, u Spomenici povodom proslave tridesetogodišnjice ‘Zahumlja’: ‘Svoj prvi lokal ‘Zahumlje’ je samo uredilo u nedovršenoj kući Baja Đurđevca koja se nalazi u Zagrebačkoj ulici broj 10, nekadašnja Katinska ulica. Tu je priređen i prvi koncert Zahumlja’. Kasnije je ‘Zahumlje’ u toj istoj kući priređivalo pozorišne predstave i to sa mnogo uspjeha. U istoj spomenici, Marko Kavaja se prisjeća i horovođe Čeha, Pana Davideka, koji je živio u Katinskoj ulici: ‘Kada je na mjesto Ilije Zlatičanina, 1900. godine, došao za horovođu ‘Zahumlja’ Pan Davidek sa Cetinja, iz Knjaževe bande (dvorska muzika), pamtim dobro - udari tada manija da se u Nikšiću uči muzika i kupuju violine. Ko god je imao pet fjorina dade Panu Davideku da mu nabavi za dijete violinu, ali nam ih Pan Davidek ubrzo porazbija sve o glave i nama ostadoše za uspomenu samo drške od violine. Pan Davidek bijaše pijanica i voljaše da lunja noću po Katinskoj ulici. Ubrzo je postao predmet zadirkivanja sve varoške djece’. Tako je stručni i marljivi horovođa, koji se poslije nekog vremena odao pijančenju, otpušten”, kaže hroničar Nikšića.
Na uglu Manastirske i Trga, u godinama prije Drugog svjetskog rata, u svojoj prizemnoj kući, Cvijeta Radovanović, majka fudbalera Milana, držala je kafanu “Pariz” koja je, između ostalih kafana, bila sastajalište nikšićkih fudbalera i navijača. Fudbalski klubovi u Nikšiću prije Drugog svjetskog rata nijesu imali klupskih prostorija, pa su se okupljali u kafanama i u njima držali fudbalsku opremu, ugovarali utakmice, održavali godišnje skupštine. Poslije rata u toj kući je Petar Delijević držao trgovačku radnju.
“Nakon Drugog svjetskog rata nije bilo značajnih objekata i to je bila, i ostala, trgovačko-zanatska ulica. Sedamdesetih godina 20. vijeka u toj ulici bile tri prodavnice, poslovnica za rasturanje štampe, obućarske i krojačke radnje, časovničar, fotografska radnja čuvenog Miga Zorića, jedini nikšićki kujundžija, čuvena kafana ‘Lovac’ poznatija kao Kokina kafana”, nabraja Vujačić.
DANICA, NIKOLA, BUTOVSKI, STEVOVIĆ, DILE...
Ako u Manastirskoj ulici poslije rata nije bilo značajnih objekata, bilo je i te kako značajnih ljudi. A ulicu i grad, živim čine upravo ljudi - po njima se pamte.
“Tu je živjela jedna znamenita žena, nikšićki oriđinal, Danica Ždrale, rodom iz Hercegovine. Bila je to tiha i nenametljiva žena, spremna da uvijek pomogne, koja je ne pogrbljenim leđima prenijela hiljade i hiljade kilograma brašna, pa su je zvali Danica Brašnjarica. U toj ulici je živio Nikola Gaković, legendarni direktor Željezare, Igor Pijosijan, iz Jermenije, tehnički direktor Željezare, arhitekta Vsvold Butovski koji je projektovao gradsku tržnicu, Mujo Stevović, legendarni nikšićki sportista i sportski radnik, čuveni ekonomista Boško Gluščević, Dimitrije Dile Milošević koji je na nikšićkom Trgu imao čuvenu Dilovu menzu, radnički restoran, advokat Đukanović...”.
Dugačak je niz onih koji su živjeli u Ulici pomoraca o kojoj je Vujačić napisao pjesmu i koja se našla u posljednjoj knjizi Boža Koprivice, “Luda knjiga”.
OD KAFANE DO “TRI KARTE ZA HOLIVUD”
Možda najpoznatiji stanovnik te ulice, koje se stari Nikšićani sa simpatijama sjećaju, a dobar dio mlađih je od roditelje čuo za nju, je Natalija Koka Đukanović. Čuvena Koka, ugostiteljka koja je goste primala kao da joj kući dolaze, dobrotvorka o čijim dobročinstvima se i danas priča širom Crne Gore, žena koja je imala ljubavnu priču kao stvorenu za film, u Manastirskoj ulici je 1963. godine otvorila kafanu, jednu od prve tri poslijeratne kafane otvorene u privatnom sektoru. Ostale dvije držali su Vidosava Vida Žižić i Lazar Miloš Stanjević.
Kokina kafana je bila kultno sastajalište Nikšićana. Udala se za Nikšićanina, vojnog pilota, Arsa Radovića, i otišli su u Zmajevo. Suprug je dobio prekomandu na Vis, tamo se zaljubio, a Koka i djeca, Mira i Božidar, vratili su se u Nikšić. Arso se ponovo oženio, sa drugom ženom je dobio još jednu kćerku i sina, a Koka je do kraja života s njim ostala u dobrim odnosima. Kažu da je s djecom išla kod bivšeg muža da se braća i sestre upoznaju, nosila im poklone, da je bila i na veselju kada je Arso udavao kćerku i ženio sina iz drugog braka. Nažalost, Koka je nadživjela svoju djecu.
Ali, o Koki i njenom životu, priče koje se ispredaju često bi se mogle nazvati legendama. Vjerovatno i zbog toga što je i sama bila i ostala legenda Nikšića. Njena ljubavna priča sa mladim italijanskim kaplarom Encom Kopolom i danas se prepričava. Svako u svojoj verziji, ali je polazna osnova ista. Čak je poslužila kao jedan od motiva u filmu “Tri karte za Holivud”. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u nikšićkom naselju Mušovina, ulogorili su se italijanski vojnici. Jedan mlad kaplar, Enco Kopola često je uveče svirao gitaru i pjevao. Muzika i zvonak glas privukli su Koku i drugarice, pa je Koka po melodiji, jer tekst italijanske pjesme nije znala, odlučila da prati mladog Kopolu. Razmijenjeni pogledi i Kokin glas kao u slavuja bili su dovoljni da se rodi ljubav. Ali, ne i da se odmah ostvari. Rat a Koka i Enco na suprotstavljenim stranama, bio je dovoljan razlog da se ne upoznaju. Koka nije znala Encovo ime, ali je on zapamtio da su je drugarice zvale Koka. Krajem rata kaplar, koji je bio inženjer geodet, oženio je Slovenku Anu u čijoj se kući skrivao kada je pobjegao iz vojske, mjesec uoči kapitulacije Italije. Ana i on su bili 30 godina u braku i živjeli u Kjetiju, nadomak Peskare. Kada mu je supruga umrla, Enco je, kako su zabilježili novinari, sanjao Koku iz noći u noć i odlučio da je pronađe. Prevodilac mu nije bio mnogo od pomoći jer je mislio da traži neku kuvaricu iz Nikšića (Cuoko, na italijanskom) pa niko nije znao koga Enco traži. Onda se jedna žena sjetila da je riječ o Koki Đukanović. Otišao je Enco u njenu kafanu... i ostalo je istorija.
Odlučili su da se ovoga puta vjenčaju. Koka je otišla u Italiju, a njihovo vjenčanje privuklo je brojne novinarske ekipe. Kršna Nikšićanka, u crnogorskoj nošnji, u skoro sedmoj deceniji, postala je gospođa Kopola, ali i “crnogorski slavuj”, kako su je zvali u italijanskom crkvenom horu gdje je pjevala. Ali, nije Koka zaboravila Nikšić i Crnu Goru. Nastavila je svoju humanitarnu misiju, onu koja ju je pratila čitavog života. Posebno u godinama sankcija, stizala je pomoć od Kjetija do Kliničkog centra u Podgorici, risanskog Doma starih, Dječjeg doma u Bijeloj...
Preminula je 13. avgusta 2009. godine.
“Kokina kafana i dalje radi. Drži je porodica njenog prvog supruga, Radovići, koja namjerava da vrati duh toj kafani, da joj sredi enterijer i objavi monografiju o Manastirskoj ulici, Koki i kafani. Oni to zaslužuju”, kaže Vujačić.
Bonus video:
