Za ručni rad priznaje samo ono što stvori sa deset prstiju, ubodna šega joj je „najbolja drugarica“, za nju je savršen poklon ono što je jedinstveno, namjenski i ne ide iz „kuće u kuću“, već ostaje, sove su joj zaštitni znak, a ono što drugi bace, kod nje završi na radnom stolu.
Njeno ime je Ana Malović Peković, bavi se primijenjenom umjetnošću desetak godina, najviše voli da izlaže radove u rodnom Nikšiću, ali priznaje da je bolje poznaju u drugim gradovima. Sa osmijehom kaže da je dobrovoljni nomad, njene kreativne ploče sa pozitivnim porukama stizale su i na sajmove u regionu, a ljudi je znaju kao „slikaricu Anu“, kako je prije nekoliko godina nazvala jedna djevojčica kada je vidjela njene radove.
Nomad na točkovima kome zagrljaj ima veću moć od novca
„Možda sam godinu dana radila kući i poklanjala radove, jer volim da iznenadim ljude i mislim da je naše samo ono što damo, kada je moja jako bliska prijateljica rekla da je dosta poklanjanja i prijavila me za učešće na Novogodišnjem sajmu u nikšićkom Sportskom centru. Tu počinje moja priča koja traje evo deset godina. Na tom sajmu sam doživjela takve pohvale, kao kad igrač doživi ovacije na stadionu, i sve što sam izložila sam za tri dana prodala. Kući sam se vraćala plačući od sreće, i te prve suze i taj prvi novac koji sam zaradila, je bilo za mene nešto najljepše, jer mi je dalo vjetar u leđa“, priča za „Vijesti“ slikarica Ana, dok joj oči sjaje nekim posebnim sjajem.
Kao što su i njene umjetničke ploče, ili savršeni pokloni, posebni.
„Hrlila sam iz grada u grad, išla od sajma do sajma, od manifestacije do manifestacije, a onda su počeli i međunarodni sajmovi. Ljudi su svuda bili oduševljeni mojim radovima, čak i u Hrvatskoj, gdje nijesam razmišljala da li će im ovo naše predivno ćirilično pismo zaparati oči. Ne da im nije zaparalo, nego su svi bili oduševljeni i kupovali. I eto, deset godina 'guram' tu neku svoju priču, ne odustajem od sebe“.
Kaže da se za ovo deset godina nije promijenila, osim što je postala osjetljivija – pa kada vidi oduševljenje na licima odraslih, a posebno djece, i bude svjesna da njen rad ne mogu sebi da priušte, isti poklanja.
„Novac za mene nema moć, koliku ima zagralj. Ta iskrena emocija me ispunjava. Ne bih dala zagrljaj tog djeteta, i suze kad dobije poklon, za sve pare ovoga svijeta. Ono što mi teško pada je što ti ljudi posljednji novac iz novčanika troše na meni. Kad njima, ili njihovom djetetu, poklonim rad, onda mi oni kupe čokoladu, cvijet...To je nešto najljepše što doživim na sajmovima. Ta posebna energija koja me tjera da još više radim, da stignem do svakog grada u Crnoj Gori“.
Ploče radi na, kako ističe, najplemenitijem materijalu, drvetu, a slova i pojedine ilustracije radi pastom koju je patentirala i zaštitila autorskim pravima.
„Za mene su najljepša tri materijala – drvo, kamen i staklo. U početku sam radila na staklu, ali kako sam nomad na točkovima i idem od grada do grada, sa šest štafelaja, tri velika kofera, i dodatnim porudžbinama, postalo mi je jako teško za transport, pa sada radim isključivo na drvetu. Drvo uglavnom nabavljam u Nikšiću, a što se tiče repromaterijala Crna Gora je vrlo siromašna s njim, tako da to kupujem u Beogradu“.
Laserska mašina ne bi mogla da tka emocije
Iako ima, kako kaže, mogućnost da nabavi lasersku mašinu, to ne želi da uradi jer smatra da bi iz gubilo onu toplinu koju ima.
„Nemam ni jednu mašinu osim mojih ruku i ubodne šege, koja je moja najbolja drugarica. Za mene je to ručni rad, a drvo na taj način ne gubi toplinu koju ima. Možda bi radovi sa laserskom mašinom imali tehničku savršenost, ali bi izgubili toplinu i originalnost, i moj pečat koji je na svakom radu utisnut“.
Inspiracije joj ne fali, a poruke koje ispisuje su i njene lične, ali i one koje je „pokupila“ od omladine.
„Ovo što radim je primijenjena umjetnost, mada ja volim da to zovem savršenim poklonom, jer suština moga rada je da ovi pokloni budu namjenski, da ne 'kruže' od kuće do kuće, već da ostanu kao trajna uspomena. Volim da kažem da ono što bi obično kod drugih ljudi završilo na smeću, kod mene završava na radnom stolu. Inspiracije za poruke mi dolaze sa mojim trenutnim raspoloženjem, a volim i da osluškujem omladinu. Obično te neke sarkastične stvari najbolje prolaze“.
Voli da njeni radovi budu uklopljeni u enterijer privatnog ili poslovnog prostora osobe kod koje odlaze, da sve bude „skladno“.
„Čovjek mora da voli to što radi, da bude raspoložen, jer samo tako može raditi kako treba. Ja tkam svoje emocije u najljepšem raspoloženju, tkam ljubav, vrijeme, i ne želim da se to lijepo tkanje prekine“.
Mudra sova – uspomena na svekrvu i njen zaštitni znak
Sova je njen zaštitni znak, a to je postala, kako kaže, sasvim slučajno.
„Preminula je svekrva i u njenom stanu je ostalo puno nekih retro stvari i jedan goblen- Željela sam da sačuvam uspomenu na nju i da tim stvarima podarim neki novi život. Vidjela sam taj goblen, sjetila se da me svekrva zvala mudricom, pri tom je mislila na mudrost, i dobila sam ideju da uradim sovu i da je sklopim onako kako me moja svekrva vidjela. Htjela sam taj neki balans da uradim, a da joj se opet odužim. I tako je sova postala moj zaštitni znak. Uradila sam ih više od 50 i vidjela sam da ljudi zaista vole sove, čak ih pojedini pasionirano sakupljaju. Sova mi je nekako posebna i drugačija u odnosu na druge životinje. Mistična je, mudra, čuvarkuća, izuzetan lovac. Svaka moja sova je posebna i to su jedini radovi koje ne poklanjam. Ni nijednu sovu nijesam poklonila“.
Nikšićke rukatnice zaslužuju suvenirnicu, davno obećanu
Sajmovi su, kaže Ana Malović Peković, najbolja prilika da radove pokaže, kao i da ljudi osjete tu energiju i emocije koje je u njih utkala. Žao joj je što nije imala priliku da se češće predstavi sugrađanima, a isto tako žali što priča njih deset rukatnica iz Nikšića nije do kraja valorizovana otvaranjem suvenirnice koja im je zadnjih desetak godina često obećavana, ali nikada realizovana. Smeta joj i što se često prostor za izlaganje obezbjeđuje, kako kaže, preprodavcima, a ne osobama koje stvaraju unikatne radove.
„U Nikšiću imamo sjajne žene koje stvaraju prava mala remek djela. Kada idem po regionu i vidim šta tamo prave i izlažu, vidim koliko su radovi naših žena kvalitetniji, bolji, ljepši. Godinama su nam obećavali suvenirnicu – od Bedema, do prostora preko puta Tehnopolisa, gdje je sada parking. Zaista ne znam šta je kočilo da se ta priča ne ostvari“.
Zbog toga je ona svoju priču sama razrađivala, „osvajala“ tržište i gradove i postala prepoznatljiva.
Nema omiljenu poruku, ali sve one koje se odnose na porodicu i prave vrijednosti koje su se negdje, ako kaže, izgubile, voli.
„Volim te porodične postulate da stoje kao upozorenje u kući, da se konstantno iščitavaju, jer ako se ne vratimo tim vrijednostima, onda smo izgubili“.
Najveća podrška su joj sinovi, Nikola, student veterine, i Petar, koji je na Fakultetu za sport, dok je suprug Branko, koji odlično crta, najveći kritičar i njegove sugestije joj dosta pomažu.
Od majke je, kaže, naslijedila osjećaj za lijepo, od oca ruke koje stvaraju čuda, a od arhitekture je odustala zbog supruga.
„Moja želja je bila da upišem arhitekturu i majka, koja je profesorica engleskog, mi je plaćala časove crtanja. U međuvremenu sam upoznala svoju prvu ljubav, Branka, i odlučila da zbog njega ostanem u Nikšić. Upisala sam engleski jezik i psihologiju, ali nijesam završila ni jedan ni drugi fakultet. I nije mi žao što nijesam završila fakultet. Svako bira svoj put. Vidim da su i majka i otac ponosni na mene. Majka je veliki stilista i mislim da sam to od nje povukla, a otac, iako je završio fakultet, stolarski posao mu je bio omiljeni hobi i volio bi da te neke mašine ostavi meni, jer sam ja jedina od djece, imam i sestru i brata, kreativac, pa se otac nada da ću nastaviti taj njegov stolarski put, da farbam, održavam kuću, sređujem baštu... Ko zna, nije isključeno da se nekada neću posvetiti tome“.
Bonus video:
