Ovdje se skreće za Maja jezerce, preko Vusanja za Tet, poslije za Valjbonu, tuda dolazi na Zla kolatu, najviši vrh Crne Gore... Baš smo za 13. jul išli gore, izveo sam oko 100 ljudi...
Dok stojimo na vidikovcu iznad Plava, mještanin Zuvdija Barjaktarević pokazivao nam je okolne vrhove, opisivao staze kojima je prolazio...
Osamdesetogodišnji Zuvdija je i danas čovjek lakog koraka i, kad smo se najavili da dolazimo u posjetu, da nismo kasnili, umjesto na vidikovac, radije bi nas izveo do njegove vikendice, nešto više, pa i dalje. Uostalom, i kad smo se rastajali toga dana, već je imao planove kako ćemo zajedno do na Đeravicu, na neki od vrhova Prokletija, ne na jedan od onih pitomijih, bliže Plavu, nego tamo ka Gusinju, ili u albanskom dijelu, gdje su Prokletije surovije.
“Prokletije su mnogo izazovne planine”, kaže.
Nije Zuvdija planinario cijelog života. Zapravo, počeo je kasno, devedesetih godina prošlog vijeka, kad je već imao pedeset.
Turistički je radnik, bio je zaposlen u hotelu “Plavsko jezero”, gdje je organizovao ture za goste, a potom, spontano, i sam počeo da ide sa njima u planinu.
Išao sam obalom okeana, ranac stavio na leđa, hiljadu i bog te pita koliko šetača je bilo, kad se jedan od dva metra samo prevrnuo, kao pokošen. Prolazili su pored njega ljudi, niko glavu nije okrenuo. I tako 15 minuta, došla je hitna, policija, vatrogasna, ubaciše ga... Rekao sam, ljepše zemlje nema, kakvi god da smo, kao rogovi u vreći nekad, ali ovdje će svako svakome pomoći
Prve planinarske korake napravio je sa gostima iz Austrije, sa planinarskim društvom “Alpinschule”:
“Sa njima sam prolazio ovaj plavski dio, gdje su planine pitomije, to su livade, šuma... Kad sam prvi put sa njima pošao i u ovaj gusinjski dio, iz Vusanja, gledam one stijene, pomislio sam - gdje ja da idem ovuda?! Ali, kad sam jednom probao, malo, po malo, evo sad u osamdeset i prvoj godini, nema vrha gdje se nisam popeo. Nekad odem i sam, i kad stignem na vrh, glavu stavim na neki kamen da odmorim, zaspim. Ja da imam nekog straha - nemam”.
Njegova prva planinarska tura je Tromeđa (2.366), na granici Crne Gore, Albanije i Kosova.
“Ovi austrijski planinari bili su oduševljeni”, prisjeća se.
Tromeđa je i danas atraktivna, a u martu 2024. potpisan je memorandum o saradnji između opština Plav, Gusinje, Peć, Dečani, Junik i Tropoja i organizovana prva regionalna zimska manifestacija, koja je u jednom danu, na jednom vrhu, učesnicima omogućila skijanje u tri države.
Zuvdija je kasno počeo da planinari, ali kad je krenuo, nije baš bio bez iskustva, jer, kaže, djetinjstvo je proveo na katunima, čuvajući stoku.
Dok razgovaramo, ne libi se da kaže da je ponosan na svojih osamdeset:
“U Crnoj Gori praktično da nema neko iz moje generacije ko se penje kao ja. Sad kad sam se peo na Zlu kolatu, za 13. jul, peo sam se bolje od svih. A kad sam bio mlađi, praktično sam trčao uz Visitor”.
Uspon na Maja jezerce
Maja jezerce, najviši je vrh Prokletija (2.694), nalazi se u Albaniji, blizu je granice sa Crnom Gorom. Prvi put, na Maja jezerce, 26. jula 1929. godine, popeli su se britanski planinari.
Iz Crne Gore, usponi na vrhove Prokletija koji se graniče sa Albanijom, pa i Jezerce, počeli su tek nedavno, prije nešto više od dvadeset godina. Zuvdija je bio među prvacima koji su učestvovali u tim akcijama.
“Prvi put, nas 60, 2002. godine, popeli smo se na Maja jezerce, najviši vrh Prokletija. Preko vlada Crne Gore i Albanije, i albanske ambasade, odobrili su nam, a na granici nas je čekalo 20 policajaca i kapetan sa pečatom, carina, pa su nam u pasoše udarali pečate”.
Dok priča o tom događaju, ispituje me jesam li bila na vrh Maja jezerce, da bih mogla da ga pratim dok opisuje kuda su išli prvi put, potom i drugi...
Odgovaram potvrdno. Znaš ona jezera, pita me dalje, misleći na Dolinu jezera (Buni jezerce).
“Tu smo spavali, svu noć su nas čuvali, najgore od svega, hranu nisu ponijeli. Mi smo stvarno znali da ponesemo, pa smo im dali...”, priča i opisuje dalje taj dan, kako su od posljednjeg jezera krenuli dalje, stigli do na 2.504 metra, gdje su vjerovali da su stigli na Maja jezerce.
“Nismo bili sigurni, ali smo zaobišli polako, u pratnji policije, a ni policajac nije znao, nije ni on bio ranije. Sa nama je bio jedan od mojih sinova i još dva Albanca iz Vusanja, popeli smo se jedno kilometar naviše, stijene velike, nismo smjeli da rizikujemo grupu da povedemo... I moj sin, sa ova dva Albanca, naviše, on se prvi popeo tada na Maja jezerce”.
Iz drugog pokušaja, ekipa iz Crne Gore krenula je na Maja Jezerce stazom koja i danas sa crnogorske strane, sa Zastana, preko Doline jezera i Prevoja Jezerce, vodi na vrh. Međutim, ni tada nisu, kaže Zuvdija, smjeli da rizikuju, pa su se vratili i pošli do vrha drugom stazom, od doline Valjbona, iz Albanije...
Pa to je sve bilo relativno skoro, kažem.
“A vidi, i Zla kolata, nije se ni tamo smjelo, tu smo izašli mislim 2005. godine, bili smo nas četvorica i ovaj moj sin. Kad smo se popeli na Dobru kolatu, on je pošao naprijed, da pogleda, odjednom ga više nisam ni vidio, kad on se popeo na Zla kolatu i maše. Nije se smjelo, to je bila najčuvanija granica u Jugoslaviji”, priča Zuvdija.
Prokletije su, kaže on, kao lijepa đevojka...
“To ne znači da je najljepša, možda ima lijep osmijeh, i to je dovoljno... Ali, znaju da budu i surove, može čovjek lako da nastrada”.
Crna Gora je najljepša zemlja na svijetu
Zuvdija je u životu mnogo putovao, poslom, kod porodice.
“Obišao sam Evropu manje-više čitavu, Ameriku sam obišao sedam, osam puta. Crna Gora je najljepša zemlja na svijetu”, kaže.
Crnu Goru, Plav i Gusinje ne bi dao ni za šta na svijetu.
“Boljeg naroda nigdje nema”, dodaje i prepričava neke događaje iz Amerike.
Na Floridi je, kaže, bio tu kad je jedna starija žena pala na ulici, htio je da potrči, da joj pomogne, ali ga je brat spriječio.
“Ma kakvi, kaže mi, reći će da si je ti gurnuo. Gledam onu ženu, ležala je na ulici sve dok nije došla policija. Drugi put, išao sam obalom okeana, ranac stavio na leđa, hiljadu i bog te pita koliko šetača je bilo, kad se jedan od dva metra samo prevrnuo, kao pokošen. Prolazili su pored njega ljudi, niko glavu nije okrenuo. I tako 15 minuta, došla je hitna, policija, vatrogasna, ubaciše ga... Rekao sam, ljepše zemlje nema, kakvi god da smo, kao rogovi u vreći nekad, ali ovdje će svako svakome pomoći”.
Zuvdija kaže i da u vrijeme kad je on počeo da planinari, plavsko-gusinjske planine pohodili su uglavnom stranci.
“Doprinos veliki dali su i planinari ‘Radničkog’ iz Beograda”, kaže.
“Radnički” je i danas domaćin planinarskog doma u dolini Grebaja. Dom “Branko Kotlajić” izgrađen je 1964, u međuvremenu je renoviran, uz spavaonicu, ima i kuhinju, trpezariju, kupatilo. Dom, uz dogovor sa domaćinima, koriste i klubovi iz Crne Gore i tu se redovno organizuju i tabori, okupljanja planinara.
Zuvdija ne preskače da pomene i Plavljane i Gusinjane koji su doprinijeli razvoju planinarstva u tom kraju: Rifat Mulić, Ahmet Reković, Hakija Musić, Ismet Tošić, Radonja Šekularac, planinar i alpinista iz Beograda i Berana, koji je odabrao Gusinje za mjesto života i rada...
Ugođaj za gosta nije samo na ugostiteljima
Kad govori o turističkoj ponudi, Zuvdija kaže da je čine svi, ne samo ugostitelji, već i čistači na ulicama, policajci, trgovci u prodavnicama i na kioscima, građani...
“Turista sve to mora da osjeti”, poručuje on.
I onda ilustruje pričom - drugi avgust, Ilindan, koji se tradicionalno proslavlja u Gusinju, kada se na Alipašinim izvorima organizuje vašar, a u večernjim satima, u najboljim danima Gusinja, u centru varoši igla nema gdje da stane. Vodio je jednog drugog avgusta Zuvdija oko 40 turista iz Hrvatske, išli su kamionom:
“Pozdravljaju nas ljudi, gosti srećni... Kad smo izašli iz čaršije, na skretanju sada prema Albaniji, zaustavila nas je patrola, ispostavilo se da kamion nije registrovan, a ja to nisam znao. Komandir je pričao sa vozačem, pa jesam li ti rekao da ne voziš više neregistrovan... Na kraju je samo rekao ‘odmah za mnom’, sjeo u auto, upalio rotaciju i ispratio nas je do smještaja. Gosti su bili prezadovoljni”.
Zuvdija je uvjeren da sjever i planine imaju daleko više da ponude, nego primorje.
Njemu lično, planina je, kaže, život promijenila:
“Upoznao sam toliko sjajnih pozitivnih ljudi, većini bih povjerio da vode državu”.
I ponovo se vraća na ljubaznost i domaćina, posebno onih na katunima, po kojima planinari tokom pohoda rado i često posjećuju.
“Danas je to na obostranu korist, planinari rado svraćaju u katune i domaćinstva, i rado će i da plate za uslugu, i više nego što realno košta”.
Ide nabolje od kad je puta preko Albanije
Put do Gusinja preko Albanije, graničnog prelaza Božaj, a od 2021. godine i preko prelaza Cijevna zatrijebačka, kako u prvim godinama, tako i danas, doprinio je većem broju posjeta tom kraju, pogotovo u danima vikenda, kaže Zuvdija.
“Za sve ove godine nije se niko nikad požalio, nije se dogodio nijedan incident”.
Iskustvo reporterke je i da, na albanskom dijelu puta, u danima kad pada snijeg, njihove službe šalju snjegočistače - kad je snijeg pao 23. novembra, na putu iz Gusinja, poslije graničnog prelaza “Grabon” sve je bilo čisto, a na dva snjegočistača naišla sam u Perdolecu, jednom od tri mjesta u Albaniji kroz koja se prolazi ka Podgorici. Dalje više nije bilo potrebe za tim, jer su druga mjesta, Selce i Tamare, na nižoj nadmorskoj visini i snijega tu nije bilo.
Drugo moje iskustvo, baš kad sam se vraćala iz Plava, nakon susreta sa Zuvdijom, pred Tamaru mi je pukla guma, zaustavila sam automobil ispred zgrade fabrike vode, čuvar je odmah izašao, shvatio šta se dešava i pozvao kolegu da mi pomogne. Zamijenio mi je gumu i odbijao i simboličnu novčanu naknadu da primi.
Da ne govorim o ljubaznosti u restoranu-kampu “Selce”, gdje dvaput ako dođete, svaki sljedeći budete dočekani kao najrođeniji... I cijene hrane i pića konkurentne se crnogorskim.
Takvu uslugu svima nam želi Zuvdija.
Sve bi ponovio
U Prokletije očigledno zaljubljen, Zuvdija zapravo ne odvaja ni druge planine u Crnoj Gori. Samo čeka da ga pitate i o njima.
I onda kreće o Durmitoru, “kad se popnete na Bobotov kuk, pa gledate odozgo ona jezera, Malo i Veliko Šrkrčko”. Pa priča o Bjelasici, koju je, kaže, prešao sa svih strana, od Mojkovca, Kolašina, Berana...
“Bjelasica nije opasna, pitoma je, ima dosta vode”, priča on i brzo nalazi i vezu sa Gusinjem, gdje na Jelovici, na teritoriji beranske opštine postoje Gusinjske rupe.
“Pitao sam, ali niko nije znao da mi kaže zbog čega se zovu tako. Ima i jedna česma na putu za Peć, zove se Gusinjska, ali to je iz vremena kad su tuda prolazili karavani,…”.
Karavanski put oživljen je prije nekoliko godina kroz rutu “Vrhovi Balkana”, koja ljubitelje planine vodi kroz Kosovo, Albaniju i Crnu Goru.
Zuvdija je u planine vodio ambasadore, na hiljade planinara... Planinario je i van Crne Gore i popeo se na vrhove Olimp (2.917, Grčka), Musala (2.925, Bugarska), Korab (2.764, Makedonija/Albanija)...
“Sad kad bih se ponovo rodio, tražio bih da radim u ugostiteljstvu i da planinarim. Toliko sam zadovoljan u životu”.
Bonus video:
