Ledeno je bilo jutro tog sedmog decembra 1991. godine. Do Sarajeva, gdje se održavalo ekipno prvenstvo Jugoslavije u karateu za juniore do 18 godina, valjalo je stići prije noći i odmoriti prije napornog takmičenja a put od Ulcinja do glavnog grada BiH mogao je i da potraje.
Karatisti Karate kluba “Ulcinj”, okupili su se tog jutra ispred “Palme”, gdje ih je čekao kombi vlasnika restorana i velikog prijatelja kluba Anta Vukmarković Čikaga. Osim Anta i golobradih mladića Arbena Kurtija, Esada Mustafića, Vinka Jankovića, Steva Jankovića, Fuada Selite, Agrona Ujkaševića, Zorana Jankovića i Naila Kurtovića, u kombiju su bili i prvi trener KK Ulcinj Đorđe Dabović i sekretar kluba i vođa puta Brano Jančić.
Đorđe je danas predsjednik SUBNOR-a Ulcinj, a Brano sekretar tog Udruženja. I dalje su zajedno kao i onda kada im se sudbina dva puta nemilosrdno poigrala sa životima. Dobro se sjećaju putešestvija do Sarajeva i nazad i kako se na kraju ipak sve dobro završilo. A moglo je biti i drugačije…
U susjednoj Hrvatskoj tada je već uveliko bjesnio rat, a tmurni oblaci nadvili su i Bosnu. Oružje je zlokobno zveckalo na sve strane države koja je neumoljivo nestajala u vihoru rata. Samo dan ranije, 6. decembra, JNA i Crnogorski rezervisti izveli su do tada najveće napade na Dubrovnik i njegov Stari grad, a slike brutalnog bombardovanja, ekspresno su obišle cijelu planetu.
Đorđe, Brano i Anto znali su to dobro, ali njihov unutrašnji nemir zbog puta u maglovitu neizvjesnost, mladići nijesu primijetili.
Atmosfera u kombiju ulcinjskih registarskih oznaka bila je uobičajena, kao i pred svako takmičenje. Govorilo se o borbama, protivnicima, ambicijama…
Niko nije ni slutio da će koji sat kasnije, biti prepoznati kao mogući diverzanti na brani, a da će cijelu narednu noć u povratku iz Sarajeva, zbog kvara na kombiju, provesti u kafani budućeg tjelohranitelja proglašenog ratnog zločinca Ratka Mladića…
Na takmičenju je osvojena bronza, a da je bilo samo malo više sreće sa žrijebom za polufinale, moglo se i do srebra.
“Na prvenstvu u Sarajevu prijavile su se po dvije ekipe iz tadašnjih republika i pokrajina. Iz Crne Gore, bili smo mi i Budućnost. Prvenstvo smo vidjeli kao šansu da zaokružimo sjajan ciklus sa generacijom koja je trebalo da potvrdi da je jedna od najboljih u onoj velikoj Jugoslaviji”, priča Đorđe dok sjedi u kancelariji ulcinjskog SUBNOR-a sa zastavama Crne Gore na zidovima, uramljenim fotografijama doživotnog predsjednika SFRJ Josipa Broza i spiskom svih poginulih Ulcinjana tokom Drugog svjetskog rata.
Sve je bilo kako treba, nastavlja Đorđe, dok nijesu stigli na branu na Pivi i odlučili da stanu i naprave zajedničku fotografiju.
Bilo je rano predveče, snijeg je škripio pod nogama, hladnoća je počela sve više da steže ali Brano kaže da to nije remetilo niihovu namjeru da živopisni pejzaž ovjekovače zajedničkom fotografijom.
“Samo što je aparat škljocnuo, čuli smo pucanj i vidjeli čovjeka sa puškom kako trči i viče “Ne, ne, tu ne smijete da stanete”. Bio je to stražar koji je čuvao branu. Kanije smo saznali da je prvi put pucao uvis u znak upozorenja. Mislio sam u sebi kako je drugi put mogao i u nas, kakva su bila vremena, ništa ga koštalo ne bi. Mislio je da smo mi neki diverzanti a mi sportska ekipa, jedna od najboljih u državi”, priča Brano.
Pošli su kod stražara u kućicu da razjasne situciju uz čašicu “Trinaestojulke” koju je Brano donio iz kombija.
“Pitam ga da li zna ko je Vaso Ban. Kaže, “znam, to mi je direktor”. E pa nazovi ga i pitaj ko su Brano Jančić, Đorđe Dabović i Anto Vukmarković Čikago i jesmo li mi neki sumnjivi tipovi”, priča Brano kako ih je stražar na kraju ipak “propustio” da prođu dalje.
“Ali mu nijesmo ostavili bocu da ne bi pucao ponovo, za svaki slučaj”, uz osmijeh kaže Brano.
Nakon krajnje neprijatnog doživljaja na brani, ekipa je nastavila put ka Sarajevu. Brano se tada sjetio Đorđevog pitanja da li je ponio pištolj- bilo mu je jasno da situacija u svakom trenutku može izmaći kontroli i da predvečerje na brani sluti predvečerju još jednog krvavog rata, ovog puta u Bosni.
Stigli su nedugo potom u hotel “Evropa” pored zgrade Vijećnice u centru Sarajeva, gdje su imali rezervacije.
“Bio je skup hotel, ali mi smo imali para tada. U šali smo govorili kako tu ni Franc Ferdinand nije mogao da spava a eto, mi smo priuštili luksuz”, kaže Brano. Dodaje da su na recepciji svi bili izuzetno prijatni i gostoljubivi.
“Vidio sam na pultu prospekte iz raznih krajeva Jugoslavije, pa sam im dao i neke koje sam ponio iz Ulcinja. Bio je još “živ” “Galeb”, “Lido”. Rekoh im da ljudi vide koji je najljepši grad na primorju, mada mi sve miriše na rat. Jedna dama iza pulta rekla mi je da tu rata neće sigurno biti. Sumnjičavo sam vrtio glavom”, kaže Brano i priča kako su ih na ulici ispred hotela opsijedali dileri nudeći njemačke marke…
“Sve je nekako mirisalo na barut i rat”, sjeća se Brano.
Takmičenje je održano na drugom kraju grada, u Mojmilu u Olimpijskoj hali. U konkurenciji 16 ekipa, Ulcinjani su osvojili treće mjesto.
“To je bio sjajan uspjeh - biti u četiri ekipe u onoj Jugoslaviji, prvorazredan je rezultat. U polufinalu smo izgubili od Karate kluba Vojvodina, koji je vodio nekadašnji prvak Evrope Dušan Dačić. Znao sam ga dobro jer sam od njega izgubio u finalu prvenstva Jugoslavije 1978. u Zagrebu. Takođe, znali smo da ima sjajnu ekipu koja je na kraju i osvojila prvenstvo u Sarajevu. Mi smo ipak bili zadovoljni jer smo se sa bronzom vraćali u Crnu Goru i Ulcinj”, priča Đorđe.
Ćim se završilo takmičenje 8. decembra, ekipa se spakovala i krenula natrag za Crnu Goru. Bilo je hladnije nego dan ranije kad su stigli u Bosnu.
“Sumrak je bio, idemo preko čuvene Treskavice gdje su se u Drugom svjetskom ratu vodile velike borbe između partizana i četnika. Snijeg već uveliko pada, ali Anto vozi besprekorno. On je inače bio prijatelj kluba i nikad nam nije naplatio vožnju, sam je snosio troškove. Kako je tama sve više osvajala dan, tako je i temperatura padala - u jednom momentu bilo je između -23 i -25 stepeni”, priča Brano kako su počeli novi problemi za ekipu iz Ulcinja.
Nafta u rezervoaru je počela da ledi, ali je Anto uspio da kombi sa planine nekako spusti do Dobrog Polja. Tu su stali, s jedne strane ulice bio je motel, a s druge kafana. Motel je bio zakatančen, kafana otvorena.
“Ulazimo u kafanu i kažemo vlasniku da tu moramo prenoćiti. Objasnili smo mu da zbog hladnoće kombi ne može da upali. Nijesmo znali o kome se radi. Taj čovek koji nas je izuzetno lijepo primio, kasnije ćemo saznati, bio je Dragan Mandić koji je bio tjelohranitelj Ratka Mladića”, priča Brano kako je sportska ekipa u kojoj su svi osim njega bili Albanci islamske i katoličke vjeroispovijesti, prenoćila u kući Mladićevog tjelohranitelja.
Đorđe nastavlja da je vlasnik kafane bio izuzetno korektan, da je zbog njih ostavio kafanu otvorenu cijelu noć, mogli su da jedu i piju, da se griju uz furunu i da uzmu drva koliko im treba. Gazda je jedno vrijeme bio u kafani, a kasnije, kad je pošao da spava, sa njima je ostala jedna žena, koja je kako kaže, bila kuvarica ili kućna pomoćnica.
“Ona je bila naša domaćica svu noć. Momci su kunjali na stolicama, a ja, Brano i Anto na smjene jer je ranije, dok je još gostiju bilo u kafani, situacija u jednom momentu bila izuzetno napeta. Kada smo stigli, malo se okrijepili i ugrijali, naši momci osjećali su se komotnije, tako da su neki od njih glasno počeli da razgovaraju na albanskom jeziku”, priča Đorđe.
Osjetio je, kaže, izvjesnu dozu napetosti kod gostiju, ali i kod vlasnika. Prišao je momcima i tiho im saopštio da više neće da čuje nijednu riječ na albanskom dok su tu.
“Odgovornost koju smo osjećali ja, Brano i Anto, bila je ogromna. Nije bilo mobilnih da se javimo kućama, a sa nama su bila sve albanska djeca. Rat svuda naokolo. Razmišljao sam šta bi bilo da nam je gazda rekao da ne možemo tu da ostanemo. Istog trena osjetio sam jezu i strah, ne zbog sebe”, priča Đorđe.
U kafani uz furunu, dočekali su i jutro. Došli su neki putari, sipali malo benzina u rezervoar, očistili filter od nafte i kombi je upalio. Platili su poveliki račun i krenuli put Crne Gore. U Ulcinj su stigli poslije podne.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, počela je opsada Sarajeva i jedan od najkrvavijih ratova dvadesetog vijeka na tlu Evrope.
Osvajanje bronze u Sarajevu krajem 1991. bilo je do tada najveći uspjeh KK Ulcinj. Dvije godine ranije, takođe u Sarajevu, do bronze je stigao i Miloš Andrović, vrsni karatista, na takmičenju pojedinačno u kategoriji do 14 godina.
“Ali to su bila druga, još uvijek srećna vremena. U Sarajevu su nas tada dočekali Ruždo i Maljo Mavrić, naši Ulcinjani. Bio je i Gano Ramović iz kluba. Kasnije smo otišli na neko izletište, mislim da se zove Jekovac iznad Sarajeva, da proslavimo uspjeh. Sjećam se da je cijela kafana pjevala “Milka moja, mala moja, ja sam mornar iz Ulcinja”, priča Brano.
Bonus video:
