Putničko-teretni parobrod “Medusa” kompanije “Lloyd Austriaco” iz Trsta, u ljeto 1888. godine plovio je vodama Indijskog okeana na redovnoj liniji te najjače austrougarske pomorske kompanije, koja je povezivala Trst sa Bombajem (današnji Mumbai) u Indiji i Singapurom.
Parobrodom je zapovijedao kapetan Krsto Sbutega iz Prčanja, a većina članova “Medusine” posade bili su ljudi iz Boke i Dalmacije.
“Medusa” je sa svojom nešto starijom sestrom-blizankinjom, brodom “Pandora” bila prvi parobrod kompanije “Lloyd Austriaco” u potpunosti napravljen od čelika. Namjenski u “Lloydovom” tršćanskom brodogradlištu (“Arsenale della Societa”) 1883. sagrađena za liniju Jadran-Daleki istok, “Medusa” je imala 2.717 bruto-tona, bila je duga 106,7, široka 11,1 i visoka 7,58 metara. Maksimalnom brzinom od 12 čvorova pokretao je klipni parostroj efektivne snage 1.600 konja. Brod je u početku na svoja tri jarbola imao i jedra kao pomoćno pogonsko sredstvo, ali su ona kasnije uklonjena. “Medusa” koju su opsluživala 54 člana posade, pored teretnog prostora za prevoz robe, raspolagala je i udobnim smještajem za ukupno 56 putnika u kabinama I i II klase.
“Medusa” je sa “Pandorom” i drugim većim parobrodima kompanije “Lloyd Austriaco”, u posljednjim decenijama 19. stoljeća održavala liniju Trst-Suec-Bombaj-Singapur koja je u jednom smjeru, zahtijevala 46 dana plovidbe.
Iako se i ranijih godina, ploveći Indijskim okeanom, “Medusa” sretala sa olujama i drugim izazovima na moru, tog 16. juna 1888. austrougarski parobrod se našao u opasnosti kao nikad do tada. Naime, brod je zahvatio snažan ljetnji monsun (izuzetno jak jugozapadni vjetar), u blizini obale Malabara u Indiji, odnosno nove indijske luke Marmugao koja je tada još bila u izgradnji.
Na nesreću, “Medusa” je u trenucima kada je od presudne važnosti da brod ima sposobnost da plovi svom snagom i manevriše tako da se “postavlja” na valove na način najprikladniji da se odupre bijesu mora, ostala bez pogona. Došlo je do havarije njenog klipnog parnog stroja, pa je “Medusa” izgubivši pogon, postala bukvalno igračka ogromnih valova i vjetra koji su je neumitno nosili prema obližnoj obali. Na brodu je data uzbuna, a putnici su već počeli da paniče jer posada uprkos svoj svojoj hrabrosti i sposobnosti, u takvim okolnostima nije mogla puno učiniti.
Kada se brod našao u akvatorijumu dovoljno plitkom da se može usidriti, kapetan Sbutega je naredio da se obore oba pramčana sidra. Mogli su se samo moliti Bogu da će se ona čvrsto zahvatiti za morsko dno ispod njih, da neće “zaorati”, a lancane da se neće prekinuti pod ogromnim naporom, te da će sidra spriječiti da pobjesnjelo more nemoćnu “Medusu” baci na obalu.
U situaciji kad je brod već počeo primati vodu zbog valova koji su nemilice zasipali njegovu glavnu palubu i pomalo, ali sigurno, uništavali bokaporte i polagano naplavljivali štive, te kada više nije bilo nade da će strojari koji su frenetično radili, na vrijeme osposobiti havarisanu makinu, “Medusa” se našla u pogibeljnoj siutuaciji u kojoj joj je samo intervencija nekog spolja mogla pomoći. U to vrijeme na brodovima još nije bilo bežične radio-telegrafije, pa ni mogućnosti da se sa mora radiom pozove pomoć. Jedina opcija je bila da se neko sa broda, u čamcu za spasavanje spusti u more i u tim pogibeljnim uslovima kada su ogromni valovi navaljivali na “Medusu”, a snažan lebić, kako bi jugozapadni vjetar nazvali u Boki, “meo” sve pred sobom, pokuša doploviti do Marmugaoa u tankoj nadi da će u toj još nezavršenoj luci, možda zateći neki parobrod koji bi onda mogao isploviti i spasiti “Medusu”, uzevši je u tegalj do prve sigurne luke.
U tim dramatičnim trenucima na scenu je stupio mladi bokeljski pomorac, treći oficir “Meduse”, poručnik Božo A. Tomanović. On se dobrovoljno javio da sa još nekolicinom mornara koji su poput njega imali dovoljno hrabrosti da se u maloj “orahovoj ljusci”, čamcu za spasavanje, suoče sa pobjesnjelim morem, otisnu na pučinu i potraže spas za onesposobljenu “Medusu” i ljude na njoj.
Božo je bio izdanak znamenite familije Tomanović koja se početkom 18. vijeka naselila u Boki, prvo u Morinju, a potom u Lepetanima i Donjoj Lastvi kod Tivta. Tu su Tomanovići marljivim radom i okretanjem moru, do kralja 19. vijeka, postali jedno od najznačajnijih lokalnih pomorskih bratstava.
Pisac uspomena “Moje bratstvo” dr Lazar Tomanović (1845-1932), poznati političar, sudija, književnik i publicista, u tom djelu sa pravom kaže: “Pomorstvo je podiglo naše kuće u Lepetanima u prvi rang kapetanskih kuća niz obale zaliva Stoliva, Prčanja, Dobrote i Perasta.”
Prvi kapetan i brodovlasnik iz ove familije koja je tokom 19. stoljeća dala čak 16 pomorskih zapovjednika i patruna, bio je kapetan Marko Tomanović, vlasnik i zapovjednik pifare "Ortolano od 64 tone nosivosti. On se pominje u spisku Lučke kapetanije Rose 1807. godine.
Kapetan Marko Tomanović postao je svojevrsna legenda bokeljskog pomorstva zbog svoje izuzetne hrabrosti i domišljatosti tokom borbe protiv turskih gusara 1826. godine. Dok je njegov brod plovio prema Moreji, napala su ga dva korsarska broda. Iako brojčano nadjačan, Tomanović je odbio da se preda i ušao u višesatni okršaj sa gusarima.
Kada mu je ponestalo municije, kapetan Marko je pokazao izuzetnu snalažljivost. Naredio je svom maloljetnom sinu Antonu da od signalnih zastavica napravi vrećice koje su napunili metalnim novcem - talirima. Ove improvizovane projektile ispaljivali su iz topova, nanoseći gusarima značajnu štetu: izrešetali su jedra, teško ranili posadu i oštetili brodove. Gusari, iznenađeni ovakvom odbranom, povukli su se, ostavljajući kapetana Marka i njegovu posadu neporažene.
U borbi je jedan član Tomanovićeve posade ranjen, a brod je pretrpio manja oštećenja. Kapetanovo junaštvo nije prošlo nezapaženo. Osiguravajuće društvo iz Trsta, kod kojeg je brod bio osiguran, poklonilo mu je pušku sa srebrnom pločicom na kojoj piše: “Dar Privilegovane nove osiguravajuće ustanove kapetanu Marku Tomanoviću za njegovu hrabru odbranu protiv gusara. Trst, 30. novembra 1826”. Takođe, austrijska Pomorska vlada u Trstu odlikovala je Tomanovića za izuzetnu hrabrost i snalažljivost, učinivši ovaj događaj simbolom bokeljske pomorske tradicije. Puška se danas čuva u Pomorskom muzeju u Kotoru, svjedočeći o ovom nesvakidašnjem podvigu.
Porodica Tomanović čiji su članovi živjeli kako u Lepetanima, tako i Lastvi, dala je tokom 19. vijeka čitavu plejadu istaknutih pomoraca i kapetana. Neki od njih zapovijedali su i brodove u vlasništvu svojih rođaka, kakav je recimo, bio bark “Gregoriys” nosivosti 514 tona, kapetana Antuna Tomanovića iz Lastve. Među brodovima tivatskih vlasnika tog doba bili su i brik “Aeropag”, brigantini “Ciriaco” i “Figlia Penelope”, barkovi “Nuovo Ciriaco”, “Mea” i “Bosana”…. Oni su u potpunosti ili djelimično pripadali patrunima ili kapetanima iz porodice Tomanović. Zanimljivo je da je lik jednog od njih, kapetana Špira Simova Tomanovića iz Lepetana, ovjekovječio književnik Simo Matavulj u svojoj pripovijetki “Prvi Božić na moru”.
U Lepetanima 1832. godine nalazimo i patruna Andriju Tomanovića koji je bio vlasnik i zapovjednik trabakula kojim je plovio čak do Galaza. Upravo je jedan od Andrijinih pet sinova - Božo, rođen 1852. godine u Lepetanima, kasnije, takođe, postao kapetan i afirmisao se prvo na jedrenjacima gdje je 1880. dogurao do zapovjednika barka “Petroslava” od 370 tona nosivosti, vlasništvo kapetana Marka Radulovića iz Herceg Novog. Međutim, kako je bokeljsko pomorstvo na jedra tada već bilo u značajnom opadanju jer su primat na moru preuzeli tehnički savremeniji, veći i jači parobrodi, tako je i kapetan Božo Tomanović karijeru nastavio na parobrodima, te je kao i mnogi drugi bokeljski pomorci tog vremena, stupio je u službu kompanije “Lloyd Austriaco” iz Trsta.
Iako se ubrzo pokazao kao jedan od najagilnijih pomoraca, kapetan Božo nije odmah na parobrodima dobio zapovjedništvo već je kao i većina drugih svojih kolega, nekadašnjih zapovjednika sa jedrenjaka, na parobrodima morao krenuti od nižeg ranga oficira. Božo Tomanović ušao je u službu “Lloyda” 1. septembra 1882, unaprijeđen je u čin poručnika I klase (prvog oficira) 1. jula 1893, a u čin zapovjednika 1. aprila 1902.
On se u ljeto 1888. zatekao na dužnosti trećeg oficira parobroda “Medusa” na liniji iz Jadrana za Daleki istok.
U dramatičnim okolnostima 16. juna 1888. kada je sudbina “Meduse” i svih ljudi na njoj bukvalno visila o niti (snazi oka na lancima sidara što su još kako-tako držali onesposobljeni parobrod i sprečavali da on bude bačen na hridi), Božo Tomanović nije oklijevao da se izloži još i većoj opasnosti i da se u malom čamcu za spasavanje, otisne na olujno more i potraži spas za “Medusu”.
Sa 11 mornara, takođe dobrovoljaca, poručnik Božo Tomanović je u brodsku šalupu (čamac za spasavanje na jedra i vesla) ukrcao oružje, zalihe vode i hrane za nekoliko dana i hrabro se otisnuo na pučinu u nastojanju da pronađe pomoć za “Medusu”. Poslije višesatnog jedrenja i veslanja i lutanja u gotovo nemogućim uslovima na pobjesnjelom moru koje je prijetilo da svakog časa proguta maleni čamac, Božo i njegova posada su naišli na jedan engleski parobrod. Signalizirali su mu da im treba pomoć te su, nakon što su se na jedvite jade ukrcali na njegovu palubu, zapovjedniku britanskog parobroda predočili pogibeljnu situaciju u kojoj se našla “Medusa” te su ga odveli do pozicije svog onesposobljenog broda.
U skladu sa nepisanim pravilima mora da se onome kome prijeti životna opasnost po svaku cijenu mora pokušati pomoći, engleski parobrod je doplovio do “Meduse” i nakon mnogo napora, uspio da joj dobaci čelik-čelo za tegalj, te da havarisani austrougarski parobrod dovede do sigurnosti, odvukavši “Medusu” u Marmugao. Za spasavanje “Meduse” međutim, od presudne važnosti je bila odvažna odluka Boža Tomanovića da u maloj brodskoj šalupi po olujnom moru pođe u potragu za pomoći koju je srećom i pronašao.
O ovom podvigu svog mlađeg brata, kasnije je pisao i dr Lazar Tomanović u djelu “Moje bratstvo”: “Brat mi, Božo, kao najmlađi oficir na ‘Loydovom’ parobrodu “Medusi”, spasao ga je od monsona, koji vlada neko vrijeme na Indijskom oceanu. Kamadant je telegrafao upravi ‘Loyda’ u Trstu: ‘Tenetu Tomanoviću dugujemo život Meduže i naš’. Ingliški listovi su taj događaj proslavili kao unikum u pomorstvu. Kada se bila izgubila svaka nada, on je rekao ja ću poći da tražim na obali Malabara (gdje hijene čekaju da prožderu što živo), neću li naći koji parobrod u Mormagau, gdje se počela graditi luka, nego ko će sa mnom. Prvo se pojavio jedan momak iz Spljeta, pa jedan po jedan do dvanajest. Sobom su bili ponijeli oružja i hrane, pa na jedro krenuli. Meni je pisao ‘čijem gdje me dozivlju, a ja se ne smijem okrenuti držeći krmilo’. Poslije dva sata povratio se sa jednim ingleskim parobrodom koji je spasao ‘Medusu’, povakavši je Mormagau.”
Junački podvig poručnika Boža Tomanovića istaknut je u britanskoj i austrougarskoj štampi, a Tomanović je bio odlikovan austrijskim Zlatnim krstom sa krunom za zasluge (Croce d’oro del merito), te ga je uprava kompanije “Lloyd Austriaco” uvrstila među svoje najhrabrije kapetane.
Nakon spasavanja “Meduse”, zapovjednik broda, kapetan Krsto Sbutega poslao je upravi “Lloyda” u Trstu telegram u kojemu, u prevodu sa talijanskog, stoji “poručniku Tomanoviću dugujemo život ‘Meduse’ i naš”. Na kraju je Božo Tomanović od uprave “Lloyda” bio nagrađen i novčano, sa hiljadu fjorina, a još toliki iznos mu je predat da podijeli mornarima koji su se sa njim istakli u spasavanju broda.
Dramatične oklonosti spasavanja parobroda “Medusa” 16. juna 1888. pred obalama Indije i hrabrost i vještina Boža Tomanovića i njegovih mornara, ovjekovječene su i na umjetničkoj slici, ulju na platnu “Parobrod Medusa zahvaćen monsunom”. Ova slika se i danas čuva u domu porodice Tomanović u Boki, a smatra se da ju je u spomen na ovaj događaj, po povratku u Trst, naručio sam Božo Tomanović kod tada najpoznatijeg i najplodotvornijeg našeg slikara -mariniste Vasilija (Bazija) Ivankovića. Iako nepotpisano, ovo ulje na platu prema ocjenama eksperata i istoričara umjetnosti koji su proučavali bogati Ivankovićev opus, po svim elementima jeste rad Vasilija Ivankovića, posebno na osnovu slikanja valovitog mora, ali i samog broda.
“Ivanković je svojim kistom uspio prenijeti dramatičnost događaja naslikavši parobrod “Medusu” među olujnim valovima te prikazavši trenutak rastanka posade sa spasiocima koji napuštaju brod, sve uobličeno u opće sivilo neba i mora. Posada i putnici okupljeni na krmi broda, zbijeni u prestrašenu masu pozdravljaju dio posade u nevelikom čamcu za spasavanje - svoju posljednju nadu. Poručnik Tomanović iz čamca, ne znajući da li će se više sresti s posadom preostalom na brodu, uzdignutom rukom šalje im svoj posljednji pozdrav - “ultimo addio”!
Na sreću, ovaj događaj nije završio kao brojni drugi u kojima su naši brodovi i posade tragično skončali, pa im se mjesto potonuća nikada nije znalo. Naš je portretist brodova i ovaj put uspješno prenio dramatiku mornarskog života”, zapisao je pored ostaloga, o ovom djelu veliki poznavalac Ivankovićevog slikarskog opusa, književnik i publicista iz Zagreba, profesor Željko Brguljan.
Bonus video:
