Naravno da sam slobodan čovjek. I moj otac Rizo veći je dio života imao potpunu slobodu. Djed Said je bio nešto kao poluslobodnjak, jer je u Štoju radio, obrađivao i čuvao imanje, ali je imao vremena i da se bavi ribolovom, tako je govorio Ulcinjanin Mario Šurla - jasno opisavši genezu posljednje enklave crnaca u Ulcinju.
Mariov otac Rizo bio je vrhunski fotograf i po svom duhovitom i šmekerskom karakteru, ostavio je snažan pečat u novijoj istoriji najjužnijeg crnogorskog grada, posebno Pristana gdje je imao fotografsku radnju. Rođen je 1922. godine u Ulcinju, kao dijete direktnog potomka Afrikanaca koji su tada živjeli u gradu.
Njegov doprinos razvoju Ulcinja kao atraktivne turističke destinacije, koja baštini multikulturalizam i promoviše sve ostale različitosti pa i one u boji kože, nemjerljiv je. Baš kao i doporinos osvajanju slobode sunarodnika i njihove uspješne integracije u lokalnu zajednicu
Zato svakog ko je poznavao Riza raduje nedavna inicijatva nevladinih organizacija Centar za građansko obrazovanje (CGO), Antifašisti Cetinja i UL Info - da jedna ulica u Ulcinju ponese i ime tog poznatog fotografa, učesnika Narodnooslobodilačke borbe (NOB-a), glumca i najpoznatijeg pripadnika afro-ulcinjske zajednice.
Inicijativa je podnijeta Opštini Ulcinj, Skupštini opštine i Savjetu za davanje predloga naziva naselja, ulica, trgova i institucija.
Partizan, fotograf, glumac i simbol multikulturalizma
NVO ističu da Rizo Šurla kao poznati antifašista i simbol multikulturalnog Ulcinja zaslužuje ulicu u tom gradu.
“Rizo Šurla (poznat i kao Rizo Harapi) rođen je 1922. godine u Ulcinju, u afro-albanskoj porodici. Njegov otac Saidi bio je direktni potomak prvih Afrikanaca koji su živjeli u Ulcinju. Šurla se u mladosti bavio boksom i radio u ugostiteljstvu u Dubrovniku, dok je fotografski zanat učio u Beogradu. Tokom Drugog svjetskog rata priključio se partizanskom pokretu i prijavio za Sremski front. U NOB-u je bio ranjen. Nakon rata vratio se u Ulcinj, gdje je otvorio prvu fotografsku radnju ‘Pinješ’ 1952. godine i dugo je bio jedini fotograf u gradu. Ostao je upamćen i po ulozi u TV drami ‘Jagoš i Uglješa’ iz 1976. godine. Bio je jedan od simbola Pristana i Bojane - ribar, zaljubljenik u fudbal i boem. Umro je u Ulcinju 2003. godine. Bio je jedan od posljednjih pripadnika porodica afričkog porijekla u ovom gradu”, navodi se u obrazloženju inicijative.
Ističe se da je lik Riza Šurle oslikan 2021. godine na stepeništu koje vodi ka nekadašnjem hotelu “Galeb”, zajedno s drugim istaknutim ličnostima iz istorije Ulcinja, čime mu je, kako stoji u inicijativi, njegov grad već, na neki način, odao počast.
“Podsjećamo da je Opština Ulcinj prva Opština u Crnoj Gori koja je usvojila Povelju o društvenoj koheziji, čime se, kako je tada saopšteno, ‘dokazuje posvećenost izgradnji otvorenijeg i povezanijeg društva, utemeljenog na jednakost i poštovanju’. Cijenimo da bi imenovanje jedne ulice po najistaknutijem Ulcinjaninu afričkog porijekla, čija je zajednica vjekovima bila posebnost ovog grada i dala doprinos njegovom razvoju, predstavljalo snažan simbolički čin priznanja, a posebno što u Ulcinju nema ulica nazvanih po njima, iako postoji niz lokaliteta čiji se nazivi odnose na ovu zajednicu”, navodi se u inicijativi te tri NVO, koje smatraju da Rizo Šurla, u skladu sa Zakonom o spomen-obilježjima, ispunjava kriterijume za istaknutu ličnost, imajući u vidu njegov doprinos zajednici, kulturi i borbi protiv fašizma.
“Interkulturalizam i njegovanje različitosti su neke od temeljnih vrijednosti Crne Gore kojima se trebamo ponositi. Imenovanjem jedne ulice po Rizu Šurli obezbijedilo bi se institucionalno čuvanje sjećanja na njegov život i djelo, kao i na doprinos afro-ulcinjske zajednice, kako bi i nove generacije imale priliku da o njima uče”.
Dosanjana sloboda
Rizov otac Said bio je sluga ulcinjskog velikaša Noš Prenke u Štoju. Početkom prošlog vijeka sanjao je slobodu kao i većina njegovih sunarodnika. Sloboda je ipak došla kasnije, osvojio je Rizo za sebe i svoje potomstvo...
Rizo i Said pripadaju čistokrvnoj lozi afričkih crnaca koji su vjekovima iz afričkih zemalja dovođeni u Ulcinj da služe.
Mario ima nešto svjetliju put od svog oca i djeda, što je posljedica mješovitog braka Riza i mještanke Nade. I Mariova djeca, Anđela i Stefan, imaju svjetliju put od njega, budući i da je supruga Helena bjelkinja.
Neke sljedeće generacije loze Saida Šurle, nesumnjivo, imaće potpuno svijetlu put...
A sve je počelo davno - još prije dolaska Turaka, u vrijeme kada su ulcinjski gusari imali tijesne veze sa piratima Alžira, Malte i Tunisa. Gusari su dovodili crnce iz tih i još nekih afričkih zemalja i prodavali ih bogatim Ulcinjanima - da ih služe. To je posebno bilo izraženo u XVII i XVIII vijeku, kada su ulcinjski gusari bili strah i trepet Mediterana.
Prof. dr Đurđica Petrović (1927-2003), redovni profesor Filozofskog fakulkteta u Beogradu i jedan od najznačajnijih etnologa druge polovine XX vijeka, u svom ekspozeu, naslonjenom na istraživanja naučnika Tihomira Đorđevića i afrikanologa Aleksandra Lopašića, ističe da je Ulcinj 1706. godine raspolagao sa 120 brodova velike nosivosti, dok ih je u cijeloj Boki u isto vrijeme bilo samo 20.
Petrović navodi da je u Ulcinju 1878. bilo oko 100 kuća crnaca. Toliki broj Afrikanaca, prema njenim navodima, bio je rezultat prestiža ulcinjskih velikaša, jer je veći broj posluge značio i veću reputaciju familije.
U svom radu, Petrović podsjeća da su ulcinjski pomorci i poslije 1878. nastavilli trgovinu robljem sve do balkanskih ratova i da su poznata imena petoro trgovaca iz tog perioda.
U nekim istorijskim aktima pominje se i dobrovoljni dolazak, poput poznate crnkinje Zahre iz Sudana, koja se udala za Ulcinjanina Hadži Halil Ficija, tada majora u turskoj vojsci.
Skoro niko od onih koje su ispitivali i sa kojima su razgovarali Đorđević i Lopašić, nije znao odakle je porijeklom.
Mario je u razgovoru za “Vijesti” prije više od deset godina kazao da je razlog tome što su crnci u Ulcinj dovođeni mladi i umirali mladi, tako da je rijetko šta moglo da se prenese sa koljena na koljeno.
Svi crnci koji su tada živjeli u Ulcinju, navodi Mario, direktni su potomci njegovog djeda.
Ulcinjski crnci prezimena su uglavnom dobijali po porodicama u kojima su služili i živjeli. Tako je bilo i sa Marijevom familijom.
“Rizo mi je govorio da su naši preci služili kod ulcinjske familije Šurla. Otuda nam i prezime. Rizo je kasnije uz Šurla dodao i Arap kao drugo prezime. Njegov brat Dželjo i bratanić Džani prezime Šurla zamijenili su prezimenom Arap. Ja sam zadržao samo Šurla kao uspomenu na našu prošlost. I ne kajem se. A zašto bih, prezivao se Arap ili Šurla, svakako sam slobodan čovjek, samo nezaposlen”, kazao je tada u šali.
Sa druge strane, prema kazivanju pojedinih Ulcinjana, crnci koji su kod nekih mještana bile sluge, sa njima su dijelili i radost i tugu. Da se prema njima nijesu odnosili kao prema robovima, svjedoči i to što su im velikodušno davali svoja prezimena, koja su oni koristili i kada bi počinjali nove, samostalne živote.
Mario, koji živi na relaciji Ulcinj-Beograd, imao je djetinjstvo koje se nije razlikovalo od djetinjstva bijelih vršnjaka. Zato se izborio Rizo, koji je prve dječačke, a kasnije i momačke dane i godine, proveo u Hrvatskoj, ne zato što je htio, već zato što su to htjeli drugi.
“Riza su sa šest godina poveli u Dubrovnik, kod bogatog trgovca Đuste Težaka, ali ne da bi radio, već zbog atrakcije. On ga je čuvao, hranio i školovao. Kasnije je kod Težaka radio u tamošnjoj kafani ‘Dubrovnik’ kao pomoćni radnik. Život ga je potom odveo prvo u Zagreb, gdje je radio kao konobar u hotelu ‘Esplanada’, a potom i u beogradskom ‘Mažestiku’”, ispričao je Mario očev životni put.
Susret sa Savom Burićem
Za vrijeme rata, Rizo je u Beogradu radio kao fotograf, da bi se 1944. prijavio za Sremski front, gdje je i bio ranjen. Iz tog vremena postoji anegdota kada je Rizovu četu obišao general Savo Burić, a njega našao na straži. Nešto mu nije bilo jasno, pa je prišao Rizu i pitao ga kako je i odakle dolazi.
“Iz Crne Gore”, kao iz topa odgovorio je Rizo.
“Bogami sam znao da smo crni, ali ovoliko - ne”, ispričao je Mario kako je Burić, Crnogorac iz Danilovgrada, kroz šalu odgovorio njegovom ocu.
Poslije rata, Rizo se vratio u Ulcinj. Radio je kao konobar u “Jadranu”, a 1952. otvorio fotografsku radnju kao porodični biznis. Za dvadeset godina nikla je radnja na Pristanu, ispod zidina Starog grada. Tu je Rizo svakog dana uzimao svoj fotoaparat i odlazio na posao. Nada je ostajala u radnji. Mještani pričaju da su sa Rizom svi htjeli da se slikaju.
Mještani pričaju da je bio atletski građen, zgodan.
“Svi su sa ljetovanja htjeli da ponesu neku uspomenu, a Rizo je svima udovoljavao. Bio je kao magnet”.
Tako je i po Evropi, zahvaljujući Rizu, krenula priča o ulcinjskim crncima.
Crni biseri
U svom radu iz 1973. godine, Petrović potvrđuje da svi crnci nijesu cijelog života bili sluge, već i da je bilo slobodnjaka - tako su dvojica bili kapetani na sopstvenim brodovima, dok su se ostali bavili zemljoradnjom. Crnci, kako piše, nikad se nijesu bavili zanatima osim dvojice - Rizo kao fotograf i Jusuf Šepateje kao mehaničar.
Ulcinjski crnci neiscrpna su inspiracija brojnih istoričara, naučnika, pisaca, novinara... Bili su privrženi novoj domovini. Poznati ulcinjski novinar i hroničar Aleksandar Janinović ulcinjske crnce zvao je crnim biserima, jasno asocirajući da Ulcinj ima nešto što nema nijedan drugi grad. On je u jednom od svojih brojnih zapisa iznio detalje razgovora sa Rizom Šurlom, koji je tada već bio na izmaku životnog puta. Rizo mu je tada rekao da je greška što su ga u knjizi “Deseta krajiška brigada”, u kojoj se navodi da je ranjen 23. decembra 1944, nazvali Afrikancem.
“Ni ja, a ni moj otac, nijesmo Afrikanci. Neki naši davni preci su otuda došli. Ali, ja sam Crnogorac. Tako se osjećam i tako sam se stalno i izjašnjavao”, rekao je tada Rizo Janinoviću.
I zbog svega što je uradio na turističkoj i multikulturalnoj promociji grada, nepokolebljivom slobodarskom duhu i u miru i u ratu, najmanje što Rizo zaslužuje je da jedna ulica ponese njegovo ime. Jer biseri traju...
Bonus video:
