Nošen sjeverozapadnim vjetrom, krajem oktobra 1875. lijepi trojarbolni jedrenjak na kome se vijorila austrijska zastava, približavao se zapadnim obalama Australije. Po krmi “Stefana” kako se zvao ovaj bark iz matične luke Rijeka, već su ostale hiljade sretno pređenih milja po Atlantiku i Indijskom okeanu, na skoro četvoromjesečnom putu tog broda što je u julu mjesecu, isplovio iz luke Kardif u Velikoj Britaniji.
Natovaren sa 1.300 tona velškog uglja, “Stefano” se uputio veoma daleko, skoro na drugi kraj svijeta, u luku Hong Kong. Brod dugačak 51,9 metara, širok 10 metara sa gazom od 6,3 metra imao je od 857 bruto-registarskih tona i bio je skoro potpuno nov. Sagrađen je nepune dvije godine ranije, krajem 1873. godine u škveru čuvenih riječkih brodograditelja iz familije Brazzoduro na Sušaku, po narudžbi poznatog dubrovačkog brodovlasnika Nikole Bačića koji je tada živio u Rijeci.
Bačić je tokom svoje brodovlasničke karijere u drugoj polovini 19. stoljeća posjedovao ukupno 11 velikih jedrenjaka od kojih je većinu izgradio po posebnoj narudžbi. Među njima je bio i bark “Stefano” kojem je dubrovački brodovlasnik ime dao po svom prerano preminulom sinu, kapetanu Stefanu Bačiću.
Nikola Bačić nije štedio na izboru najkvalitenije drvene građe (hrastovina, murovina, jasenovina, arišovina, brestovina, smrekovina i bukovina) i druge opreme koje je trebalo ugraditi na novi brod, pa je “Sefano” ispao jedan od najboljih i najmodernijih barkova u to doba u ovom dijelu Evrope.
Isplovljavanje iz Kardifa
Kada je brod u junu 1875. u Londonu dokovan i njegov podvodni dio presvučen bakrenim pločama, pregledali su ga stručnjaci renomiranog britanskog “Lloyd Registera” i klasifikovali ga kao bark prve klase. Trideset i prvog jula 1875. “Stefano” je pod zapovjedništvom sestrića Nikole Bačića, mladog dubrovačkog kapetana, dvadesetšestodišnjeg Vlaha Miloslavića, isplovio iz Kardifa na dugo putovanje prema Hong Kongu. Na jedrenjaku je, uključujući i zapovjednika, bilo 17 članova posade, skoro svi sa područja današnje Hrvatske, ali i dvojica Bokelja - kuvar Mato Zanetović iz Kotora i mornar Božidar Vulović iz Dobrote. Jedini stranac, a ujedno i najmlađi na brodu bio je mali od palube, 11-godišnji Henri Grois koji se posadi dubrovačkog jedrenjaka pridružio u svom rodnom Kardifu.
Na brodu je bio i šesnaestogodišnji kadet Miho Bačić iz Dubrovnika, sinovac brodovlasnika Nikole Bačića. Mihu je ovo bilo prvo ukrcanje, pa je stoga po obavezi da to radi prije nego što pristupio kasnijem zvaničnom ispitu za sticanje zvanja oficira, on vodio i detaljan dnevnik. Upravo su ovi njegovi zapisi koji su ostali sačuvani u vanrednim zbivanjima narednih mjeseci, bili kasnije uz svedočanstava preživjelih, i glavni izvor za saznanje svega što se dogodilo “Stefanu” i njegovoj posadi.
Ploveći preko Atlantika, “Stefano” je imao povoljan vjetar i dobre meteo-uslove, pa ja razvivši sva jedra, brzinom od preko 10 čvorova, sjekao morsku površinu.
“Brod je plovi pod punim jedrima, brzo i snažno poput rasnog konja koji galopira podboden mamuzama. Oštri pramac “Stefana” sjekao je valove, a na pramčanom valu vozili su se delfini što su nas stalno pratili na radost naših mornara”, opisao je te trenutke na stranicama svog dnevnika kadet Miho Bačić.
Strahovita oluja kod Rta dobre nade
Lijepo vrijeme i povoljan vjetar “Stefana” su pratili sve do krajnje južne tačke afričkog kontinenta, Rta dobre nade, gdje je brod u južnom Atlantiku na oko 300 milja od afričke obale, 1. septembra zapao u strahovitu oluju. Devet se dana “Stefano” ovdje na prezatu iz Atlantika u Indijski okean, borio sa pomahnitalim okeanom, uraganskim vjetrovima i ogromnim valovima koji su se obrušavali na njega, a more je “čistilo” sve pred sobom na palubi jedrenjaka kada bi se pramac “Stefana” skoro do prednjeg jarbola, zabio u nadolazeći veliki talas.
Posada se samo uz krajnje napore i oprez, vezujući se alkama na za tu priliku posebno rastegnuti jaki konop koji se pružao od prove do krme broda, mogla kretati i obavljati samo najhitnije i najnužnije poslove. “Stefano” je plovio sa minimalnim brojem jedara koja su pritom bila maksimalno skraćena, dovoljno tek toliko da brod ima makar malu brzinu plovidbe i time zadrži mogućnost da manevriše i postavlja se najpogodnije da dočeka sljedeći ogromni val kojim je pobješnjelo more navaljivalo na njega. U svim tim vanredno teškim okolnostima, pokazale su se u pravom svjetlu odlične maritimne karakteristike i čvrstina gradnje novog jedrenjaka.
Oluja je konačno, devetog dana popustila, pa je umornu posadu “Stefana” opet dočekalo lijepo vrijeme i povoljan vjetar u Indijskom okeanu. Opet su razvili sva jedra i prosječnom brzonom od 9 do 10 čvorova, nastavili dalje prema istoku. Međutim, zbog maglovitog vremena i niske oblačnosti u koju su zapali baš u vrijeme kada je trebalo da dođu u blizinu malog ostrva Sent Paul koje se nalazi bukvalno na polovini Indijskog okeana, oko 2.500 milja istočno od Rta dobre nade, a koje je pomorcima što su u 19,.vijeku plovili tim vodama bilo ključna tačka za provjeru validnosti njihove navigacije i posebno, preciznosti brodskih hronometara presudnih da se metodama astronomske navigacije, odredi geografska dužine na kojoj se plovilo nalazi, oficiri sa “Stefana” nisu mogli da provjere pravo stanje navigacije koju su vodili od Rta dobre nade.
Pretpostavljajući da su na oko 20 dana plovidbe udaljeni od zapadne obale Australije, kapetan Miloslavić odlučio je stoga da nastavi dalje na istok. Plan je bio da kada ugleda australijsku obalu, “Stefano” skrene sjeverozapadno prema indonežanskim ostrvima i onda kroz tjesnac Ombai uđe u Tihi okean i nastavi dalje prema Filipinima, odnosno Hong Kongu u Južnokineskom moru.
U podne, 26.oktobra 1875. osmatrač sa katarke “Stefana” u daljini je ugledao nisku i pustu obalu zapadne Australije. Ne želeći da joj previše približava, kapetan Miloslavić je naredio primjenu kursa na sjevererozapad jer je strepio od brojnih koralnih grebena i pješčanih sprudova što su vrebali na maloj dubini ispod valova ovih tada još nedovoljno dobro ispitanih i slabo kartiranih australijskih voda.
“Stefano” se zanosio sve bliže kopnu
U ponoć, 27. oktobra, gvardiju je preuzela smjena koju su činili drugi oficir Martin Osojnak, timunijer Srećko Bučić i mornari Nikola Brajević, Toma Dediol, Josip Perančić, Dominik Antinčić i Božidar Viulović. Ostali članovi posade su spavali u svojim kabinama. Oko dva sata ujutro, Osojnak koji je bio dežurni oficir plovidbene straže, napustio je komandni most i spustio se u brodski salon da sebi naspe šolju kafe. Kraće se vrijeme zadržao pod palubom tokom čega je brod u najvećoj mjeri, bio bez navigacijskog nadzora od za to kompetentne osobe. Pretpostavlja se da je upravo tada kormilar Bučić greškom timun okrenuo više prema istoku nego što je trebalo, a morska struja koja se ovim dijelom australijske obale kreće u smjeru od pučine ka obali, dodatno je neprimjetno za posadu, “Stefana” zanosila sve bliže kopnu. Nalazili su se oko šest milja južno od rta Point Cloates, u blizini puste obale australijske Ningalu regije, jednog od najzabačenijih, najdivljijih i najnegostoljubivijih djelova tog kontinenta. Samo što se poručnik Osojnak oko 2.30 sati vratio na most, “Stefano” je uz jaki tresak, nasjeo na koralni greben što je vrebao u plitkom moru u kojem se brod neplanirano obreo. Jedrenjak se nagnuo na desnu stranu, te uz veliku škripu i struganje, naglo stao.
Osjećaj da se brod nalazi u krajnjoj opasnosti ispunio je posadu užasom, ali i adrenalinom da požuri da izvrši sve kapetanove naloge. Miloslavić je naime, smatrao da će se možda moći izvući sa grebena, pa su rastvorili sva jedra i pritegnuli ih prema vjetru, u nadi da će se “Stefano” tako izvući iz škripca. Međutim, koralni je greben čvrsto držao svoj plijen i svi napori i nastojanja posade bila su potpuno uzaludni. Oštećeni brodski trup počeo je primati more, a svi pokušaji da se ispumpavanjem umanji prodor vode, su ubrzo propali jer ni pumpe više nisu radile. Vjetar je međutim, stalno jačao, a olujni valovi udarali su o brod svom žestinom. “Stefano” se cijeli tresao, udarajući bokovima o oštre hridi. Brod se počeo raspadati, nagnuo se na desnu stranu, paluba i oplata su popucale, a jarboli su krenuli da se ruše.
Više nije bilo nikakve nade pa je Miloslavić naredio napuštanje broda. Uz nadljudske napore počeli su spuštati u more prvi čamac za spašavanje napunjen zalihama vode, hrane i odjeće. U skladu sa pomorskim pravilima, prvo su ukrcali engleskog dječaka, Henrija Groisa. Čim su počeli spuštati prvi čamac, preko glavne palube “Stefana” udario je golemi talas. U jednom trenu je divovski vodeni zid podigao čamac i bacio ga neizmjernom snagom nazad na bok broda, razmrskavši pritom i čamac i nesretnog engleskog malog od palube u njemu, u hiljade komadića. Pokušali su spustiti sa krme preostali, manji čamac za spasavanje, ali je njega uzavrelo more prevrnulo, a nekolicinu članova posade su valovi “sprali” i odnijeli sa palube umirućeg jedrenjaka.
Deset sati borbe sa morem
Oluja ih je razdvojila, neki su se utopili odmah tu, u blizini nasukanog broda, a druge su valovi odvukli na razne strane. Kadet Baćič je imao sreće da ga valovi nanesu u blizini prevrnutog čamca za spasavanje za koji se uhvatio. Kada se ubrzo u blizini pojavio i mornar Tomo Dediol, njih su dvojica uspjela da prevrnuti čamac okrenu i uđu u njega. U toj užasnoj noći od 17 ljudi sa “Stefana” utopilo ih se šest. Nakon deset sati borbe sa morem, brodolomci su nošeni strujom i valovima, bili postepeno izbacivani na pustu, pjeskovitu obalu Ningalua.
Njihova sreća što su se dočepali kopna bila je tako velika da u prvi mah nisu ni pomišljali što ih čeka na toj pustoj obali, bez hrane i vode. Niko od njih nije znao na kojem se tačno položaju nalaze, samo je preživjeli prvi oficir Karlo Kosta nagađao da se nalaze negdje na sjeverozapadu Australije. Njihov stvarni položaj bio je oko 22°48’ južno od ekvatora i 113°37’ istočno od Griniča, u blizini rta Point Cloates.
Valovi su na pješčana žala u blizini izbacivali i razne krhotine i materijal sa “Stefana”, pa su brodolomci, čim su malo došli sebi i oporavili se od studeni tako što su se bili zakopali u topli plažni pijesak da se zagriju, počeli sakupljati sve što bi im moglo biti od koristi. Na obali se u prvi mah skupilo osam preživjelih. Ubrzo su našli još jednog koji je bio u nesvjesti.
Našli su znatnu količinu hrane u kantama i konzervama - brašna, ulja, masti, vina, graha i drugih stvari. Dovukavši tu dragocjenu lovinu na suho, preživjeli brodolomci otvorili su brzo bocu vina i okrijepili se dobrom kapljicom, te podijeli među sobom pronađene stvari. U trenutku kad su se namjeravali uputiti ka mjestu koje su odabrali da na njemu zanoće, ugledali su među podrtinama “Stefana” koje su valovi i dalje izbacivali na obalu, još jednog svog druga. Ležao je nepomično, ali je bio živ. Prepoznali su njemu Boža Vulovića. Bio je to posljednji čovjek koji je živ izašao iz brodoloma barka “Stefano”. Kako Vulović nije mogao da ustane i hoda, drugovi su ga ostavili da počiva, dok su se oni dali na skupljanje morskih rakova koji su puzali po pijesku. To je bilo njihovo prvo jelo poslije više od 40 sati.
Lutajući dalje obalom našli su još dvije bačve vina, a uskoro zatim i najveće blago što su mogli zamisliti i poželjeti - veliku bačvu punu vode. Bio je to početak njihove višemjesečne drame i borbe za preživljavanje u jednom od najnegostoljubivijih predjela na planeti…. Od drvenih ostataka broda koje je more izbacilo na obalu, napravili su improvizovano sklonište jer u pješčanoj ravnici sa tek ponekim busenom trave što je činila zaleđe obale gdje su isplivali, brodolomci nisu našli nikakav drugi prirodni zaklon.
Razmišljali su kako da dođu do najbliže civilizacije i pretpostavljajući da se nalaze sjeverno od ušća rijeke Gaskojn gdje bi moglo biti nekih stalno naseljenih ljudi, pripremali su se da polako pođu obalom prema jugu. Prije nego su krenuli, četvrtog dana po brodolomu, na njihov improviziovani kamp naišla je grupa od pedesetak urođenika Aboridžina. Strepeći da bi ih domoroci mogli napasti, brodolomci su bili isprva nepovjerljivi prema Aboridžinima sa kojim su se teško mogli sporazumijevati. Ipak, u govoru urođenika mogli su tu i tamo, prepoznati i po neku englesku riječ koju su ovi očito naučili od bijelaca, trgovaca biserima što bi povremeno pohodili ove obale.
Prijateljski raspoloženi Aboridžini
Aboridžini su bili prijateljski raspoloženi prema nepoznatim bijelcima koji su međusobno govorili jezikom koji urođenici dotad nikada nisu čuli. Shvatili su da su ovi stranci u teškoj situaciji, pa su im pomogli dajući im hranu i vodu. Aboridžini su im donijeli i ostatke neke geografske karte tog dijela australijske obale, a koja je i sama izgleda, bila na te plaže doplovila sa nekog od ranije ovdje nastradalih brodova. Po toj mapi, brodolomci s “Stefana” bili su oko 120 milja od ušća rijeke Gaskoj, te ih je to učvrstilo u namjeri da pokušaju da do tamo dopješače.
Na tom putu su preživjeli sa “Stefana” bili u sve težoj siutuaciji te su nakon sedam dana hoda, izranjavljeni od trnja u čestaru koji su se probijali i izgoreli od tropskog sunca, ostali i bez vode. Opet ih je spasio neočekivani nailazak na Aboridžine koji su prvo napojili i nahranili iscrpljene i žedne mornare, a potom ih i odveli do obližnjih Burbarli i Varura urođeničkih bunara. Tu su nenadano, naišli i na još jednog svog druga za koga su bili sigurni da se utopio sa “Stefanom” - mornara Josipa Perančića.
Ispostavilo se da je njega more odnijelo dosta dalje i izbacilo ga na obalu gdje je Perančić nakon tri dana lutanja naišao na urođenike što su ga prihvatili u svoje pleme, nahranili ga i vratili u život.
Okrijepljeni brodolomci su odlučili da nastave dalje ka jugu, međutim ni nakon novih osam dana napornog pješačenja, sve više oskudijevajući u hrani i vodi, uvidjeli su da tamo gdje su se nadali nailasku na tragove civilizacije, nema ničega što bi im moglo pomoći. Dočekao ih je samo još lošiji teren, sa još manje raspoložive hrane i gotovo bez vode. Odlučili su stoga da se vrate natrag u blizinu Burbarli i Varura aboridžinskih bunara gdje su uskoro u blizini plaže, našli jednu prostranu pećinu u koju su se smjestili. Nadajući se da će morem u njihovoj blizini proći neki brod i oni uspjeti da skrenu njegovu pažnju, preživjeli sa “Stefana”su ušli u dnevnu rutinu koja je podrazumijevala odlaske do bunara po vodu, sakupljanje hrane i neprekidno osmatranje pučine u potrazi za siluetom kakvog prolazećeg broda koji bih ih mogao spasiti.
Vatru su dobili kako su ih urođenici naučili - kresanjem iskre od kamena i paljenjem suve trave. Hranili su se svime što su mogli da nađu ili ulove, od ptica i guštera, školjki i rakova sa plaže, do jaja koje su kornjače polagale u pijesku, te nekim crveno-crnim bobicama sa kržljavog rastinja u zaleđu obale, a koje su im urođenici pokazali da je jestivo. Dobrodušni Aboridžani su ih čak naučili da od smrvljenih račića sakupljenih na obalnom stijenju, naprave abrum (mamac) koji bi u plićak privukao veće ribe, te da te ribe onda love kopljem što su im ga urođenici poklonili. Ubrzo su međutim, primijetili da njihov nenadano spašeni drug Perančić počinje sve više da u tim teškim okolnostima i oskudici, gubi razum. Na kraju se on odvojio od njih i pobjegao u šumu prilikom jednog većeg nevremena, na Badnji dan 24. decembra 1875.
Većina ostalih, sa izuzetkom Vulovića koji je prethodno u ribolovu na oštrim obalnim stijenama teško povrijedio nogu i teško se kretao, pošla je da ga traži. Nemoćnog Vulovića ostavili su u pećini sa zadatkom da održava vatru. Tokom strahovitog nevremena koje je uslijedilo, razdvojili su se i ostali mornari te su se teškom mukom na kraju vratili u svoju pećinu. Tamo međutim, nisu zatekli ranjenog mornara iz Dobrote. Vulović je nestao, jednako kao i nešto ranije poludjeli Perančić. Po smirivanju nevremena, izašli su opet u potragu i nedaleko od pećine pronašli Perančićevo beživotno tijelo. Lobanja mu je bila slomljena jer je vjerovatno bježeći pred olujom, pao i udario glavom u stijene. Od Vulovića međutim, nije bilo ni traga.
Smrt u nemilosrdnoj oluji
U takvim tužnim okolnostima brodolomci su dočekali Novu, 1876. godinu. U potrazi za hranom, morali su odlaziti sve dalje od svog skloništa pa su tako 4. januara u gustom čestaru nabasali i na već poluraspadnuto tijelo Božidara Vulovića. Nesretni mornar iz Dobrote je očito, ostavljen sam one kobne noći u pećini, iako ranjen, krenuo za svojim drugovima ali je umjesto njih, onako iscrpljen i onemoćao, našao smrt u nemilosrdnoj oluji. Pokopali su Vulovića na mjestu gdje su i našli njegovo tijelo.
Vratili su se u pećinu i nastavili dnevnu rutinu sve težeg preživljavanja - hrane u okolini je bilo sve manje, isrcpljenost i bolest su ih stigle, teško su više mogli odlaziti i po vodu. Gasili su se jedan za drugim, prvo je umro prvi oficir Karlo Kosta što im je posebno teško palo jer su ga doživljavali kao najsposobnijeg i za najveći autoritet među njima, a onda postepeno i još šest mornara, među kojima u brodski kuvar, Kotoranin Mato Zanetović.
U životu su, zahvaljujući svojoj mladosti i snazi ostala još samo dva brodolomnika sa “Stefana” - kadet Miho Bačić iz Dubrovnika i 20-godišnji mornar Ivan Jurić. Međutim, zbog gladi, iscrpljenosti i žedi, i njihovi su se životi skoro bili ugasili kada je na njihovu pećinu nabasala opet grupa Aboridžina.
Vidjevši dvojicu bijelaca na umoru, dobrodušni urođenici učinili su sve što su mogli da pomognu Bačiću i Juriću, nahranili su ih, napojili i previli im rane, te su ih odveli sa dobom u svoje selo gdje su ih naredna tri mjeseca držali poput sopstvenih članova porodice, učinivši da se posljednja dvojica preživjelih sa “Stefana” u potpunosti oporave.
Aboridžini su potom Bačića i Jurčića odveli do Sjeverozapadnog rta, odnosno uvale Bundegi Beach gdje su znali da povremeno navraćaju bijelci - trgovci biserima.
“Neću nikada zaboraviti pažnju, ljubav i brigu urođenika”, zapisao je Bačić u svom dnevniku.
“Ko zna, da smo se ranije pridružili urođenicima, možda bi sada mnogi naši drugovi bili još živi. Pamti, Juriću, kao što i ja pamtim! Pričaćemo kulturnim bijelim ljudima o čovječnosti i ljubavi “nekulturnih” urođenika!”
U Bundegi Beach uvalu 18. aprila 1876. uplovio je mali kuter “Jessie” kojim je zapovijedao njegov vlasnik, kapetan i sakupljač bisera Čarls Taki iz malog australijskog gradića Manduro. Njegova posada je od srdačnih urođenika na obali koji su se jako radovali što konačno mogu svoja dva nenadana gosta predati njima bliskim bijelim ljudima, preuzela Bačića i Jurića i odvela ih u najbližu veću luku, Frimentl gdje su se dvojica jedinih preživjelih sa “Stefana” iskrcali 5. maja 1876.
U Frimentlu je Bačića i Jurića srdačno dočekala tamošnja zajednica ljudi našeg porijekla, imigranata iz tadašnje Austro-Ugarske koji su se naselili u tom dalekom australijskom gradu. Odatle je telegramom konačno javljeno i porodicama dvojice preživjelih brodolomaca da su spaseni i da će se vratiti kućama gdje su ih u međuvremenu, svi već bili ožalili. Australijske novine pisale su o nevjerovatnoj odiseji dva pomorca sa “Stefana” i tužnoj sudbini njihovih drugova sa broda, posebno naglašavajući izvanrednu dobrodušnost i humanost koju su prema brodolomcima u više navrata pokazali Aboridžini.
To je dovelo i do značajne promjene u odnosu većine bijelih doseljenika u Australiju prema autentičnim tamošnjim žiteljima Aboridžinima jer su doseljenici i kolonizatori bili često vrlo grubi i loše postupali sa urođenicima. Iskustva brodolomaca “Stefana” i njihova svjedočenja o dobroti i humanom ponašanju Aboridžina koji su sa njima dijelili i posljednje zrno hrane, dovela je do toga da je kolonijalni guverner Australije zamolio Bačića i Jurića da lično njih dvojica budu na čelu ekspedicije koja će brodom otići do uvale Bundegi Beach i tamošnjim Aboridžinima predati poklone u hrani, odjeći i drugim stvarima što su im u znak zahvalnosti za spasavanje dvojice pomoraca, posalali stanovnici i gradske vlasti Frimentla. Australijska Vlada je za spasavanje Bačića i Jurića, zlatnim satom nagradila i kapetana kutera “Jessie”, Čarlsa Takija.
Artefakti sa “Stefana” u muzeju
Na tužnu odiseju barka “Stefano” i njegove posade danas podsjeća knjiga “I naufraghi del bark austro-ungarico “Stefano” alla costa Nord-Ovest dell’Australia” koju je 1876. po Bačićevom dnevniku i neposrednom svjedočenju, na italijanskom jeziku napisao njegov prijatelj, dubrovački sveštenik Stijepo Skurla. Na 276 strana ove knjige kao posebna zanimljivost, nalazi se i aboridžinsko-italijanski riječnik jer su Bačić i Jurić, živeći nekoliko mjeseci sa australijskim urođenicima, uspjeli da u dobroj mjeri nauče i njihov jezik.
Godine 1990. unuk Miha Bačića, penzionisani oficir Ratne mornarice SAD Gustav Rate, napisao je knjigu “The Wreck of the Barque Stefano off the North West Cape of Australia in 1875” o nevjerovatnoj priči o preživljavanju svog djeda. Ova knjiga, ispričana u prvom licu po direktnom svjedočenju Miha Bačića, smatra se najpreciznijim opisom šestomjesečne odiseje pomoraca sa “Stefana” na australijskoj obali. Prevedena je na sedam jezika i stručnja javnost je upoređuje sa sličnim klasičnim djelima svjetske književnosti poput Defoovog “Robinzona Krusoa”, odnosno Stivensonovog “Ostrva sa blagom”.
Čelnici aboridžinskog Yinikurtira - West Thalanyji plemena čiji su pripadnici pomagali i spasavali brodolomnike 1875.godine, ovu knjigu danas preporučuju svim Australijancima kao najbolji način da se oni upoznaju sa tradicionalnom kulturom i pravom prirodom Aboridžana kao autentičnog starosjedilačkog stanovništva tog kontinenta. Zanimljivo je da je naslovnica prvog izdanja Rateove knjige ilustrovana slikarskim prikazom brodoloma na koralnom grebenu bokeljskog broda - brika “Pierino” 1881. kod obala Kube. Autor ove slike je najpoznatiji naš slikar-marinista,Vasilije (Basi) Ivanković, rodom iz Boke Kotorske.
Ivanković je i autor posebne zavjetne slike koju je Miho Bačić u znak zahvalnosti za svoj spas, poklonio svetilištu dubrovačkih pomoraca, crkvi Gospe od Milosrđa u Dubrovniku. Platno pod nazivom “Čudesni spas dvoje preživjelih sa barka Stefano” Ivanković je naslikao 1878. a na njemu je scena dolaska kutera “Jessie” u uvalu gdje su njegovoj posada Aboridžini poredali dvojicu jedinih preživjelih sa zlosrećnog riječkog barka “Stefano”.
Ostaci olupine barka “Stefano” otkriveni su u podmorju u blizini rta Point Cloates 1997. godine. Sa tog danas zakonom zaštićenog hidroarheološkog lokaliteta izvađeno je više artefakata od kojih se neki danas poput brodskog zvona, navigacijskog svjetla sa desnog boka broda i drugog, čuvaju u Muzeju Zapadne Australije u Frimentlu.
Priča Boža Vulevića
Mornari su uz obavljanje redovnih poslova, vrijeme na pučini kratili kartanjem, razgovorom i povremeno ribolovom, pendulajući na tune. Tako je jednom prilikom dok su uz upaljene lule razgovarali na palubi u sjenci jedara, i Dobročanin Božo Vulović svoje drugove upoznao sa činjenicom da je jedan od njegovih bliskih rođaka stradao na moru.
“Utopio se negdje uz obalu Engleske. Meni je tada bilo osam godina. Od cijele posade tog broda, poginula su samo dvojica: moj rođak i neki Lošinjanin”, pričao je mornar iz Dobrote.
Na traženje drugova da im ispriča detalje, Vulović je nastavio: “Svemu je krivo bilo siromaštvo i bijeda. Oluja je bacila taj brod na jednu hridinu uz obalu. Mornari su presjekli jarbol i prislonili ga jednim krajem na kopno. Tako su se puzeći preko oborenog jarbola i spasili, ponijevši sobom samo ono što su imali na sebi. Valjda znate da se brodovlasnici, kada brod propadne, ne brinu što će biti sa mornarima. Pobrinu se samo kako da ih otpreme kući, ali ne i da im nadoknade izgubljenu ličnu imovinu na brodu jer su takve prilike vladale u pomorskom brodarstvu onoga dobra. Što je njih briga kako će ti ljudi opet na more. Zar je lako siromašnom čovjeku nabaviti ponovno odjeću i ostalu mornarsku opremu? Moj rođak nije imao mira. Mučila ga je misao da će mu sa brodom koji je upravo napustio, propasti sva njegova bijedna imovina: ‘incerata’ [kabanica], čizme i kaput ‘od Marseje’. Kako li će ih opet nabaviti? Stoga su on i njegov prijatelj odlučili da se po onom istom jarbolu preko kojeg su se spasili, vrate na nasukani brod i da iz mornarskog prostora ispod prove, spasu ono što se da spasiti. Njihova družina sa obale gledala je sa strepnjom kako su ova dvojica vrebala na pogodan trenutak i sišla na brod. Ostali ih nisu ih pokušali zaustaviti. Njihov je podvig mogao uspjeti da valovi, neposredno pošto su se ova dvojica vratila na teško oštećeni jedrenjak, nisu ponovno navalili svom žestinom i povukli brod u svoje dubine”, ispričao je Vulović ni ne sluteći da će uskoro i sam doživjeti vrlo sličnu sudbinu.
Bonus video:
