Valentina Babović imala je pet godina kada je u dvorištu porodične kuće aktivirana ručna bomba. Svi članovi njene familije koji su čistili lišće povrijeđeni su, kao i ona. Kada je odrasla, poželjela je da se to nikom više ne dogodi, a ta želja odvela ju je u Direktorat za zaštitu i spašavanje, gdje je jedina žena deminerka i radi na zaštiti od neeksplodiranih ubojnih sredstava.
Posao deminera je da pronalazi, identifikuje, obezbjeđuje neeksplodirana ubojna sredstva (NUS) i druga eksplozivna sredstva kako bi teren bio bezbjedan za ljude i upotrebu.
Upravo to, sa svojim kolegama, već godinama radi i Valentina Babović, sa kojom su “Vijesti” razgovarale.
Kako je izgledao njen put do toga da postane deminerka, u profesiji koja se gotovo isključivo vezuje za muškarce?
“Radeći u Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP) - Direktoratu za zaštitu i spašavanje, svakodnevno sam bila upoznata sa radom kolega koji se bave zaštitom od neeksplodiranih ubojnih sredstava i taj njihov poziv je u meni probudio znatiželju i poželjela sam da se bavim tim poslom. Nakon toga sam završila neophodne obuke prvo u Crnoj Gori, a zatim i u inostranstvu u organizaciji NATO-a, Norveške narodne pomoći, Ženevskog centra za humanitarno deminiranje i druge stručne škole iz Engleske, Malte i Hrvatske itd. Prelomna tačka mi je bila zaštita ljudi i imovine od NUS-a. Naime, 1976. godine kao mala djevojčica sam doživjela da nam je u dvorištu porodične kuće prilikom čišćenja lišća došlo do aktiviranja ručne bombe. Povrijeđeni su članovi moje porodice i ja. Kasnije sam poželjela da se to više nikome ne dogodi”, priča Valentina, odgovarajući na potpitanje šta je bilo prelomno da se odluči za taj poziv.
Razgovor s njom vođen je dok je nadomak Podgorice ekipi “Vijesti” pokazivala kako se pretražuje teren u potrazi za neeksplodiranim ubojnim sredstvima.
Kako izgleda jedan Vaš radni dan na terenu i s kakvim se rizicima najčešće suočavate?
Kad dobijemo poziv od strane našeg OKC 112 ili direktno od strane Uprave policije - da je na terenu pronađeno eksplozivno sredstvo, uzimamo potrebnu zaštitnu i drugu opremu i odlazimo na navedenu lokaciju. Tada vršim identifikaciju sredstva, procjenu njegovog stanja i u skladu s tim pristupam daljim radnjama, koje se ogledaju u dislokaciji sredstva u magacin ili uništavanju na licu mjesta ili neposredno u blizini ako je sredstvo visoko rizično za pomjeranje i skladištenje. Uvijek na lice mjesta budem zajedno s kolegama koji su takođe stručni, jer tako zahtijevaju međunarodni propisi i pozitivna praksa. Takođe vršim asistenciju službenicima Uprave policije, Specijalnom policijskom odjeljenju i Forezničkom centru u vezi s predmetima krivičnog djela, kao i sa pretragom terena sa metal detektorom.
Šta je ono što ljudi najčešće ne znaju o poslu deminera?
Najčešće ne znaju da kad dođemo na lice mjesta možemo to sredstvo izuzeti, nego očekuju uvijek uništavanje na licu mjesta i bojazan za oštećenje imovine, a mi procjenom bezbjednosti sredstva isto najčešće dislociramo.
Da li ste se tokom karijere suočavali s predrasudama ili sumnjama samo zato što ste žena u ovom poslu? Kako ste se s tim nosili?
Da jesam, ali mnogo više je pozitivnih i dobronamjernih komentara. Često ljudi budu oduševljeni kada vide ženu na terenu i znaju da upute riječi pohvale. Upravo takve situacije i činjenica da je moj rad na terenu jednak radu kolega pomogle su mi da se nosim i sa predrasudama.
Koliko je danas Crna Gora bezbjedna kada je riječ o minama i neeksplodiranim ubojnim sredstvima?
Ne postoji država koja je u potpunosti bezbjedna od neeksplodiranih ubojnih sredstava, pa je takav slučaj i sa Crnom Gorom. Što se tiče mina tu je situacija značajno bolja, Crna Gora je zvanično proglasila da je očišćena od mina.
Postoje li područja koja su i dalje posebno rizična?
Da, svakako postoje područja koja su i dalje posebno rizična, ali ne bih govorila o njima zbog eventualne zloupotrebe ili da pobudi nečiju radoznalost i da dođe do neželjenih posljedica. U skladu sa našim mogućnostima i krajnje skromnim kapacitetima vršimo čišćenje tih područja kako bismo ih doveli u bezbjedno stanje.
Da li su oprema, obuka i institucionalna podrška na nivou koji ovaj posao zahtijeva, imajući u vidu da je riječ o ekstremno opasnoj profesiji?
Oprema i obuka zahtijevaju stalno unapređivanje, obnavljanje i servis, što mi koliko-toliko pratimo i pridržavamo se istog. Što se tiče institucionalne podrške uvijek ima prostora za njeno znatno unapređenje.
505 aktivnosti tokom 2025. godine realizovao je Direktorat za zaštitu i spašavanje, a u njima su prikupili oko 12.000 kilograma neeksplodiranih ubojnih sredstava
Da li biste preporučili ovaj poziv mladim ženama i šta bi, po Vašem mišljenju, država morala da promijeni da bi ih bilo više u ovakvim profesijama?
Svakako bih preporučila ovaj poziv mladim ženama jer smatram da ih ima dovoljno sposobnih i hrabrih koje bi mogle adekvatno da odgovore ovim rizicima. S tim što bih napomenula da je period obučavanja i osposobljavanja za samostalni rad mnogo duži nego kod ostalih zanimanja, jer mi u ovom poslu nemamo pravo na grešku. Država bi mogla da da bolju institucionalnu podršku i na druge načine stimuliše mlade za prihvatanje ovog poziva, a takođe međunarodni partneri koji se bave zaštitom od eksplozivnih sredstava pozitivno gledaju na veću zastupljenost žena u ovom zanimanju.
Ujedala je zmija, šili joj lice...
Valentinu je tokom obavljanja radnih zadataka ujedala zmija, i to dok su pretraživali da li je bezbjedno da se probija auto-put Princeza Ksenija, povređivala se na teško prohodnom terenu...Ipak, želja da se nikom ne dogodi što i njoj i njenoj porodici 1976. godine, zadržava je na poslu.
Šta Vam je do sada bio najteži trenutak na terenu?
U ovom poslu je bilo nekoliko težih situacija, a zbog rizičnosti posla kojim se bavim ne bih mogla da izdvojim samo jednu. Prilikom pretrage terena od zaostalog NUS-a doživjela sam ujed zmije, a na istom projektu i pad prilikom kretanja na teško prohodnom terenu, gdje sam zadobila posjekotine na licu, koje su rezultirale šivenjem. Pored ove dvije situacije najrizičniji mi je bio rad prilikom uništavanja kasetnih bombi.
Šta Vam daje snagu da nastavite da radite ovaj posao?
Snagu mi daje želja koju sam navela na početku razgovora - da se situacija kao moja nikom više ne dogodi.
Bonus video:
