Dok iznova slušam snimak razgovora sa Radmilom Srzentić, Cetinjankom koja je sa porodicom devedesetih preselila u Ulcinj, a danas živi u Podgorici, čini se kao da slušam o životu na tri kontinenta, a ne u tri grada u Crnoj Gori.
Radmila je rođena na Cetinju krajem pedesetih godina prošlog vijeka. Iz malog Cetinja pošla je na studije u Sarajevo, grad u Bosni i Hercegovini, koji je na neki način i pripremio za život u Ulcinju, gdje je sa suprugom i djecom prešla devedesetih.
Danas, vedra farmaceutkinja pezionerske dane živi u Podgorici, ide na folklor, fitnes...
Radmila Srzentić rodila se na Cetinju sredinom prošlog vijeka, kao Radmila Vujović.
“U to vrijeme, na Cetinju nije bilo kola, padali su veliki snjegovi. Do Podgorice je trebalo dva sata da se vozimo ‘Tarinim’ autobusom, isto toliko do Kotora i Budve... U Cetinju smo imali sve. Pozorište, biblioteku. Imali smo se čime zabavljati tu đe smo bili”, priča ona u razgovoru za “Vijesti”.
Iako u to vrijeme, dodaje, ni vodu nisu imali u kućama, njena sjećanja na dane odrastanja pozitivne su. Odrasla je na Balšića pazaru, prisjeća se knjižare Stanka Tošića:
“Podizala sam se u toj knjižari”, kaže i priziva uspomene kako je išla kod Maše na kolače, u Olginu pekaru...
“Svuda, bez ikakvih problema. Sada djecu morate da držite na uzici... Početak mog života bio je sjajan... Živjela sam slobodno”.
Od glumice do apotekarice
Tokom njenog odrastanja, pojavila se i televizija i prvi, crno-bijeli televizori ušli su i u kuće cetinjskih porodica. Emisija “Na slovo, na slovo” i glumica Mira Stupica inspirisali su je da jednog dana bude glumica, “jer one sigurno dobro žive”.
“Voditelji informativnih emisija bili su, u Zagrebu Oliver Mlakar i Helga Vlahović, u Beogradu Mića Orlović i Dušanka Kalanj. Svi smo to gledali. Donijela sam čvrstu odluku da ću biti glumica. Kako sam rasla, to nije bilo zanimanje dostojno crnogorskih shvatanja, stopanice i cetinjskog vaspitanja, morala sam to da malo promijenim”, priča ona i dodaje kako je zamišljala koje je to drugo zanimanje u kojem bi ipak izgledala kao glumica, pa je tako jednog dana Radmili sinulo da može da bude apotekarica.
“One moraju da budu lijepe. Tako sam postala apotekarica”.
Dok to govori, traži fotografiju unutrašnjosti prve državne apoteke na Cetinju, ujedno i u Crnoj Gori. Apoteka je osnovana 1878. godine, u okviru Bolnice “Danilo I”, a njen prvi apotekar bio je Jovo Dreč iz Mostara.
“Izgledam li vam dostojno ove pozornice i ove predstave? Vidite li ovu zavjesu, 140 godina je stara. Ona se nikad ne pere, nego se stavi između vlažnih gaza i tako se čisti. Ovo ovdje se zove recepturni sto, možete da imate crvene nokte, crvenu šminku... Da li vam ovo liči na taj podijum koji sam opisala i odluke koje sam donijela u životu?”.
U apoteci gdje je i započela svoju karijeru i danas stoji natpis: “Dolorem sedare divinum opus est” - “Blažiti bol božansko je djelo”.
“To je bila vodilja koja mi je bila stalno u glavi”, kaže.
Odolazak u Sarajevo
Radmila je fakultet završila u Sarajevu. Njena sestra završila je Prirodno-matematički fakultet u Beogradu. Sagovornica “Vijesti” kaže da za to mogu da zahvale majci.
“Bila je to za to vrijeme veoma neobična i hrabra odluka moje majke da da crnogorskim djevojkama školu. Nesvakidašnje, i ona se jako trudila, ali smo moja sestra i ja razumjele to što je ona željela i bile vrlo uspješne i brzo studirale, što znači da smo na vrijeme sve završile i bile dobri studenti”.
Prisjeća se prve godine studija, dolaska u Sarajevo, kako su se njene kolege lakše snalazile u velikom gradu od nje.
“Ja sam tek tada shvatila da je Cetinje provincija u odnosu na Sarajevo”.
Kad se vrati na to da je kasnije život odveo u Ulcinj, kaže da je moguće da je Sarajevo na neki način pripremilo na to:
“Moguće da znanje koje sam stekla u Sarajevu, o ljudima koje ne dijelim ni po čemu, ali sam bila otvorena da učim i da saznam sve. Došla sam u vrijeme ramazana i ostala sam kod gazdarice koja je nosila dimije. Išla sam na Vratnik kad je bio Bajram i oni su spremali kurban za Radu. Tada se prvi put srijećem sa tim, to je dio foklora. To je nešto što je bilo mnogo lijepo, da jedem ružice, baklavu i da znam šta je Bajram... Ja sam iz Cetinja, to apsolutno nikad nisam znala”.
Kad je nekoliko decenija kasnije sa porodicom preselila u Ulcinj, već je bila pripremljena na sve to:
“Bilo mi je lakše da se predstavim, da prihvatim i da volim ljude u toj sredini, nego možda nekome drugome”.
Krenuli u Australiju, ostali u Ulcinju
Odlazak porodice Srzentić u Ulcinj dogodio se devedesetih. Prethodno, njen suprug izgubio je jednog brata. S početkom ratnih sukoba na prostoru tadašnje Jugoslavije, priča Radmila, prijetila je opasnost da drugu dvojicu braće njenog supruga odvedu u rat.
“Već su ih bili regrutovali... moj suprug nije mogao da samo tako mirno posmatra i hitno smo napustili Cetinje zbog tog događaja. Uzela sam diplomu, znala sam da šijem, u vrijeme komunizma bila je uspješna žena koja umije da kuva, pere, pegla, šije, sve da radi. Trebali smo da idemo u Australiju, gdje su otišli naši prijatelji”.
Do Australije nikad nisu stigli. Nisu ni krenuli:
“Kad smo došli do Ulcinja, muž se osvrnuo, gledao je put Bara, jer smo preko Albanije trebali da idemo za Australiju. I onda je stao, pomislio - ne razumijem albanski, ne razumijem ni engleski, i odlučio - ovdje ćemo da ostanemo. To je sudbinski određeno mjesto, gdje nemam po krvi nikoga i ne govorim albanski”.
U Ulcinju su Srzentići živjeli 27 godina. U vrijeme kad su došli u taj grad, država je bila pod sankcijama. Tada, kaže Radmila, Ulcinj je imao sve:
“Imali su more, Bojanu, mogli su da jedu morsku, riječnu ribu... Imali su masline, mogli da zasade blitvu, imali su mandarine i limune. Ja sam iz Cetinja, mi to sve nismo imali, sve to smo kupovali... Ulcinjani su to sve imali... Sa svim tim što je imao, što je davao ljudima da prežive u svim okolnostima, Ulcinj je najljepše mjesto na svijetu...”.
I o ljudima iz Ulcinja, Radmila kaže da su “šareni, lijepi, puni boja, kao i sredina iz koje dolaze”:
“U Ulcinju žive Albanci muslimani, Albanci katolici, živi pravoslavni živalj, kod albanaca katolika ima pet plemena i sva plemena imaju različitu nošnju... Postoje vehabije, Romi, oni su toliko šareni, toliko lijepi. Iz sredine iz koje sam ja došla, gdje je svaka žena obučena u braon, teget i crnu, poslije svoje tridesete godine i njena ljepota ubijena, ja sam došla u nešto što je šareno, lijepo, okićeno, blještavo, kao što je ta priroda koju sam opisala. I jako su mi prijali ti ljudi”.
Heroj farmacije
Početkom godine, Radmila je dobila nagradu “Heroj farmacije” i nagrada je jako obradovala.
“Ipak postoje divne kolege koji su znali čega sam se odrekla da bih profesiju održala na nivou onoga što ona jeste”.
Odricanja su, kaže, značila da je na poslu nekad provodila i po 20 sati dnevno.
“Često spavajući u apoteci, kako bih bila dostupna svojim pacijentima. Na prvi pogled, može se činiti kao ekstremna žrtva, ali ne mogu zamisliti ispunjeniji i vrijedniji zivot i svrhu od ove. Svaka priča, svaki osmijeh, svaki znak zahvalnosti od pacijenata bili su mi najveće nagrade”.
Danas, međutim, ta profesija suočava se s ozbiljnim izazovima:
“Vrijednosti koje su nas nekada vodile - kao što su saosjećanje i pravda, sada su u opasnosti. U svijetu koji insistira na brzini i profitu, često zaboravljamo da pacijenti nisu brojevi. Treba slušati njihove potrebe i pružiti im brigu koju zaslužuju. Naša stručnost i posvećenost su ključni u liječenju i pružanju podrške pacijentima. Povratak tim vrijednostima ne obezbjeđuje samo kvalitetnu njegu, nego pomaže u ponovnom uspostavljanju povjerenja u našu profesiju”.
Mladim kolegama poručuje da treba da slave živote drugih:
“Umjesto da se fokusiramo isključivo na brzinu i prodaju. U vremenu kada su društveni determinanti zdravlja sve ozbiljniji, naša posvećenost očuvanju ljudskog dostojanstva postaje vitalna. Ne zaboravimo kako je nekada bilo - uzeli smo vremena da saslušamo naše pacijente, da im damo savjete i ljekove, čak i ako nisu imali novca da plate. Danas, često nas mjere samo u brojevima, a ne u ljudima koje pomažemo. Moramo se potruditi da obnovimo tu povezanost”.
O profesionalnom putu i životu, Radmila piše i knjigu. Nakon četiri decenije, koliko je provela u farmaciji, sad kad je u penziji vratila se ulozi majke:
“Tamara i Andrea su se školovale, ja sam radila, sad sam u penziji i ponovo sam njihova majka...”.
Tajna bijelog sljeza
Za Radmilu, uz ljubav prema poslu, sve je i odnos prema svakoj osobi koja zakorači u apoteku.
“Ispričaću vam nešto što sam posljednjih deset godina pričala mojim koleginicama, mladima. Svako od nas se makar jednom vozio avionom. Kad god uđemo u avion, stjuardesa priča istu priču (bezbjednosna demonstracija, prim. aut), ali nekome je to uvijek prvi put. I stalno sam tu priču pričala mojim koleginicama. Svaki put morate da objasnite nekome kako se recimo pravi bijeli sljez, jer uvijek će nekome biti prvi put da to radi. Ako vam i kaže da zna, pitajte kako to radi, da čujete i ispravite ako to ne radi kako treba. Tu ste zbog toga”.
Usput savjetuje da se bijeli sljez ne kuva, već da se preliva prethodno prokuvanom, hladnom vodom. Za cijeli dan dovoljna je šoljica od crne kafe.
“Za bebu od šest mjeseci dodaju se i dvije-tri kapi limuna, djetetu od godinu dana može i malo meda. Bebu držite tako da ruku stavite na njena leđa i tapkate po leđima... Sve to treba da se ispriča. Mora. Nije dovoljno da se nešto prodaje...”.
“Sve, sve, ali zanat”
Za Radmilu Srzentić, ženu vedrog duha, obrazovanje je jako važno.
“U moje vrijeme, obrazovanje se podrazumijevalo. Kad su moja djeca bila mala, tokom njihovog odrastanja, kao majci bilo mi je najvažnije da im svake godine čitam bajku ‘Sve, sve, ali zanat’ (narodna novela, prim. aut). Bajka je o jednom kralju koji je doživo brodolom i nije znao ništa da radi, i onda je naučio da plete korpe i tjerao sve ljude da nauče bilo kakav zanat. Sve što radimo je zanat. Da li je to ljekar, farmaceut, slikar, pisac, novinar, obućar... Svaki zanat koji se voli i radi srcem, i saznanje čovjekovo da je u tome zanatu dobar, je sveto”.
Bonus video:
