Pobjeda u sportu za dijete ne smije biti najvažnija, takmičenje mora biti sredstvo za vaspitanje, jer djeca tako uče o sebi i drugima, prate sopstveni napredak i nivo dostignutih vještina, druže se, zabavljaju i uživaju u sportu.
To je, pored ostalog, u razgovoru za “Vijesti” kazala Ljubica Bačanac, sportska psihološkinja, redovna profesorica na Fakultetu za sportski menadžment Univerziteta “Donja Gorica” (UDG) u Podgorici.
Bačanac je u svijet psihologije sporta ušla 1976. godine, u penziji je od 2012, ali sport do danas nije napustila, i preko 30 godina, i danas, aktivna je takmičarka u orijentiringu.
“Teorija psihologije sporta pruža mnogo, ali praksa još više, a kada na najbolji način spojite ta dva pristupa, onda ste daleko bolje opremljeni psihološkim alatima čija je efikasnost lično isprobana i potvrđena”, poručuje.
Bačanac je objavila više od 100 radova iz psihologije sporta, a dobar dio profesionalne karijere posvetila je dječijem i omladinskom sportu, pa je i poziv na intervju na tu temu rado prihvatila:
“Svi smo dužni da djeci omogućimo da zdravo rastu kroz sport i iz njega ponesu najljepša iskustva”.
Vaspitni potencijal sporta
Sport u životima djece i mladih igra neprocjenjivu i mnogostruku ulogu, poručuje ona.
“Ne samo zato što je preduslov za njihov pravilan i zdrav psihofizički rast i razvoj, već prije svega, po tome što posjeduje ogroman vaspitni potencijal”.
Dodaje i da se sportu mladih nije pridavala stručna i medijska pažnja kakvu zaslužuje, da na ovim prostorima i dalje kaskamo u tom smislu, ali da se to u svijetu mijenja od sedamdesetih godina prošlog vijeka.
“U Sjedinjenim Američkim Državama se pokreću brojna istraživanja koja su pokušala dati odgovore na mnoga pitanja i potrebe sportske prakse u kojoj se hronično osjećao nedostatak pravih informacija koje bi pomogle da se djeci sportistima obezbijedi pozitivnije i produktivnije sportsko iskustvo i rad sa njima podigne na viši stručni i pedagoški nivo”.
Bačanac kaže da sport sam po sebi nije ni dobar ni loš, niti je bavljenje sportom pozitivno ili negativno povezano sa pozitivnim ili negativnim uticajem na bio-psiho-socijalni razvoj učesnika. Da li će njegov nesumnjivo ogroman vaspitni potencijal biti iskorišćen, dodaje ona, zavisi od toga kako ga vode odrasli stručnjaci i koliko im u tom procesu pomažu ili odmažu sportski roditelji:
“Da li u njemu prepoznaju moćno vaspitno sredstvo ili smatraju da su pobjeda i rezultat (čak i za djecu ispod 12 godina) jedina mjerila njegove uspješnosti”.
Sagovornica “Vijesti” kaže da roditelji, kao i država, imaju velike koristi od dječijeg bavljenja sportom:
“Roditelji, jer su opušteniji i znaju da su im djeca na sigurnom, da su bezbjedna, da uče i zabavljaju se pod kontrolom odraslih stručnjaka, te da oni sami sa njima dijele više njihovog sportskog iskustva. Odgovorna država shvata da je bavljenje sportom odlična preventiva za smanjenje troškova zdravstvene zaštite ne samo za zdravstveni sistem države, već i za porodice mladih osoba”.
Pobjede su važne roditeljima
Na pitanje o psihološkim izazovima sa kojima se susreću djeca kad počnu da treniraju, Bačanac pojašnjava da se razvoj motivacije postignuća, takmičenja i interesovanja za sport odvija nekako paraleleno i kroz tri faze.
“Istraživači kažu da su djeca do četvrte godine primarno usmjerena na lično ovladavanje za njih važnim motoričkim vještinama, kao što su npr. vožnja tricikla, trotineta i uopšte ih ne interesuju drugi, niti imaju potrebu da se porede i takmiče sa njima”, kaže.
Tu fazu psiholozi nazivaju fazom autonomne kompetencije, pojašnjava Bačanac i dodaje da već na uzrastu od pet godina tu fazu smjenjuje faza “socijalne komparacije” - tada su djeca usmjerena na direktno poređenje svojih znanja, sposobnosti i vještina sa drugom djecom (pa čak i odraslim), nastojeći da se takmiče sa njima i budu brži, spretniji, jači, sposobniji od njih.
To je upravo vrijeme, kako je kazala, kada raste interesovanje djece za sport i tada, prema istraživanjima na kojima je radila, počinje masovniji ulazak djece u sport.
“Od pete do desete godine kada se ‘završava’ period najmasovnijeg ulaska djece u sport, mnoga se susretnu sa različitom oblicima takmičenja koja, ni po sadržaju, ciljevima niti načinu organizovanja, nisu prilagođena nivou njhove zrelosti, psihološkim potrebama niti principima dugoročnog sportskog razvoja”, kaže sagovornica “Vijesti” i dodaje da upravo takva takmičenja koja nisu usklađena sa psihološkom zrelošću djece i kojima je prenaglašena vrijednost pobjede i pritiska (uglavnom roditelja) da se ona ostvari, postaju izvor velikog stresa:
“Jer većina djece (samo troje ili tri ekipe su pobjednici) iz njih izlazi sa iskustvima neuspjeha, počinju sumnjati u svoju ličnu i sportsku kompetentnost, osjećati da su razočarali svoje roditelje i trenere, pa zaključuju da je najbolje da napuste sport”.
Djecu treba učiti da su porazi, kao sastavni dio takmičenja, važni isto kao i pobjede, da se iz njih mnogo uči, poručuje Bačanac:
“Oni ukazuju na čemu treba više raditi, kako treba reagovati na sopstvene greške i prihvatiti ih kao nužne komponente budućeg sportskog uspjeha”.
Učenje o sebi i drugima
Na pitanje šta je rješenje, Bačanac kaže da samo takmičenja za djecu ne smiju biti organizovana po modelu onih za odrasle u kome je pobjeda jedina i najvažnija stvar:
“I roditelji i treneri moraju shvatiti da takmičenja za djecu moraju biti sredstvo za vaspitanje, učenje o sebi i drugima, za praćenje sopstvenog napretka i nivoa dostignutih vještina, za druženje i zabavu, za uživanje u igri/nastupu”.
Djeca se tako, kazala je ona, neće osjećati gubitnicima, bez obzira na to što nisu pobijedili rivale:
“Ona će se osjećati uspješnim ako su stekla nova iskustva, nove prijatelje, ako im treneri i roditelji ukažu da su igrala/nastupala dobro, da napreduju i da su tokom meča pokazali dobar sportski karakter i fer-plej ponašanje”.
Bačanac navodi i treću, “integralnu” fazu u razvoju takmičarstva i postignuća kod djece i pojašnjava da ona uključuje prve dvije - autonomno postignuće i takmičenje sa samim sobom i poređenje i takmičenje sa drugima.
To je, prema njenim riječima, i najpoželjnija faza, jer djeca, posebno sportisti, tada nauče kada je prikladno i poželjno takmičiti se i porediti sa drugima, a kada je poželjnije usvojiti lične referentne standarde uspješnosti i primarno se usmjeriti na lično napredovanje u ovladavanju različitim vještinama i zadacima.
Profesionalni put
Bačanac je u svijet psihologije sporta ušla prije skoro 50 godina.
“Pošto sam radila diplomski iz socijalne psihologije o uticaju naklonosti i nenaklonosti na takmičenje i saradnju među ljudima, profesor mi je preporučio da se prijavim na konkurs Laboratorije za psihologiju sporta u Jugoslovenskom zavodu za fizičku kulturu i medicinu sporta. I tako je počelo moje otkrivanje psihologije sporta, njenih specifičnosti, tadašnjih mogućnosti i korisnosti za unapređenje takmičarskih postignuća sportista svih uzrasta i takmičarskih nivoa”.
Sistem sporta u tadašnjoj Jugoslaviji, dodaje ona, bio je drugačije uređen nego danas i dosta pažnje poklanjalo se psihologiji sporta koja je bila adekvatno prihvaćena od drugih stručnjaka u sportu, naročito edukovanih trenera koji su radili sa nacionalnim ili klupskim selekcijama.
Na rad sa djecom i mladim odlučila se nakon manje od 10 godina rada na opisivanju, objašnjavanju, predviđanju i kontroli ponašanja vrhunskih sportista i rada na njihovoj psihološkoj pripremi.
“Shvatila sam da većina njihovih nesnalaženja i neadekvatnog ponašanja na takmičenjima, potiče od negativnih iskustava stečenih na samim počecima bavljenja sportom”.
Ključ za eliminisanje problema u kasnijim fazama njihove sportske karijere, dodaje, u promjeni je pristupa dječijem i omladinskom sportu.
U početku nije imala očekivanu podršku i razumijevanje ni trenera ni roditelja, koji su bili uvjereni da su pobjede i plasmani čak i na najranijim uzrastima osnovni ciljevi i mjerila uspješnosti mladih sportista, pokazatelj njihovog talenta i ključni faktor za predviđanje njihove buduće sportske karijere.
Ipak, bila je uporna i danas kaže da je ta upornost urodila plodom.
“Sve više mladih edukovanih trenera i roditelja koji su željeli da ‘dobro odigraju svoju ulogu’ počinju drugačije gledati na dečiji sport trudeći se da njihova djeca, bez obzira što većina neće postići elitne nivoe, od sporta dobiju mnoge benefite koji će njih i njihove živote učiniti produktivnijim, zrelijim i zadovoljnijim”.
Nastavnici već od prvog razreda
Bačanac je stava da bi za osnovce i prije petog razreda bilo poželjno da u školi imaju nastavnike fizičkog vaspitanja, a taj predlog, dodaje, zasnovan je na istraživanju uzrasta na kojima djeca ulaze u sport i pod čijim uticajima to čine.
“Istraživanje iz 2005. govori da na uzrastima od pete do desete godine 73,7 odsto naše djece uđe u sport, a ono iz 2013. kazuje da to čini 86,4 odsto djece, što znači da nam djeca sve ranije ulaze u sport - na uzrastima kada još nisu spremna za visoko organizovane sportske programe čiji je glavni cilj rana identifikacija talenata, intenzivan trening, takmičenje po modelu odraslih i rana specijalizacija”.
Motivaciji i interesovanjima na tim ranim uzrastima, kaže Bačanac, više odgovaraju sportski programi bogati slobodnom igrom i zabavom, jer djeca, pojašnjava, tek na uzrastima od 10 do 12 godina dostižu nivo razvijenosti kognitivnih kapaciteta (pažnja, mišljenje, rezonovanje) koji im omogućava da zrelo shvate takmičarski proces, razumiju tuđa gledišta, svoju ulogu i uloge drugih članova tima.
Zato preporučuje Kanadski model dugoročnog sportskog razvoja sa sedam sekvencionalnih faza, koji je, kaže, usklađen sa fizičkim, kognitivnim i emocionalnim razvojem djece, a počinje fazom “aktivnog starta” i kod većine djece koja sebe ne vide na elitnom nivou, završava fazom “aktivni za život”.
Ne čudi, kaže sagovornica “Vijesti” i to što istraživanja pokazuju da djeca na pitanje o tome ko je uticao na njihovu odluku da se bave sportom, tu odluku najčešće pripisuju sebi (79 odsto), uticaju roditelja (11,7 odsto), vršnjaka (7 odsto) i 3,6 odsto nastavnika fizičkog vaspitanja.
“Mnogi su na osnovu ovih podataka bili spremni da ‘osude’ nastavnike fizičkog vaspitanja što njihov uticaj nije veći, zaboravljajući da oni stupaju na scenu nakon što je većina djece već ušla u sport. Zato smatramo da ovu sliku može i treba da popravi angažovanje nastavnika fizičkog vaspitanja od prvog razreda osnovne škole, a ne tek od petog, kada je već kasno”, kaže i dodaje da do tada mnoga djeca već napuste sport, jer imaju druga interesovanja ili su baveći se sportom doživjela neko negativno iskustvo.
Odrasli odgovorni za rani izlazak iz sporta
U SAD, 75 odsto djece koja rano uđu u sport, isti napusti do 15. godine, a polovina do svoje dvanaeste. Sagovornica “Vijesti” kaže da slični podaci ne postoje za Crnu Goru i Srbiju.
Komentarišući veliko osipanje djece iz sporta, ona kaže da su za to najodgovorniji roditelj i treneri.
“Roditelji, jer često gube iz vida da biraju sport za dijete, a ne za sebe”, kaže ona i dodaje da roditelji često zaborave da su motivi djece da se bave sportom drugačiji od njihovih, da djeca žele da se druže, zabave, sklapaju prijateljstva, prosto vole sport. Za roditelje, motiv je često pobjeda i ostvarivanje vrhunskih rezultata.
Bačanac kaže, iako to njihovo ponašanje ne potvrđuje, svi roditelji svojoj djeci sportistima žele sve najbolje i da to čine iz neznanja.
Zato je, poručuje, važna edukacija.
Kad govori o razlozima zbog kojih mladi sportisti zbog trenera napuštaju sport, ona kaže da je to zato jer neki od njih sportske programe i takmičenja ne usklađuju sa sposobnostima djece:
“U njima nema prostora za igru, zabavu i uživanje. Treneri u komunikaciji sa sportistima primarno koriste negativan pristup (sa puno kritike, kažnjavanja, obeshrabrenja i ponižavanja) i naravno, glorifikujući pobjedu posežu za različitim vidovima neferplej tretmana”, kazala je ona i dodala da treneri nekad ne poštuju i pravila “podjednakog igračkog vremena” za svu djecu mlađu od 12 godina i tako im uskraćuju da kroz takmičenja uče, da se zabavljaju i daju svoj doprinos, a ne da kao “manje talentovani” sjede na klupi i gledaju kako igraju samo oni za koje trener smatra da mogu donijeti pobjedu”.
Treneri, kaže Bačanac, imaju ključnu ulogu u razvoju sportskih sposobnosti djece, ali je podjednako važna i njihova vaspitna uloga.
“Koja je kod nas često zanemarena i nepriznata. Trener nije samo učitelj sportske vještine, već istovremeno i vaspitač, pedagog koji djecu vodi kroz najosjetljivije periode njihovog razvoja”.
Bačanac poručuje da su roditelji i treneri najznačajnije odrasle osobe u životu svakog sportiste i da i jedni i drugi moraju da pravilno shvate svoje uloge i odgovornosti:
“Kako bi ih dobro odigrali i na taj način omogućili da pozitivna iskustva, sportske i socijalne vještine djeca i mladi prenesu iz sporta u sve druge oblasti života u odraslom dobu”.
Ima i nasilja
Bačanac je objavila i više radova na temu nasilnog ponašanja prema i među djecom i mladima u sportu i ta tema, u smislu prevencije, za nju posebno je značajna.
Jedno od ranijih istraživanja na kojima je radila, pokazalo je da neki učesnici u sportu smatraju da su nasilje i agresija neizbježni dio sporta, da su oni u funkciji igre, da doprinose njenoj atraktivnosti, gledanosti i privlačnosti za medije...
Istraživanje na uzorku 3.000 učesnika u sportu, pored ostalog, pokazalo je da je nešto oko 35 odsto mladih sportista (prosječne starosti od 13 godina) i 38,7 odsto starijih (prosječne starosti 18 godina) bar jednom je doživjelo nasilje od nekog drugog učesnika u sportu.
Najprisutnije je emocionalno nasilje nad sportistima - ismijavanje, vrijeđanje, psovanje, korišćenje pogrdnih riječi, slijedi fizičko, gdje je dominantno kažnjavanje dodatnim vježbanjem, što je, kaže Bačanac, omiljena “vaspitna mjera” preko 70 odsto trenera.
“Oni nisu svjesni koliko je korišćenje dodatnog vježbanja kao fizičke kazne pogrešna pedagoška mjera, koliko podriva i uništava pravu motivaciju svih sportista i predstavlja prvi korak ka definitivnom napuštanju sporta”, kaže sagovornica “Vijesti”.
Kao faktori koji doprinose nasilju u sportu, izdvojili su se posebno namještanje utakmica, loše suđenje i novac - težnja ka što većem profitu i zaradama.
“Da li ovi vas ovi podaci navode na zaključak da se danas, skoro 20 godina kasnije, bar nešto promijenilo”, pita Bačanac.
U cilju prevencije nasilja, dodaje ona, učesnici u istraživanju, pored ostalog, predložili su pooštravanje kaznene politike, ali i promovisanje pozitivnih vrijednosti sporta putem medija i korišćenje uspješnih i popularnih sportista kao uzora i promotera dobrog sportskog ponašanja.
Treneri, sportski funkcioneri i sportski novinari mišljenja su da treba obezbijediti i striktno poštovanje postojećih zakona i propisa, te uspostaviti tješnju saradnju između sportskih organizacija, policije i pravosuđa.
Iz današnje perspektive, u cilju prevencije nasilja, Bačanac pita da li su sportski savezi u Crnoj Gori, odnosno svi klubovi, sportske školice... upoznati sa Poveljom prava djece u sportu, da li su povelju usvojili i potpisali:
“Možemo li se složiti oko sljedećih tvrdnji: djeca su primarna, pobjeda je sekundarna; sport treba da služi djeci, a ne da djeca budu u službi sporta. Ako je vaš odgovor “da”, onda smo na dobrom putu”.
“Lutanje” je normalno
Za djecu je sasvim normalno da se odmah ne pronađu u jednom sportu, kaže sagovornica “Vijesti”:
“U praksi sam se često susretala sa roditeljima zabrinutim što im djeca ‘lutaju’ od sporta do sporta ne nalazeći onaj koji im najviše odgovara. Uvijek im kažem da je takvo ponašanje djece normalno i opravdano, jer ona tragaju za sportom, okruženjem, društvom ili trenerom koji najviše odgovaraju njihovoj prirodi, izlazi u susret njihovim potrebama, interesovanjima, motivima i očekivanjima”.
Dodaje i da istraživanja govore da se više od 50 odsto mladih sportista, prije nego što se ustalilo u aktualnom, “oprobalo” u najmanje dva ili više drugih sportova.
“Umjesto što paniče jer im dijete još nije otkrilo svoj sport, roditelji treba da prihvate da djeca treba da izaberu sport koji se njima najviše sviđa, a ne onaj koji je trenutno najpopularniji, donosi najviše novca ili se njima (roditeljima) čini kao najbolji izbor”.
U izboru im, kaže, mogu pomoći sportski stručnjaci, ono što im djeca govore, a mogu se osloniti i na sopstvena zapažanja dobijena posmatranjem ponašajna djeteta u različitim situacijama - da li voli da se igra samo ili ga privlače timske igre, da li više uživa u igrama/aktivnostima koje zahtijevaju preciznost, strpljenje, istrajnost ili onim koje zahtijevaju brzinu, akciju...
Bonus video:
