“Ova izgorjela imanja koja vidite su nečiji stogodišnji trud. Da dvojica mještana nisu ostala u Mjegotinu tu noć, sve bi se zapalilo. Čitavu noć smo gasili niz put, sve je izgorjelo. Duša me boli kako ovo izgleda. Ja sam na ovim mjestima porastao, znam svaki pedalj ove zemlje, tu sam djecu školovao, fakultete završio”, svjedoči Jonus Purović, koji je cijelu noć proveo s mještanima i svojim sinovima gaseći vatru u Mjegotinu, naselju koje pripada Fundini, jednom od mjesta koja su reporteri “Vijesti” posjetili u okolini Podgorice gdje su požari harali.
On napominje da se ovdje svake godine bore s požarima, prošle su jedva spasili kuće, a ove razaranja su katastrofalna. Fundina je, kako tvrdi, jedino mjesto gdje avion za gašenje nije dolazio, dok su lokalni ljudi, bez predaha, spasavali stoku, sijeno i svoje domove.
Purović ističe da su sela koja gore dva dana u plamenu, a pomoć iz institucija često kasni ili izostaje, jer se nadležni prebacuju odgovornost s jedne na drugu opštinu.
“Nama ne treba da nam kažu da ovo nije Fundina, da ne pripadamo nijednoj opštini, a mi smo u Crnoj Gori”, kazuje ne bez ogorčenja Jonus.
Mjegotin: imanja i sela koja su krvavo stečena
On opisuje prizore devastacije kao srceparajuće.
“Ovo su naši pradjedovi radili, ova imanja i sela krvavo su stečena. Lako je zapaliti, ali je teško povratiti u prvobitno stanje”, požalio se on reporterima “Vijesti”.
Purović nije odbacivao hrabrost i profesionalizam vatrogasaca. Hvalio je vatrogasce iz Pljevalja koji su u noći aktivnog požara neumorno radili, ali ističe da su i mještani bili na visini zadatka. Opisuje i dugogodišnje probleme sela - infrastruktura je zanemarena, putevi, struja i voda nedostaju, dok nadležni iz Ministarstva poljoprivrede ne izlaze na teren da vide stvarnu štetu i procijene koliko je poljoprivrednih zemljišta uništeno.
Jedan od mještana Mjegotina, Zef Ðokaj, priča da je požar u tom mjestu izbio u noći između srijede i četvrtka, a vatra se brzo proširila s područja Kakaricke gore na Omerbožoviće, prijeteći da proguta čitava sela.
Stanovnici su cijelu noć neumorno gasili plamen, dok su strah i napetost ostali budni s njima.
“Ljudi nisu spavali cijelu noć, gasili smo vatru, svaka minuta je bila kritična,” kaže Ðokaj, naglašavajući da opasnost još prijeti.
Tojeđ: između varnica i ruku koje pomažu
Na očigled reportera, vatra se u naselju Tojeđ ponašala nepredvidivo, gotovo prkosno. Tek što je s jedne strane bila obuzdana zajedničkim naporom vatrogasaca i mještana, plamen se u sekundi, nošen vjetrom, pojavio na drugoj strani, šireći dim i užarene varnice prema kućama. Taj trenutak, kada se čini da je opasnost završena, a onda se u trenu ponovo rodi unosio je nervozu, ali i odlučnost među ljudima koji su se borili da spriječe širenje požara.
U jednom dvorištu, koje je postalo privremeno utočište za sve koji nijesu direktno gasili požar, odvijala se drugačija scena. Tu su se okupljali mještani, žene, stariji i djeca, dok su domaćini, uprkos prijetnji vatre u neposrednoj blizini, brinuli da svako ima čašu hladne vode u ruci. Na stolu su se smjenjivale zdjele sa slatkišima, kuvala se kafa, donosile su se stolice da gosti, među kojima su bili komunalni policajci, novinari, ili komšije da mogu da sjednu i predahnu.
Dok se u daljini čulo pucketanje borovine i povici vatrogasaca, u dvorištu je vladao drugačiji ritam, onaj ljudske solidarnosti i gostoprimstva. Sa osmijehom su domaćini dočekivali komšije koje su dolazile sa dna puta, da izbliza vide kako napreduje gašenje i da pozdrave one koji su se borili sa vatrom. Atmosfera je podsjećala na improvizovano druženje, ali ono koje se odvija pod sjenkom prijetnje. Osmijesi i kafa miješali su se sa zabrinjenim pogledima prema brdu, gdje se dim stalno dizao.
Đurkovići: od beskrajnog zelenila do crne tmine
Na putu ka Piperima, prvim pogledima sa uzvišenja pružao se porazan prizor - umjesto beskrajnih prostranstava zelenila koje su godinama krasile ovo područje, sada se pruža samo crna tmina, spaljeno zemljište koje još tinja na pojedinim mjestima. Dim se izvija iz zgarišta i podsjeća da borba sa vatrom nije gotova.
Nailazimo na izgorjelo stovarište, metalne grede izvitoperene od žara, pepeo koji prekriva svaki pedalj, miris paljevine koji para grlo. Nedaleko odatle stoji kuća koja je ostala bez krova. Vatra ga je pojela do posljednje daske. Zidovi još stoje, ali ranjeni i nagorjeli, kao nijemi svjedoci katastrofe.
Mještanin Ratko Đukić govori da ništa nije ostalo, da ne može da povjeruje šta se desilo.
“Nema tog novca koji može da nadoknadi štetu koja je ovdje načinjena. Srce mi se slama kad vidim svoje selo”, kaže on, dok mu glas podrhtava. Oči su mu pune pepela, ali i tuge.
Piperi, nekada selo živih boja, voćnjaka i sjenki stoljetnih stabala, danas su pejzaž tuge i zgarište na kojem je priroda izgubila bitku sa vatrom. Samo poneki maslinjak ili voćka čudesno su preživjeli vatreni talas, stojeći usred pepela kao nijemi podsjetnik na ono što je nestalo.
U selu Đurkovići, u Piperima, 10. avgusta, izbio je požar u kojem je uništeno više objekata, poljoprivrednih mašina, imanja i košnica pčela. Vatra se proširila na veću površinu sela i izazvala veliku materijalnu štetu, kazali su iz Uprave policije. Službenici policije, po nalogu državnog tužioca u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici, a uz učešće vještaka za požare, eksplozije i havarije, te vještaka elektrostruke, izvršili uviđaj na licu mjesta radi utvrđivanja uzroka i izvora požara.
“Prema preliminarnim nalazima, požar je najvjerovatnije izbio usljed samozapaljenja električnih provodnika niskonaponske mreže - varničenja. Ova verzija događaja potvrđena je i pregledom snimaka nadzornih kamera sa šire lokacije. Nalazi će u zakonskom roku biti dostavljeni nadležnim organima”, kazali su u Upravi policije.
Kuči: podsjetnik na izgubljeni život
Na putu prema Kučima prizor je sličan, panorama je umjesto zelene sada crne boje. Pogled na glavni grad je prekriven gustim smogom, a konture planina se gube, nedefinisane su pod silinom dima koji je jedino što nakon ovih požarnih dana ima kontinuitet. Teško se diše, maska nije od velike pomoći, oči suze.
Obilaženje tog terena nam je najteže palo jer je u pozadini glave konstantno bio podsjetnik da je u utorak kada je u tom predjelu vatra nosila sve pred sobom, ponijela i ono najsvetije, jedan ljudski život. Vojnik Dejan Božović poginuo je kada se cisterna za vodu, kojom su upravljali on i njegov kolega Marko Iković koji je preživio, prevrnula i skliznula niz strmu padinu pored puta ka mjestu Kupusci u Kučima.
Penjemo se tako putevima prateći znakove za usmjerenje pored puta, a ni njih vatra nije poštedjela, pa je tako natpis “Fundina” gdje je veliki požar divljao u utorak, a u kojem smo i mi bili uhvaćeni, umjesto žute, sada crne boje.
Opet, u svoj toj tami, sija lijepa ljudska priroda. Na lijevoj strani puta vidimo papir umotan u plastičnu kesu, koji je neko ostavio, a u kojem se moli da se u činiju sipa voda za životinje, a tu su ostavljene i kese sa hranom za pse. Iako životinje ni na vidiku, ipak, nekome je bilo važno da podsjeti da je očuvanje svakog života jednako važno.
Prvi put nakon više dana obilaženja opožarenih područja vidimo tri krave, i pomišljamo u sebi “konačno životinja!”
Iza malog brdašceta se pojavljuje stariji gospodin sa štapom, Miodrag Laković, koji nam prilazi da pita šta tu radimo, mi objasnimo da smo tu da napišemo reportažu. Nakon što smo se ispričali, on nas pozdravlja i kaže nam: “Razlog zašto sam vam prišao jeste jer ste mi bili nepoznati, a morao sam da provjerim da niste došli da podmetnete požar”.
Strah potpuno opravdan, jer iako su požari elementarna nepogoda, važan je i ljudski faktor. Nije sve posljedica vrućine, vjetra i suše jer se mnogo puta pokazalo da ljudska ruka ili nemar stoje iza plamena. To znaju i mještani, zato i danas, dok prepričavaju drame iz proteklih dana, u svakoj rečenici provijava sumnja da je neko požar zapalio namjerno ili iz nepažnje.
“Ne možemo svake godine živjeti s istim strahom i misliti da će nam neko odozgo pomoći. Ako se ne kazne krivci, ovo će se ponavljati”, kazao je Laković i nazvao one koji podmeću požare “teroristima”.
U toj atmosferi nepovjerenja i strepnje, jasno je da se borba protiv požara ne završava gašenjem posljednjeg plamena. Ona tek počinje kroz utvrđivanje odgovornosti i promjenu odnosa prema prirodi.
Laković je reporterima kazao da u četvrtak nije imao vode, a struju nije imao dva dana.
Hlada ni za lijek
Vozeći se kroz opožarena područja Podgorice i okolnih sela četvrtog dana aktivnih požara, reporteri “Vijesti” svjedočili su pustoši koja je ostala za sobom. Od drveća i niskog rastinja ostao je samo pepeo, a hlada nema ni za lijek.
Sunce i visoke temperature bili su neumoljivi prema vatrogascima, koji rijetko imaju priliku za predah, ali, ipak, staju da pruže informacije i podršku mještanima. Najveći utisak, ipak, ostavlja jedinstvo naroda jer svi daju svoj doprinos, donose vodu, led, hranu, piće i mjesto za predah. Niko ne pita za imena i prezimena, svi sjede sa komšijama komentarišući situaciju i svi imaju samo jednu zajedničku želju - da se požari ugase i da priroda i sela prežive.
Prizori kojima smo svjedočili poslednjih obilazeći teren, teško koga mogu ostaviti ravnodušnim. Crne grane, miris izgorjelog rastinja i tišina uništenih polja svjedoče o silini prirode, ali i o otpornosti i hrabrosti ljudi koji tu žive.
Svaki pedalj ove zemlje nosi priču o stogodišnjem radu, predanosti i borbi, i svaki čovjek na terenu osjeća odgovornost da ne dopusti da sve to nestane u plamenu. U opožarenim područjima se ovih dana, pored vatrogasnih sirena i vojne mehanizacije, jednako glasno čuju i zahtjevi da država pronađe i sankcioniše one koji požare izazivaju.
Bonus video:
