Bivšem direktoru podgoričke “Čistoće” Andriji Čađenoviću ne može biti isplaćena otpremnina u iznosu 24 mjesečne neto zarade, koju je tražio po osnovu aneksa ugovora o radu, a nakon što mu je u junu 2023. godine istekao mandat. Čađenović je u obavezi i da “Čistoći” nadoknadi troškove postupka - 750 eura.
To se, pored ostalog, navodi u prvostepenoj presudi Osnovnog suda u Podgorici, u koju su “Vijesti” imale uvid.
“Čistoća” je tužbu podnijela nakon što je Andrija Čađenović, po prestanku mandata, u junu 2023, tražio isplatu otpremnine, uz obavezu da “Čistoća” plati i poreze i doprinose. Prema imovinskom kartonu, kako su “Vijesti” tada objavile, Čađenović je kao izvršni direktor imao neto platu oko 1.470 eura, pa je privredno društvo, na čijem je čelu bio, trebalo da mu isplati oko 35.000 eura.
Novo rukovodstvo, međutim, odbilo je da bivšem direktoru isplati traženu otpremninu, a nakon što se Čađenović na to žalio, podnijeli su i tužbu.
Aneks ugovora, na osnovu kojeg je Čađenović tražio isplatu otpremnine, predviđao je i da on, umjesto toga, može da, nakon što mu istekne mandat, u “Čistoći” bude raspoređen na drugo radno mjesto, ali je on to odbio.
“Utvrđuje se da su ništavne odredbe člana 2 Aneksa II br. 17296 od 30. 7. 2021. godine Ugovora o radu na mandatni period od četiri godine br. 9567 od 19. 6. 2019. koje glase: ‘U slučaju prestanka funkcije na način opisan u stavu 2 ovog člana, izvršni direktor ima pravo izbora i to: da bude raspoređen na drugo radno mjesto kod poslodavca... ili na isplatu otpremnine u iznosu od 24 mjesečne neto zarade (uz isplatu poreza i doprinosa koji padaju na teret poslodavca), koje je ostvario u mjesecu koji prethodi prestanku funkcije, sa kojom isplatom otpremnine mu prestaje radni odnos’”, navodi se, pored ostalog, u presudi koju potpisuje sutkinja Nina Ojdanić.
U tužbi i tokom rasprave, kako stoji u obrazloženju, navedeno je da je aneksom “grubo prekršen Zakon o radu, kao i niz opštih i pojedinačnih zakonskih akata”. Dalje se navodi i da je tadašnji odbor direktora nezakonito dao tadašnjem izvršnom direktoru mogućnost da se opredijeli na otpreminu, a da nije razriješen, već da mu je prosto istekao mandat... Ukazali su i na to da je, prema zakonu, smisao otpremnine da zaštiti zaposlenog u slučaju prestanka potrebe za njegovim radom, a da je u konkretnom slučaju izvršni direktor biran na određeni mandat, s jasnim danom početka i kraja.
Tuženi je, pored ostalog, istakao prigovor zastarjelosti, navodeći da je sporni aneks zaključen 30. 7. 2021, a da je tužilac podnio tužbu 26. 3. 2024, istakao je i da je riječ o dozvoljenom pravnom poslu, da se aneks ugovora ne može poništiti zato što se nekome ne sviđa ili mu se čini da je iznos otpremnine prevelik...
Sud je, kako se navodi u presudi, cijenio prigovor zastarjelosti i utvrdio da je neosnovan.
Sud ukazuje i da, prema Zakonu o radu ugovorom o radu može biti utvrđen veći obim prava i povoljniji uslovi rada od prava i uslova utvrđenih zakonom, da direktoru koji istekom vremena na koje je izabran ne bude ponovo biran, odnosno koji bude razriješen prije isteka mandata, prestaje radni odnos, odnosno otkazuje se ugovor o radu, ako posebnim zakonom ili ugovorom o radu nije drugačije određeno.
“Izvodi se zaključak da su strane predmetnog ugovornog odnosa mogle ugovoriti da tuženi kao direktor po isteku mandata bude raspoređen na drugo radno mjesto kod poslodavca... Međutim, pitanje koje se postavlja kao sporno jeste da li su tužilac i tuženi mogli da ugovore pravo tuženom da bira između dvije mogućnosti po isteku mandata - da bude raspoređen na odgovarajuće radno mjesto... ili da traži isplatu otpremnine”, navodi se u presudi.
Sud je, dodaje se, cijenio sadržinu čl. 174 stav 3 Zakona o privrednim društvima, kojim je opisano da odbor direktora može razriješiti izvršnog direktora i prije isteka mandata, bez navođenja razloga, kada izvršni direktor može da traži isplatu otpremnine.
“Analizom ove zakonske odredbe da se zaključiti da je ovom odredbom garantovano pravo direktoru u slučaju razrješenja prije isteka mandata. Po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima tužilačke strane, ova odredba nije imperativnog karaktera i generalno posmatrano sama po sebi ne isključuje mogućnost ugovornih strana da ugovore pravo na isplatu otpremnine...”, navodi se u presudi i dodaje da je tužilac, međutim, ukazao i da je predmetni aneks ugovora u suprotnosti sa moralom društva.
“Prvenstveno ističući činjenicu da se radi o privrednom društvu koje se u jednom dijelu finansira iz budžetskih sredstava Glavnog grada, koje ima velika dugovanja”, stoji u obrazloženju presude i dodaje se da je u tom pravcu isticano da je visina otpremnine nesrazmjerno velika i da zaključenje takvog aneksa nije u skladu sa principima poslovanja dobrog privrednika, već na štetu samog društva.
Sud u obrazloženju navodi i da je, analizom aneksa i cijeneći da li je u suprotnosti sa moralom društva, prvenstveno cijenio kauzu samog ugovora, odnosno pravni cilj zaključenja istog.
“Pa nalazi da je u konkretnom slučaju stvarna kauza nedopuštena...” navodi se.
Pozivajući se na zapisnik sa sjednice Odbora direktora, koja je održana 30. 7. 2021, sud dalje navodi da je predsjednica Odbora direktora “Čistoće” Stanislava Martinović na toj sjednici kazala da je aneks sa izvršnim direktorom potrebno zaključiti zbog usaglašavanja sa odredbama Zakona o privrednim društvima. Odbor se, kako piše u obrazloženju presude, sa tim složio i isto ocijenio osnovanim.
Sud je, međutim, utvrdio da u konkretnom slučaju suštinski nije bilo usklađivanja:
“U konkretnom slučaju, aneksom navedenog ugovora suštinski nije vršeno usklađivanje sa Zakonom o privrednim društvima, budući da ovaj zakon ne predviđa pravo direktora da bira otpremninu po isteku mandata, posebno ne u navedenoj visini, što znači da su predmetnim aneksom izvršnom direktoru data prava mimo onih predviđenih zakonom, a bez razumnog i opravdanog cilja”, navodi sud.
Dodaje se i da je sve u vidu morao da ima i sam izvršni direktor, Čađenović. Sud je mišljenja i da su i bivši izvršni direktor i odbor direktora, u dijelu spornih odredbi, postupili nesavjesno kada su zaključili sporni aneks “koji sadrži odredbe čija stvarna kauza nije dopuštena, te su kao takve u suprotnosti sa moralom društva, što sve upućuje na ništavost spornih odredbi aneksa ugovora o kom je riječ”.
Sud je odbio predlog tužene strane da se u dokaznom postupku pročitaju ugovori koje su zaključili funkcioneri drugih javnih preduzeća, te pored ostalog navode da punovažnost tih ugovora može biti predmet drugih postupaka, ali da nije od značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
Bonus video:
