Kapaciteti skloništa za napuštene životinje u Crnoj Gori često nisu dovoljni za broj životinja koje se tamo smještaju, a kada su boksevi i skloništa pretrpani, to znači i moguće izbijanje žarišta bolesti, otežanu kontrolu njenog širenja, ali i moguću pojavu epidemije.
U većini skloništa u Crnoj Gori sprovode se mjere sanacije, ali se pritom, prečesto, koriste neadekvatna sredstva ili metode.
Primjenom jasnih pravila i definisanjem jasnih protokola, uz obučeno i informisano osoblje, u skloništima je moguće na najmanju moguću mjeru svesti pojave izbijanja većih žarišta bolesti i prerastanja u epidemije.
To je, pored ostalog, u razgovoru za “Vijesti” rekao dr vet. Milan Rogošić, autor “Priručnika sanitacije i upravljanja epidemijama u skloništima za napuštene životinje”, koji je nedavno objavio Savjet za zaštitu životinja, čiji je Rogošić član.
U planu je da Priručnik bude distribuiran skloništima, nevladinim organizacijama za zaštitu životinja i veterinarima.
“Neki su nas već kontaktirali i svoje primjerke preuzeli u prostorijama Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove. Međutim, distribucija priručnika svima kojima je ova tematika od interesa, tek treba da uslijedi”, kazao je Rogošić.
U Priručniku su obrađene teme upravljanje populacijom u skloništima, sanitacija i kontrola štetočina, vakcinacija i imunizacija, te kontrola izbijanja epidemije. Priručnik je, pojašnjava autor, prošao kontrolu i dodatnu obradu profesora dr Milutina Đorđevića, šefa katedre za zoohigijenu, Fakulteta veterinarske medicine Univerziteta u Beogradu, i mr Miodraga Rajkovića, dr vet. spec, osnivača i dugogodišnjeg rukovodioca službe sanitacije pri Specijalističkom veterinarskom institutu u Kraljevu...
Koja je uloga valjane evidencije i praćenja populacije u skloništima?
Da bi se kvalitetno upravljalo jednom epidemijom po njenom izbijanju, ili prevenirala njena pojava, neophodno je raspolagati kvalitetnim podacima. Podaci, njihov kvalitet i vjerodostojnost, osnova su koja mora biti zadovoljena, da bi se bilo šta drugo moglo nadograditi u pogledu funkcionalnosti jednog sistema, u ovom slučaju skloništa i upravljanja epidemijama u njima.
Upravljanje populacijom zapravo predstavlja aktivan proces planiranja, dnevnog praćenja i evaluacije stanja i potreba, kao i efikasnog odgovora na promjenljive okolnosti. Kontinuirano vođenje evidencije populacije životinja u skloništima neophodna je komponenta plana upravljanja populacijom u skladu sa nacionalnim planom. Evidencija mora uključiti svakodnevni i mjesečni prijem jedinki i ishode (odjave: udomljavanje, vraćanje vlasniku...). Za optimalno upravljanje populacijom životinja u skloništu neophodno je vođenje evidencije na dnevnom nivou (ulaz i izlaz) kako bi se osigurala tačnost prikupljenih podataka, a samim tim i olakšala procjena kapaciteta skloništa, njegove ispunjenosti i opterećenja.
Da li su skloništa u Crnoj Gori dovoljnih kapaciteta (za broj pasa koji su tu zbrinuti)?
Što se tiče stanja na terenu, kapaciteti definitivno često bivaju nedovoljni, boksevi u tim slučajevima, kao i skloništa u cjelosti, mogu postati pretrpani, a to za sobom, mimo otežanog vođenja evidencije i uvida u stanje, donosi i nepovoljne okolnosti za izbijanje žarišta bolesti, otežanu kontrolu njenog širenja i pojavu epidemije. Svako sklonište ima planirani kapacitet za zbrinjavanje i broj jedinki o kojima se brine, i ne smije da pređe taj nivo. Postoji mnogo načina da se brojnost populacije održi u okviru kapaciteta skloništa. Upravljanje populacijom jedan je od temelja zdravlja i dobrobiti životinja u skloništu i mora se zasnivati na razumijevanju ograničenja kapacitetima skloništa. Kada se brojnošću populacije premaši kapacitet skloništa, standardi za držanje i njegu postaju nesprovodljivi.
Šta su mogući problemi ukoliko je broj pasa veći od samog kapaciteta skloništa?
Djelovanje izvan kapaciteta skloništa je neprihvatljiva praksa, sa aspekta dobrobiti i zdravlja životinja. Skloništa bi trebalo da održavaju svoju populaciju ispod maksimalnog kapaciteta smještaja, kako bi mogli odgovoriti na različite dnevne izazove i vanredne situacije.
Prenaseljenost je jedan od najvećih faktora stresa kod životinja u skloništima, povećava broj i nivo raznih stresora u skloništu, uključujući buku, zagađivače vazduha i infektivne agense i kompromituje zdravlje i dobrobit populacije, povećavajući rizik za izbijanja ozbiljnijih žarišta bolesti. Prenaseljenost životinja u skloništu značajno povećava mogućnost pojave i širenja zaraznih bolesti putem direktnog kontakta.
Ovaj priručnik više je namijenjen zdravstvenoj zaštiti životinja u skloništima, pa su ta poglavlja predstavljena u osnovnim crtama. Ukoliko za tim bude potrebe, staviću se na raspolaganje da se i detaljnije razrade.
Koja je uloga sanitacije, kako je to u praksi izgledalo do sada, a šta su ključne, predviđene promjene u ponašanju?
Sanitacija predstavlja mjere čišćenja, sanitarnog pranja, dezinfekcije i dezodoracije prostora i površina. Da bi funkcionisanje skloništa bilo uspješno neophodno je imati uspostavljeno čisto i zdravo okruženje za životinje i zaposlene. Higijena i sanitacija su integralni dio uspješnog funkcionisanja skloništa i humanog ophođenja prema životinjama u njemu.
Čišćenje, pranje i dezinfekcija smanjuju pojavu i širenje patogenih agenasa među životinjama i kod zaposlenih u skloništu. Benefit pravilnog sprovođenja čišćenja, pranja i dezinfekcije skloništa donosi povišeni nivo zdravstvene zaštite i zaštite dobrobiti životinja i doprinosi pozitivnijoj slici o skloništu u javnosti. Pravilno definisani protokoli sanitacije i kontrole štetnih organizama su esencijalan šraf u preventivnoj zdravstvenoj zaštiti i uspješnom funkcionisanju skloništa.
Premda se ove mjere u određenom obimu uglavnom sprovode u većini skloništa, prečesto se vrše upotrebom neadekvatnih sredstava ili metoda koje nisu optimalno efikasne. Stoga, za njihovu uspješnu realizaciju i podizanje nivoa svijesti o značaju istih, neophodno je obezbijediti kontinuiranu edukaciju i trening osoblja, menadžmenta i volontera, sa ciljem stručnog osposobljavanja za upravljanje procesima sanitacije i zaštitom od štetočina. Ovo bi značilo da ključne predviđene promjene u ponašanju podrazumijevaju bolju obučenost, višu informisanost, te svrsishodnije sprovođenje dnevnih procedura sanitacije u skloništima, od strane menadžmenta, zaposlenih i volontera.
Uloga vakcinacije i imunizacije, koji je imuni status životinja koje pristižu u skloništa i zbog čega je to važno, za te pse, ali i druge, one koji su u skloništu ili su na ulici (ukoliko se pas iz skloništa vraća na ulicu)?
Upravo zato što govorimo o skloništima, značaj vakcinacije i imunizacije je ogroman, ključan, imajući u vidu da u skloništa uglavnom pristižu životinje nepoznatog porijekla i istorijata, pa samim tim i nepoznatog statusa vakcinacije i imunizacije. U većini skloništa životinje se primaju svakodnevno, potencijalno noseći sa sobom zarazne bolesti, izlučujući ih i šireći u novu sredinu. Mnoge od ovih životinja, u najboljem slučaju, imaju nepoznatu istoriju bolesti i često su imale zanemarljivu ili nikakvu preventivnu zaštitu. Čest dolazak, posebno ranjivih štenaca i mačića, stvara dodatnu mogućnost za nastajanje epidemije. Zbog toga, formiranje imuniteta kod svake pojedinačne životinje u skloništu, bilo da se ona u skloništu zadržava ili vraća na ulicu, jeste krucijalno važan u zaštiti životinja od zaraznih bolesti i prekidanju lanca prenošenja.
Dakle, vakcinacija je esencijalna komponenta preventivnih programa upravljanja zdravljem za skloništa za životinje. Efikasni programi vakcinacije, u kombinaciji sa dobrim smještajnim praksama koje stres svode na minimum i smanjuju rizik od izlaganja patogenima, pomažu životinjama da ostanu zdrave ili skupa uspješno smanjuju ozbiljnost kliničke manifestacije bolesti.
Visok rizik od izlaganja bolestima u skloništima zahtijeva robustan vakcinalni program koji, ne samo da štiti svaku životinju, već i populaciju u cjelini. Ono što najbolje služi pojedinačnim životinjama u uslovima nižeg rizika u domaćinstvima nije idealno za visokorizične uslove skloništa. Zato se protokoli vakcinacije u skloništima i razlikuju od redovnih protokola vakcinacije kućnih ljubimaca u domaćinstvima.
Prenaseljenost je jedan od najvećih faktora stresa kod životinja u skloništima, povećava broj i nivo raznih stresora u skloništu, uključujući buku, zagađivače vazduha i infektivne agense i kompromituje zdravlje i dobrobit populacije, povećavajući rizik za izbijanja ozbiljnijih žarišta bolesti. Prenaseljenost životinja u skloništu značajno povećava mogućnost pojave i širenja zaraznih bolesti putem direktnog kontakta
Da li oni koji upravljaju skloništima izdvajaju dovoljno za sve ove potrebe koje su navedene u Priručniku i da li realizacija preporuka dodatno košta?
Lično do sada nisam imao uvid u iznose kojima se finansiraju skloništa, pa mi je teško reći da se izdvaja dovoljno. Međutim, u razgovoru sa ljudima, volonterima i slično, rekao bih da to nije sasvim dovoljno ni za trenutne vidove funkcionisanja.
Svakako, ne može se sve gledati crno ili bijelo, naročito u smislu primjene ovog Priručnika. Razlog tome je što, premda veoma vjerovatno podiže troškove prilikom primjene, na drugoj strani smanjuje troškove liječenja životinja pri izbijanju većih žarišta zaraznih bolesti, jer se ona, upravo primjenom protokola iz priručnika, sprečavaju.
Takođe, sklonište koje bolje funkcioniše, koje odaje sliku sanitarne, higijenski zadovoljavajuće sredine za životinje i ljude koji rade i volontiraju u njima, uliva dodatno povjerenje građanima, stvara bolju sliku u javnosti, a samim tim privlači i druge alternativne načine finansiranja, poput donacija zadovoljnih građana.
Može li se i kako uticati na pojavu bolesti i izbijanje epidemija u skloništima? Kakva je praksa u regionu, globalno?
Da, moguće je. Primjenom jasno pisanih pravila, predstavljenih u ovom priručniku i definisanjem jasnih protokola, uz obučeno i informisano osoblje, pojave izbijanja većih žarišta bolesti i prerastanja u epidemije je apsolutno moguće svesti na minimum.
Kada je riječ o regionu, došavši na ideju da se jedna protokol ovog tipa izradi, kontaktirao sam nekoliko kolega iz regiona koji su profesionalno vezani za skloništa za životinje i nisam naišao na podatak da je priručnik ovog tipa izrađen i primijenjen u regionu. Svakako, ostavljam prostora da mi je informacija promakla, a i svim zainteresovanim skloništima iz regiona, kolegama i drugim licima, ovaj priručnik će biti dostupan za korišćenje, besplatno.
Globalno, priča sa skloništima je u određenim zemljama ipak razvijenija i u takvim zemljama je za očekivati da su ovakvi tipovi priručnika izrađeni i primjenjivani, a neke od njih sam koristio i kao osnovnu literaturu za izradu ovog.
Koji su osnovni načini kontrole izbijanja epidemije i da li skloništa mogu da ih se pridržavaju, u smislu neophodnog i znanja zaposlenih i finansija koje su im na raspolaganju?
Planiranje prije izbijanja epidemije može uveliko poboljšati mogućnosti za kontrolu širenja bolesti, svesti smrtnost na minimum, i zaštititi reputaciju organizacije. Istraživanje dijagnostičkih opcija, identifikovanje mogućnosti smještaja za životinje izložene bolesti van samog skloništa ili dizajniranje objekata za izolaciju i karantin na licu mjesta, izrada lista kontakata i priprema opšteg komunikacionog plana je nešto što je bolje realizovati prije samog izbijanja epidemije.
Uprkos najbolje pripremljenim planovima, povremene epidemije i dalje su stvarnost za mnoga skloništa. Čak se i definicija “izbijanja” može razlikovati od skloništa do skloništa. Za neke se praktično sama pojava ili širenje ozbiljne bolesti smatra neprihvatljivom, dok se za druge, u kojima se ozbiljne bolesti toliko često prenose, izraz “izbijanje” ne može upotrijebiti sve dok se ne primijeti ekstenzivno širenje unutar skloništa.
Bez obzira na definiciju ili uzrok, upravljanje epidemijom podrazumijeva šest glavnih principa: dijagnozu i izolaciju oboljelih životinja; identifikaciju i stavljanje pod kontrolu životinja izloženih patogenu, ili životinja izloženih riziku; dekontaminaciju okruženja; zaštitu novih životinja koje se primaju u sklonište; dokumentacija, precizno dokumentovanje i vođenje evidencije i komunikaciju sa osobljem, zainteresovanim stranama, usvojiteljima i javnošću.
Iako su principi pobrojani nekim redom, u stvarnosti se često moraju postići praktično istovremeno, jer nove, ranjive životinje nastavljaju da pristižu tokom dana u većini skloništa i moraju biti zaštićene.
Vakcina protiv bjesnila nije dovoljna zaštita
Koje bi, uz vakcinu protiv bjesnila, druge vakcine trebalo da prime životinje u skloništima?
Vakcine koje bi svaki pas ili mačka trebali primiti, pri prijemu i u toku boravka u skloništu nazivaju se “kor” vakcine, odnosno osnovne vakcine. To su one vakcine koje u smislu zaštite zdravlja životinja u skoništima, moraju biti dio protokola, odnosno nametnute kao “obavezne”. Obavezne stavljam pod znake navoda, jer zakonodavstvo u tom smislu prepoznaje i uređuje samo vakcinu protiv bjesnila, kao jedno stoprocentno letalno oboljenje svih toplokrvnih organizama.
Kada pričamo o ostalim “kor” vakcinama pasa i mačaka, to su kod pasa vakcine protiv distempera/štenećaka, adeno, parvo i parainfluenca virusa (to je zapravo jedna vakcina sa sve četiri valence), a ovoj “kor” vakcini, poželjno je dodati i nazalnu vakcinu protiv bordetele, koja često ide u kombinaciji vakcine protiv parainfluenca ili adeno virusa. Kod mačaka, “kor” vakcinama se može smatrati vakcina protiv parvovirusa, kalicivirusa i herpes virusa tip 1.
Bonus video:
