Pomorski poziv priređen je Bokelju, u njegovoj krvi ne može da se ugasi ona iskra koja je izumrlim precima davala impulsa da se bore s pučinom, da je savladavaju besprimjernim podvizima, da je iskorišćavaju umješnošću i hrabrošću vijednim divljenja. Taj urođeni poziv nije zatajio, niti je ta iskra mogla da se ugasi. Jer, zaludu - krv nije voda! To se nesporno manifestovalo onoga dana kada je Bokom prolazio bijeli "Lovćen", to se tako divno ispoljilo prilikom njegova dolaska u kotorsku luku. Svačije oko blistalo je od radosti, na licima i ljudi i žena, i starih i mladih, sijao je izraz zadovoljstva i ponosa. A pomorski kapetani koji su se u lijepom broju bili okupili da dočekaju novu tekovinu našeg brodarstva, sa očitim ushićenjem pratili su kretanje "Lovćena", osjećajući sigurno da je u pomorstvu njihove drage Boke nastupila nova era i da je vjesnik novih, boljih dana tu, na tihoj vodi učaranog bokeljskog zaliva.
Tako se u uredničkom komentaru list "Glas Boke" iz Kotora 22. maja 1937. osvrnuo na istorijski događaj za bokeljsko pomorstvo koji se zbio tri dana ranije. Naime, 18. maja u zaliv je, svečano dočekan od stanovništva Boke, uplovio u tom trenutku najveći putnički parobrod velike obalne plovidbe u Kraljevini Jugoslaviji, elegantni bijeli brod na čijem je pramcu bilo ispisano ime "Lovćen".
Skladni parobrod koji je tada već za sobom imao 26 godina sretne navigacije svjetskim morima, nedugo prije toga, kupila je najveća pomorska kompanija - "Zetska plovidba". Iako je formalno sjedište imala na Cetinju, odakle je rodom bio njen pojedinačno najveći akcionar i većinski vlasnik, bankar i preduzetnik Lale Zuber Novaković, "Zetska plovidba" je u suštini bila bokeljska pomorska kompanija jer je nastala iz Brodarskog akcionarskog društva "Boka", kompanije osnovane 1920. godine u Kotoru.
U narednih petnaestak godina Brodarsko AD "Boka" se, prevozeći putnike, robu i poštu, razvilo do najvećeg lokalnog brodara na južnom Jadranu sa flotom od dvadesetak manjih putničko-teretnih parobroda i motornih brodova od samo pet do 260 bruto-registarskih zona pojedinačne veličine, a sa kojima je ova kompanija održavala redovne linije na području od Splita na sjeveru do Ulcinja na jugu, unutar zaliva Boke, kao i na rijeci Bojani i na Skadarskom jezeru.
Februara 1934. odlukom skupštine akcionara, promijenjeno je ime kompanije u "Zetska plovidba", a sjedište formalno iz Kotora premješteno na Cetinje, iako su zapravo izvršni menadžment kompanije, tehničke i druge službe ostali u Kotoru. Želeći da poslovanje proširi na cio Jadran, kao i na basen Sredozemlja i Crnog mora, "Zetska plovodba" je u proljeće 1936. u New Yorku kupila brod skoro deset puta veći od do tada najvećeg plovila u svojojoj floti. Kupljen je putničko-teretni parobrod imenom "Rosalinda" od 2.487 bruto registarskih tona. Brodu koji je imao 4.000 tona nosivosti, "Zetska plovidba" nadjenula je novo ime "Lovćen" i on je u junu 1936. preplovivši Atlantik, stigao iz New Yorka u Trst gdje je narednih nekoliko mjeseci, detaljno obnovljen i u cjelosti preuređen. "Zetska plovidba" je potom svoju najznačajniju prinovu u floti dovela u Jugoslaviju gdje je elegantni, u bijelo ofarbani "Lovćen", postao u tom trenutku najveće plovilo jugoslovenske tzv. velike obalne plovidbe.
Brod je, inače, svoj život započeo 13. maja 1911. godine kada je porinut u čuvenom škotskom brodogradilištu "Clyde Shipbuilding & Engineering Co. Ltd." u Port Glasgowu, pod imenom "Lady Gwendolen". Nije to bio nešto posebno veliki brod, bio je dugačak 91,5 metara, širok 12,1 metara i gaza od 5,4 metra. Brod je pokretao klipni parni stroj trostruke ekspanzije snage 2.100 konja, a paru su proizvodila dva parna kotla "Scotch" sa ložištima na oba kraja. "Lady Gwendolen" je imala jedna propeler, postizla je maksimalnu brzinu od 13 čvorova, a brod je sagrađen po narudžbi tada vrlo ugledne brodarske kompanije "British & Irish Steam Packet Co" iz Dublina koja ga je narednih pet godina koristila na redovnim linijama po Irskom moru.
Tokom Prvog svjetskog rata kompanija "British & Irish Steam Packet" prodaje taj brod ruskoj carskoj Vladi, te "Lady Gwendolen" pod novim imenom "Ludmila" odlazi daleko na sjever, u Bijelo more, gdje je sa matičnom lukom Arhangelsk služio kao službeno plovilo - jahta i rezidencija guvernera Arhangleske oblasti. Nakon što su i do tog grada na dalekom sjeveru Rusije stigli boljševici koji su oborili carski režim, "Ludmilu" u julu 1918. kupuje "Dundee, Perth & London Shipping Co.Ltd." iz Dundeeja, vraća mu originalno ime "Lady Gwendolen" i dovodi ga na obale njegove rodne Škotske gdje je ovaj brod plovio u redovnom putničkom i poštanskom saobraćaju narednu nepunu godinu dana.
Juna 1919. brod dobija novog vlasnika – britansku kompaniju "C.T. Bowring & Co" iz Liverpula, koja ga je upisala na svoju kanadsku podružnicu "New York, Newfoundland & Halifax SS Co" iz Halifaxa u kanadskoj promovnici Nova Škotska. Pod novim imenom "Rosalind" narednih deset godina srećno lovi opasnim vodama sjevernog Atlantika, održavajući redovnu liniju između New Yorka u SAD i luke St. John`s, glavnog grada kanadske provincije Njufaundlend, sa usputnim svraćanjem u luku Halifax. Ovo putovanje trajalo je 11 dana u jednom pravcu a reklamirano je i prodavano kao svojevrsno luksuzno poluturističko krstarenje koje je koštalo 60 dolara po osobi.
"Rosalind" i ostali brodovi koji su održavali tu liniju bili su opremljeni svim za to vrijeme zamislivim luksuzom i sadržajima neophodnim za udobnost i sigurnost putnika. Putovanje je trajalo sedam dana na moru sa zadržavanjem dva dana u luci St. John`s i jedan dan u Halifaxu. Dok je brod boravio u ovim lukama za putnike su organizovani izleti kopnom i manjim plovilama kako bi oni uživali u predivnim predjelima netaknute prirode na Njufaundlendu, odnosno Novoj Škotskoj.
"Rosalind" koja je ovu liniju održavala u tandemu sa nešto većim parobrodom "Silvia" od 3.425 bruto-registarskih tona, pokazala se kao veoma popularan brod koji je često između New Yorka i St. John`sa prevozio i preko 100 putnika u jednom pravcu.
Godine 1929. iz hladnih atlantskih voda duž sjeveroistočnih obala SAD i Kanade, "Rosalind", zadržavajući isto to ime, odlazi daleko na jug, u tople Karibe jer brod kupuje novi vlasnik kompanija "Bermuda & West Indies S.S. Co.Lt" sa sjedištem u Hamiltonu na Bermudima. Tu u februaru 1936. već pomalo vremešni, ali lijepi i dobro očuvani parobrod kupuje naša "Zetska plovidba" koja mu daje novo ime "Lovćen", te s tim brodom otvara potpuno novo poglavlje u sopstvenoj, ali i novijoj istoriji bokeljskog pomorstva.
Do danas je "Lovćen" ostao najveći putnički brod koji je zaplovio u floti nekog od brojnih brodovlasnika iz Boke. Koliko je dolazak ovog broda 1937. godine za taj kraj bio važan, vidi se i iz brojnih natpisa u tadašnjim jugoslovenskim novinama, a posebno iz velike pažnje koju je dolasku i svečanom dočeku ovog broda u njegovoj novoj matičnoj luci Kotor, posvetio lokalni list "Glas Boke".
"U srijedu 19. maja, kotorska Općina hvalevrijedno je istakla zastave na obali da bi time dala i vidna znaka zadovoljstva i oduševljenja koje je u Kotoru izazvao dolazak velikog putničkog parobroda "Lovćen" u matičnu luku. A kada je nešto prije 11 sati Gradska muzika prošla u ophodu kroz gradske ulice, građanstvo je u sve većem broju izlazilo na obalu da se nađe prilikom prvog dolaska novonabavljenog parobroda "Zetske plovidbe". Kraj mnoštva građana, na obali su se okupili predstavnici crkvenih, vojnih i civilnih vlasti, članovi uprave "Zetske plovidbe", Pomorsko-trgovačka akademija sa profesorima i đacima, novinari i mnoge ugledne ličnosti, ali je naročito zapažen bio veliki broj pomorskih kapetana iz čitave okolice.
Dok je muzika svirala i dok su sa obale odjekivali mužari, parobrod je, sav bijel i obasjan suncem, plovio punom parom put Kotora - svoje matične luke, pozdravljajući pitome obale našega fjorda zvukom sirene. Ploveći Bokom "Lovćen" je prolazio u blizini obale i bokeljskih naselja, pa je po starom običaju bokeljskih pomoraca, glasno pozdravio manastir Savina. Odjekivao je snažni glas "Lovćenove" sirene, a sa obala je narod pozdravljao mahanjem ruku i lepršanjem maramica. Po ulasku u Verige, "Lovćen" je skrenuo put otočića Gospe od Škrpjela, starodrevnog svetišta bokeljskih pomoraca. Pozdravljajući zvukom sirene, brod je oplovio otočić, zatim prošao kroz risanski zaton, pa uzeo pravac put kotorskog basena. Obale su pozdravljale lepršanjem zastava i odjekivanjem prangija. Prčanj je naročito toplo pozdravio prolazak parobroda. Mještani su u velikom broju izašli na obalu, velebna crkva je bila okićena zastavama i sagovima, mužari su pucali, narod i školska djeca mahanjem su pratili ulazak "Lovćena" u kotorski basen. Javljala se s druge strane Dobrota, a Pomorsko-trgovačka akademija gdje se odgaja mladi pomorski naraštaj, bila je iskićena kao u svečani dan. Tako, od srca dočekan i pozdravljan sa bokeljkih obala, "Lovćen" je otpozdravljao sirenom i ponosno ulazio u kotorsku luku na čijem se pristaništu do tada bilo skupilo veliko mnoštvo naroda", opisuje "Glas Boke" svečanost u zalivu.
Lijepi parobrod, čim se vezao na Luži, pohodili su brojni uglednici predvođeni predsjednikom Gradskog poglavarstva Bogumilom Jovovićem i direktorom "Zetske plovidbe" Rudolfom Giuniom. Na oduševljenje okupljenog naroda, građanstvu je omogućeno da se i samo popne i obiđe brod koji je još mirisao na svježu farbu nakon na njemu obavljenih obimnih radova u tršćanskom brodogradilištu.
Tamo su, pored ostalog, na "Lovćenu" uređene potpuno nove kabine prve kase na središnjem i krmenom dijelu broda koje su odisale punim komforom i svim za to vrijeme uobičajenim sadržajima i odlikama potrebnim za dobrostojeće putnike koji su spremni dodatno platiti da bi plovili u punoj udobnosti. Na gornjem nivou centralnog dijela nadgrađa uređen je veliki brodski restoran, dok je u prednjem dijelu broda, ispod komandnog mosta uređena zatvorena veranda za putnike na koju se prema krmi, nastavljao salon prve klase sa pušionicom, te brodski bife. Na krmi, iznad kabina, odnosno restorana za putnike drugog razreda, nalazila se prostrana šetna paluba za putnike prve klase. Pramac broda bio je takođe rezervisan za kabine putnika drugog razreda. "Lovćen", koji su opsluživala 52 člana posade, imao je 40 ležajeva za putnike drugog razreda u kabinama koje su imale po četiri ili više kreveta "sa tekućom vodom i svim ostalim udobnostima", kako je pisala tadašnja štampa. U prvom razredu, međutim, brod je putnicima nudio značajno veći nivo luksuza i komfora.
"Prvi razred, pak, predstavlja sliku najmodernije uređenog putničkog sadržaja sa vrlo prostranim hodnicima i kabinama. Široki kreveti, ormari, ćilimi, tekuća topla i hladna voda, moderni higijenski uređaj, pa blagovaonica sa 64 mjesta za stolovima, pušionica sa barom, prostrana zaštićena veranda, prostrane palube za sunčanje i šetnju - sve to osigurava putnicima udobno i jeftino putovanje. Posebna briga posvećena je čistoći i hrani. Radio vijesti prenose se preko zvučnika u svim prostorijama broda, a tako isto i glazbeni dio", zapisao je u predstavljanju ove prinove u tadašnjoj jugoslovenskoj putničkoj floti, novinar magazina "Jadranska straža" iz Splita.
Sa novonabavljenim "Lovćenom", "Zetska plovidba" je značajno proširila svoje dosege jer je uvela novu, tzv. Balkansku prugu (Jadran - Crno more). Jednom mjesečno taj lijepi parobrod je vozio na ruti Venecija - Sušak - Split - Dubrovnik - Kotor - Drač - Patras - Smirna - Istanbul -Konstanca. Putovanje u jednom pravcu trajalo je sedam dana. Na povratku iz Konstance brod je pristajao i u Haifi. Za potrebe održavanja te linije, "Zetska polovidba" je pored postojećih vlastitih agencija u značajnijim lukama duž jadranske obale, otvorila i nova svoja predstavništva u Draču, Haifi, Istanbulu, Konstanci, Pireju, Smirni i Sulini.
Balkanska pruga pokazala se kao veoma rentabilna i pogodna za tadašnju jugoslovensku izvoznu i uvoznu trgovinu, odnosno turizam, te je "Lovćen" ploveći na toj liniji, značajno doprinio rastu prihoda i poboljšanju poslovnih bilansa "Zetske plovidbe".
Brod kojeg su stručnjaci smatrali jednim od najskladnijih i estetski najprivlačnijih jugoslovenskih putničkih parobroda u periodu između dva svjetska rata, uspješno je poslovao i veoma dobro popunjen, plovio na Balkanskoj pruzi sve dok se požar Drugog svjetskog rata nije počeo primicati i ovim prostorima.
U pokušaju da sačuva brod, "Zetska plovidba" zvanično godine 1940. prodaje "Lovćen" u inostranstvo sopstvenoj kćerki-kompaniji osnovanoj u Panami, imenom "Cia. Centro Americana de Navegacion Lda".
Međutim, povratak "Lovćena" koji je sada vio panamsku zastavu na obale SAD i centralne Amerike bio je kratkog vijeka jer već u oktobru 1941. do tada najluksuzniji bokeški putnički parobrod dobija novog gazdu. Naime, u luci Mobile na obali Meksičkog zaliva, brod u bare-boat charter preuzima Vlada SAD i daje mu ime "Columbia", te ga ustupa američkoj vojsci za njene transportne potrebe. Bivši "Lovćen" je zvanično, postao vlasništvo Vlade SAD 31. marta 1942. kada za njega američko Ministarstvo odbrane panamskoj kćerki-kompaniji "Zetske plovidbe" isplaćuje iznos od 475.000 dolara.
Bivši "Lovćen" tako postaje transportni brod američke vojske pod imenom "Brigadier General Harry E. Rethers" i dobija zvanični prefiks USAT (Unites Statea Army Transport). Do kraja Drugog svjetskog fata brod na raznim relacijama prevozi ljudstvo američkih oružanih snaga, da bi kraj rata dočekao u New Orleansu gdje je 14. decembra 1945. primljen u sastav tzv. Rezervne flote SAD. Parobrod kojem je u trenutku povlačenja iz operativne upotrebe trebalo odraditi remont procijenjene vrijendosti 132.500 dolara, stavljen je u raspremu i narednih osam mjeseci proveo je vezan u rijeci Mobile, blizu istoimenog američkog lučkog grada na obali Meksičkog zaliva.
Vlada SAD, međutim, nema interesa da ulaže u remont tako starog broda, te je USAT "Brigadier General Harry E. Rethers" 7. februara 1946. prodat Kinezima, kompaniji "China Mutual Trading" za iznos od samo 40.650 dolara, uz uslov da ga Kinezi ne smiju komercijalno koristiti u američkim vodama u narednih deset godina. Iako je brod zvanično Kinezima prodat za rezanje u staro željezo, oni su bivši "Lovćen" odveli u brodogradilište Kiagnan Arsenal u Shanghaiju gdje je stari parobrod obnovljen i preuređen. Dobio je novo ime "Wah Chung", a zvanično je registrovan na kompaniju "Chan Kin Cheong" iz današnjeg Guangzhoua.
Nova prodaja uslijedila je 1950. kada brod dobija ime "Teresa", a vlasnik mu je zvanično, kompanija "Grande Shipping Corp. SA" iz Paname. Donedavno se prema zvaničnim podacima Lloyd`s Register-a smatralo da je bivši "Lovćen" skončao u Kini 1953. godine, pod imenom "Teresa" i zastavom Paname, međutim, nakon što su široj javnosti postali dostupni kineski arhivi, pokazalo se da je vremešni, ali očito veoma kvalitetno građeni parobrod, na Dalekom Istoku brodio još punih 15 godina nakon toga.
Istraživanjima poznatog pomorskog novinara i hroničara iz Splita Marjana Žuvića i dvojice australijskih pomorskih istoričara koji su se bavili sudbinama raznih brodova što su ih po završetku Drugog svjetskog rata od saveznika kupili Kinezi sa zvaničnom namjerom njihovog rezanja u staro željezo, ispostavilo se da je nekadašnji "Lovćen" u Kini plovio čak do 1968. godine. Od panamske kompanije "Grande Shipping" ponovno su ga, naime, preuzeli Kinezi, dali mu ime "Min Chi 1" pod kojim je nekadašnji "Lovćen" preuzeo redovnu putničku liniju između kineskih luka Dalian i Yantai u Bohajskom moru. Godine 1968. ovaj brod je konačno otišao u rezalište pod posljednjim imenom koje je nekadašnji "Lovćen" nosio "Gong Nong Bing 1", što u prevodu znači "Radnik-Poljoprivrednik-Vojnik 1".
Iza njega je ostalo čak 57 godina plovibe raznim svjetskim morima i okeanima, te srećno prebrođena dva svjetska rata.
Bonus video:
