Profesorica biologije u Osnovnoj školi “Marko Miljanov” u Bijelom Polju Zehra Balić dobitnica je titule “najbolji nastavnik regiona”. Ona je i jedna od najpoznatijih planinarki u Crnoj Gori, koja je učestvovala na više od 40 inostranih ekpedicija u osvajanju svjetskih vrhova, a na pojedinim je bila prva žena iz Crne Gore.
Istrajna u svemu što radi, uspjela je da ljubav prema prirodi, biologiji, prenese na svoje učenike, baš onako kako su radili neki od profesora Prirodno-matematičkog fakulteta - odsjek Biologija, poput prof. Vukića Pulevića, uz koje je kao studentica prepješačila cijelu Crnu Goru.
Kao kruna predanog rada u prosvjeti u novembru je stigla nagrada “najbolji nastavnik regiona”. Profesorica biologije priznanje je dobila na 9. Regionalnoj nastavničkoj konferenciji pod nazivom “Svijet obrazovanja briše granice”, koja je od 8. do 11. novembra u Baru okupila oko stotinu prosvjetnih radnika iz šest zemalja, a u organizaciji Asocijacije najboljih nastavnika i lidera regiona.
“To priznanje se dodjeljuje na osnovu 36 jasno definisanih kriterijuma, a kandidati prolaze kroz rigoroznu selekciju, uključujući i “tihu procjenu prisustvom” tokom same konferencije”, kazala je Balić.
Ona je ispričala da je veoma ponosna na nagradu.
“Velika je čast kada se nađete na sceni sa najboljim nastavnicima iz regiona, od kojih je veliki broj na katedrama prestižnih fakulteta iz okruženja, sa kojima istovremeno uspostavite saradnju i razvijete lična prijateljstva, što je i najljepši dio ovakvih konferencija”.
Oduvijek je, kaže, voljela djecu i smatra da je to najplemenitiiji poziv na svijetu.
“Kod djece nema sredine, ili vas prihvate ili ne. Ja sam imala sreću da me prihvate. Nema višeg cilja i radosti nego kada zadobijete njihovo povjerenje. Kada volite svoj posao, navodi ona, onda ide lakše i želja za usavršavanjem i praćenjem koraka u razvoju tehnologija, što je, između ostalog i bilo tema konferencije u Baru (“Vještačka inteligencija i nastava”)”, kazala je Zehra Balić za “Vijesti”, dodajući da je posljednjih 15, od ukupno 20 godina u prosvjeti, radila u OŠ “Marko Miljanov”.
Biologiju je upisala onda kada je shvatila da nije u mogućnosti da studira van Crne Gore, jer je željela da upiše medicinu, zbog čega je odlučila da nađe nešto što je najsličnije.
“Nisam se nikada pokajala i ispostavilo se da je ovo, u stvari, moj pravi poziv. Bile su to godine nakon rata u okruženju, 1995, kada sam kao treća generacija upisala biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu (PMF)”, kazala je ona.
Već na prvim predavanjima, posebno zahvaljujući prof. Vukiću Puleviću najpoznatijem botaničaru, koji je predavao sistematiku biljaka je, kao i većina studenata, zavoljela prirodu i planinarenje.
“Bili su nam obavezni terenski izleti, sakupljali smo herbarijume za ispite, tako sam prepješačila cijelu Crnu Goru. Profesor Pulević nam je često ponavljao: “Možda se nećete sjetiti šta sam predavao na času, ali ćete se sjetiti gdje ste sa mnom bili”. Obišli smo sve, od Lovćena do Kotora, Ulcinjske plaže. Bilo je mnogo puta da smo išli kod njega kući u Pipere. To nažalost, danas rijetki profesori rade na taj način sa studentima”, kazala je ona.
Rad i učenje pored takvih ljudi učinili su da prirodu zavoli iznad svega i da pješačenje i planinarenje postanu stil života, a sve to već dvije decenije praktikuje u vannastavnim aktivnostima sa djecom.
“Od šestog razreda kada sakupljamo herbarijum posjetimo obližnje ekosisteme i planinske masive u blizini, idemo do Obrova, Bistrice, Bjelasice i okolnih mjesta. Tužno je da veliki broj Bjelopoljaca i Bjelopoljki živi decenijama u gradu, a ne znaju kakva ljepota postoji na Obrovu, koji natkriljuje grad. Slično je i sa djecom od kojih 95 odsto nije bilo na tom mjestu. Tu su i nestvarni prizori kanjona Bistrice gdje se pije voda kao sa česme, markirane staze do manastira Podvrh. Upravo takvi obilasci su predivan način da djeca zavole biologiju. Zahvaljujući prijateljstvu sa najpoznatijim botaničarem Danijelom Vincekom svaku generaciju sam vodila u obilazak botaničkog vrta u Kolašinu”, istakla je profesorica.
Iza nje su već tri decenije planirarenja i ona je do sada obišla većinu najvećih vrhova svijeta, a zajedno sa Ivonom Jočić bila je prva ženska osoba iz Crne Gore koja se popela na indijske Himalaje, 2012. godine. Posjetila je četiri najveća alpska vrha u četiri države, od kojih je najljepše uspomene vežu za Mon Blan najveći vrh Alpa i najveći vrh Zapadne Evrope.
“Ubrzani i urbani život je ono što me uvijek iznova natjera da potražim mir izvan grada, civilizacije. I bez odlaska u inostranstvo, postoji veliki broj predivnih predjela i van Primorja, a staze kojima se rjeđe ide su biseri i najljepši dio Crne Gore. Stranci kada dođu na naše Prokletije obično kažu: “Pa ljudi šta će vama Alpi, evo vi imate svoje Alpe””, priča ona.
Kada bi morala da izdvoji mjesto od kojeg uvijek zastane dah, to je Maganik i Trešteni vrh, gdje se jednom desilo da je prilikom uspona polomila nogu. Međutim, povukla je šetnja prema istom mjestu čije pukotine u stijenama liče na površinu Mjeseca.
Odgovarajući na pitanje od čega bi neko ko želi da pješači mogao da krene, pojasnile je da prvo treba početi sa rekreativnim turama, obići obližnja brda, poznata jezera u Crnoj Gori, a vremenom, kada se stekne kondicija čovjek upozna bolje sebe i sazna da li može da se otisne u planine.
“Ono što iznova privuče u planinarenje je avantura i adrenalin koji se pojavi na samu pomisao da se krećete nekim predjelima. Ima i opasnih mjesta poput “Kuloara smrti” na putu ka Mon Blanu gdje moraš da pretrčiš neke dionice, igraš na sreću gdje ti je ulog - život. Da znaš to, ne bi pošao, ali te tjera želja u nepoznato. Kada ta neka mjesta čovjek prođe, onda shvati da ima mjesta gdje ne bi otišao ponovo. Jedno od takvih je najveći vrh Evrope na Kavkazu, gdje je hladnoća i minus 30 sa jakim udarima vjetra”.
Najveći vrh koji je obišla su Himalaji sa indijske strane, 2012. godine, tj. Zlatni vrh visine 6.760 metara.
“U pitanju su neopisivo lijepi predjeli. Ipak, najveći utisak na mene su ostavila Zemlja izlazećeg sunca, Japan, i Fudži, gdje sam bila 2016. godine. Osjećaj kada si na vrhu Zemlje izlazećeg sunca, koje čekaš da izađe u 4 sata ujutro, to su slike koje se urežu za cijeli život. Poseban doživljaj je i vrh Anda u Peruu, Maču Pikču koji je sa velikim razlogom jedno od sedam svjetskih čuda. Zatim Damavand u Iranu, za koji me vežu posebna sjećanja”, objasnila je ona.
Koliko je važna dobra priprema, osjetila je na svojoj koži prilikom obilaska Perua, kada je skoro cijela ekipa dobila visinsku bolest, koja se dešava zbog nedovoljne aklimatizacije i postepenog penjanja uz planinu i navikavanja organizma na određenu visinu.
“To se desilo zbog dva kašnjenja letova direktno sa aerodroma iz Beograda preko Pariza do Perua, odnosno Lime. Tamo smo već imali najavljenu i planiranu rutu jer važi pravilo da dnevno mogu da dozvole posjetu planini do 200 ljudi i nismo bili u mogućnosti da čekamo ovu rezervaciju. Visinska bolest je užasno stanje, kada lice natekne i počnu gušenja, a sve zbog toga što smo bez pripreme krenuli na visinu iznad 3.000 metara”, priča Zehra.
Njen san je obilazak vrhova u Australiji, jedini kontinent koji je ostao neispisan u podugačkom CV-u osvojenih vrhova svijeta.
Bonus video:
