Privatni časovi u Crnoj Gori odavno nijesu samo pomoć slabijim đacima, već paralelni sistem koji funkcioniše između potrebe, zarade i sive zone, upozoravaju sagovornici “Vijesti”.
Ta odomaćena praksa posljedica je, kažu, programa koje je pregazilo vrijeme, slabe pažnje đaka, a nekad i nezainteresovanih prosvjetnih radnika.
Da su privatni časovi postali pravilo, a ne izuzetak, svjesni su i u Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija.
“Javni obrazovni sistem mora biti sposoban da svakom djetetu pruži znanje unutar učionice. Potreba za privatnim časovima radi savladavanja bazičnog gradiva indikator je preopterećenosti programa. Upravo zato, novom Strategijom reforme obrazovanja za period od 2025. do 2035, planiramo reviziju predmetnih programa i fokusiranje na funkcionalna znanja, kako bi se smanjio pritisak na učenike i roditelje”, tvrde u resoru, kojim rukovodi Anđela Jakšić Stojanović.
Neđeljko Đurović, profesor pravne grupe predmeta u Ekonomsko-ugostiteljkoj školi u Baru, podsjeća na to pohađanje privatnih časova u potpunosti je postalo uobičajno, i u određenom obliku neophodno, još tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Taj prateći aspekt formalnog obrazovnog sistema, prema njegovim riječima, nekada se pravdao slabošću nastavnog kadra, preobimnošću školskog gradiva i nedovoljnim brojem časova, kao i velikim brojem učenika po odjeljenjima, ali i njihovim neujednačenim sposobnostima i afinitetima.
“U današnjici, učenici uglavnom odlaze na privatne časove jer znanja ne stiču kroz primjenu savremenih nastavnih metoda, kao i kroz zanimljiva, logična i efikasna podučavanja. Kada bi sublimirali, nekadašnje i sadašnje, uzroke postojanja privatne nastave, onda bi mogli izvesti zaključak da je ona zapravo posljedica redovnih nastavnih aktivnosti koje nijesu prilagođene potrebama i trenutnom nivou znanja učeničke populacije”, ocijenio je Đurović.
“Vijesti” su nedavno ispitivale stavove čitalaca u vezi sa privatnim časovima. Na taj upitnik odgovorilo je 260 čitalaca, od kojih se 222 predstavilo kao roditelj ili staratelj, 23 kao prosvjetni radnici, a 13 kao učenici.
Čak 188 njih odgovorilo je da njihova djeca pohađaju privatne časove, a 50 da su dodatnu pomoć za školske obaveze potražili u prethodnih 12 mjeseci.
Na privatne časove se uglavnom ide iz matematike, engleskog jezika, hemije i fizike i to dva do četiri puta sedmično tokom školske godine.
Većina (198) tvrdi da se na taj korak odlučuju zato što dijete ne razumije dovoljno na času, 30 njih kaže da to čine kako bi đak nadogradio svoje znanje i talente, dok su se ostali pripremali za eksternu provjeru znanja ili prijemni ispit.
Do preporuke za nastavnika ili tutora, navode, dolazili su uglavnom preko druga ili roditelja iz odjeljenja koje dijete pohađa.
Većina roditelja - njih 165 kaže da privatne časove plaćaju nastavniku druge škole, ali ima i onih koji tvrde da dodatan rad plaćaju prosvjetarima iz škole koju njihovo dijete pohađa. Časovi se uglavnom održavaju u prostoru nastavnika. Da privatni čas košta od 10 do 15 eura kaže 117 čitalaca, dok njih 83 navodi raspon cijene od 15 do 20 eura. Plaćaju uglavnom po času, a u manjem procentu na mjesečnom nivou. Gotovinom plaća 91,3 odsto čitalaca (231), a većina njih tvrdi i da nikada nije dobila račun - 90 procenata, odnosno njih 226.
Iako navode da većina nastavnika ili tutora sa kojima imaju iskustva posluju nelegalno, čak 41,8 odsto ne bi podržalo njihovo uvođenje u legalne tokove, jer bi to značilo manju dostupnost, a veće cijene.
Kontrolu i sankcionisanje neregistrovanih tutora i nastavnika, čak i ako bi to smanjilo ponudu, podržalo bi 42,1 odsto čitalaca koji su popunili upitnik.
Čitaoci “Vijesti” od države očekuju besplatne dopunske časove u školi, ali i da uspostavi jasnija pravila u ovoj oblasti.
“Kvalitet nizak, a kriterijumi visoki. Samo da se ‘ispoštuje’ program… Loš nastavni kadar, loše osposobljen za predmete koje predaje uz svoj predmet (zbog manjka kadra)… Razlog što plaćam privatne časove je to što moja djeca ništa ne nauče u školi, a dobiju prilično mnogo zadataka za rad kod kuće. Mi, roditelji, radimo, dođemo s posla onda njima pomažemo oko domaćeg, plaćamo časove. Ne znam u čemu je problem, ali očigledno je da postoji”, neki su od odgovora na upitnik redakcije.
Pojedini roditelji ukazuju i na svjetlije primjere:
“Razredni starješina moje ćerke vrši dopunske časove svake nedjelje svim učenicima iz odjeljenja tako da nema potrebe za plaćanjem privatnih časova, a i nastavnik matematike za starije razrede takođe vrši dopunske časove u školi ne želeći da izlaže roditelje troškovima plaćanja privatnih časova kada djaci mogu u školi da nauče sve”, tvrdi jedan od čitalaca.
Drugi, međutim, poručuje, da su “nastavnici koji drže privatne časove najmanja briga ovoga društva jer je taj odnos sasvim dobrovoljan”.
“Ono na šta treba obratiti pažnju jesu plan i program, novi zakoni, a posebno bi dobro došao zakon o zabrani društvenih mreža za djecu jer zbog toga djeca nemaju koncentraciju, naravno uz puno angažovanje roditelja jer ne može skola sama da učestvuje u odgajanju djeteta…”, kaže taj čitalac.
Korisna podrška ili loša institucionalna praksa
Đurović ukazuje i na to da postoje obrazovne ustanove koje ne organizuju dopunsku nastavu ili to čine na nepravilan način, ali se, dodaje, mora uzeti u obzir da taj dodatni vid podrške učenju nije omiljen među mladima i da ne postoje jasni mehanizmi uslovljavanja ili motivacije kako bi ga pohađali.
“Promjene u načinu i motivima pohađanja privatnih časova uvijek su se tokom vremena prilagođavale izazovima sa kojima se susretao obrazovni sistem. Tako se od nekadašnje prvobitno startne linije za pohađanje privatnih časova u završnim razredima srednje škole i rijetkih slučajeva tokom osnovnoškolskog perioda, došlo do zabrinjavajućeg stadijuma u kojem se privatni časovi pohađaju i tokom samog početka školovanja”, naglasio je Đurović.
Na pitanje koji su to razlozi za učestalost privatne nastave, Đurović navodi to da su mlađe generacije svoje djetinstvo vezale za masovnu upotrebu pametnih telefona i neprekidnu, skoro zavisničku komunikaciju putem društvenih mreža.
Pored socijalnih i emocionalnih posljedica, kojeg ovaj vid elektronskog konzuzmerizma ostavlja kod mladih, prema njegovim riječima, takav način života uslovio je i pojavu tzv. “plitke pažnje”, pa danas širom svijeta imamo učeničku populaciju sa smanjenim kapacitetom za koncentraciju i duboko razmišljanje.
Kaže da se kao dobra alternativa ovom zabrinjavajućem trendu nameće se, u prvom redu, afirmacija interaktivnih obrazaca učenja s jasno definisanim nastavnim kriterijumima i oblicima učeničke motivacije.
“Sada se već moraju osmisliti nove metode međuinstitucionalne saradnje i adaptibilne, a ne administrativne, inovacije u funkcionisanju našeg obrazovnog sistema, jer već sada imamo generaciju maturanata koja teško može definisati svoje želje, interesovanja i potrebe”, rekao je Đurović “Vijestima”.
On upozorava i na to da se održavanje privatnih časova uvijek odvijalo na relaciji između korisne učeničke podrške i loše institucionalne prakse i pojašnjava da su svi dosadašnji nesistemski pokušaji regulisanja ovog fenomena izazivali brojne kontroverze u široj javnosti, dok su u samoj prosvjetnoj zajednici opterećivali međukolegijalne odnose.
“Ovo nedefinisano djelovanje prosvjetnih radnika, zbog izostanka odgovarajuće informisanosti i zaštite od lošeg uticaja na sami nastavni proces, često je dovodilo do pada povjerenja u postojeći obrazovni sistem i to posebno kod onih građana sa slabijim materijalnim statusom”, naglasio je.
Upitan kako komentariše to što neki profesori i nastavnici privatne časove drže upravo đacima kojima predaju u školama, Đurović odgovara da je to neprihvatljivo i za svaku osudu, kao i davanje preporuka, tzv. “kolegijalno namještanje” kod koga se mora ići na spremanje ako se želi dobiti odgovarajuća ocjena ili položiti ispit.
“Ovakva neetička praksa predstavlja školski primjer koruptivnog ponašanja i ona je još neprimjerenija kada u njoj, kao posrednici ili ponuđači, učestvuju roditelji učenika”, zaključio je.
MPNI: Privatni časovi - neregulisana ekonomija
Iz MPNI podsjećaju na zakonsku obavezu ustanova da organizuju časove dodatne i dopunske nastave.
“MPNI vrši stalni nadzor nad radom obrazovno-vaspitnih ustanova putem informacionog sistema obrazovanja (MEIS) i godišnjih izvještaja o radu. Shodno članu 62 Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, svaka škola je u obavezi da u okviru nedjeljnog rasporeda časova organizuje dopunsku nastavu za učenike kojima je potrebna pomoć, kao i dodatnu nastavu za talentovane učenike. Realizacija ovih časova je sastavni dio Godišnjeg plana rada ustanove”, naglašavaju.
Tvrde da većina škola odgovorno pristupa ovoj obavezi.
“Ipak, kroz eksternu evaluaciju kvaliteta koju sprovodi Zavod za školstvo, primijećeno je da u pojedinim urbanim sredinama intenzitet ove nastave varira. Osnovni razlog je prostorna ograničenost i opterećenost nastavnog kadra. Ministarstvo insistira na poštovanju zakonske norme i svaka ustanova koja ne realizuje predviđeni fond časova dobija jasne preporuke i rokove za otklanjanje nepravilnosti”, kažu iz MPNI i dodaju da “organizacija nastave u školama sa velikim brojem učenika i radom u više smjena predstavlja poseban logistički izazov. U tim slučajevima, škole koriste međusmjene, pretčasove ili radne subote kako bi ispunile zakonsku normu”.
Upozoravaju i na to da je rad nastavnika van učionice strogo regulisan propisima.
“Iako zakon ne zabranjuje nastavniku da obavlja dopunski rad pod određenim uslovima, član 111 stav 1 tačka 14 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju jasno propisuje da nastavniku prestaje radni odnos ako daje privatne časove učenicima škole u kojoj radi radi sticanja materijalne koristi. Ovakva praksa je apsolutno neprihvatljiva, predstavlja težu povredu radne obaveze i narušava Etički kodeks prosvjetnih radnika”, ističu.
Kažu i da MPNI vrši kontrolu unutar sistema preko Prosvjetne inspekcije, koja postupa po prijavama.
“Međutim, privatni časovi koji se održavaju u stambenim objektima predstavljaju dio neregulisane ekonomije… U okviru škola, uprave su dužne da prate objektivnost ocjenjivanja i eventualne anomalije koje mogu ukazivati na ovakve zloupotrebe. Neophodno je pojačati nadzor i pratiti striktnu primjenu člana 111 Opšteg zakona o obrazovanju. Jedno od rješenja je i uvođenje besplatnih digitalnih resursa za učenje koji će učenicima biti dostupni kao podrška u savladavanju gradiva bez dodatnih troškova”, poručuju iz MPNI.
Isplati li se legalni rad?
Iz MPNI navode da u Crnoj Gori postoji veći broj licenciranih organizatora obrazovanja odraslih i privatnih ustanova koje posluju u skladu sa članom 46 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju.
“Tačno je da su oni u težem položaju jer plaćaju poreze, doprinose i ispunjavaju visoke prostorne i pedagoške standarde. Naš cilj je da kroz snažniju saradnju inspekcijskih organa suzbijemo nelegalni rad i zaštitimo one koji rade legalno i garantuju kvalitet obrazovnih usluga”, naglasili su.
Rukovodilac jednog takvog privatnog edukativnog centra ispričao je “Vijestima” da je taj biznis započeo 2019. godine, pripremajući studente za ispite, ali je to želio da uradi na legalan način i za to otvorio firmu, što je bilo moguće i kategorijom u Centralnom registru privrednih društava - ostalo obrazovanje, gdje je tada postojala podkategorija priprema studenata.
Tvrdi i da je tada bio jedini koji je tu djelatnost obavljao na zakonit način, pa je, u toku pandemije, odlučio da edukaciju proširi na sve uzraste i sada njegov centar nudi kurseve jezika i matematike.
“Tada je, po zakonu, bilo potrebno samo registrovati firmu. Kada sam, tokom korone, htio da počnem da radim s učenicima, raspitao sam se da li mi je potrebna neka licenca ili nešto za rad. U Ministarstvu prosvjete su me informisali da mi je licenca potrebna ukoliko želim da izdajem serifikate poznavanja jezika određenog stepena”, kazao je sagovornik lista.
On je razmatrao tu mogućnost, ali su uslovi, za njega, bili zahtjevni - morao je imati 5.000 eura na računu koje se neće upotrebljivati dok se ta djelatnost obavlja, i platiti licencu u iznosu do 2.000 eura.
Informisao se i saznao je da Filološki fakultet u Niškiću izdaje sertifikate o pozvanaju jezika u tadašnjoj vrijednosti od 50 eura, pa je odlučio da će kurseve držati bez potvrda pa će, ukoliko neko bude želio tu vrstu ovjere znanja, takvog kandidata uputiti na taj nikšićki fakultet na testiranje.
Preduzeće za privatno obrazovanje pokrenuo je, kako je kazao redakciji, jer je činjenica da crnogorsko društvo u svim sferama ide ka privatnom sektoru, što je najviše izraženo u zdravstvu.
“Ko god ima novca, danas ide da se privatno liječi, a po meni će i obrazovanje ići u tom nekom pravcu, ukoliko se mnoge stvari ne promijene”.
Njegovo iskustvo je pokazalo da javni školski sistem ne odgovara potrebama učenika jer nedostaje individualni pristup, kojem đaci i roditelje teže. Grupe su prevelike, tvrdi sagovornik, svi uče jednako, nevezano od stepena razumijevanja učenika i njegovih mogućnosti.
“Prosvjetni kadar se često neadekvatno odnosi prema radnim obavezama. Javni obrazovni sistem neće sigurno moći da prati promjene i zahtjeve tržišta. Mnogi mi kažu da su više naučili kod mene nego pohađajući fakultet. Žele da uče ono što će im koristiti u praksi, dok je u formalnom obrazovanju fokus na teoriji”, zaključio je.
“Svi to rade”
“Vijesti” su razgovarale s četiri profesora koji drže privatne časove učenicima u srednjoj i osnovnoj školi, dok su oni, za kojima je listu rečeno da takve časove organizuju za đake kojima u školi predaju, odbili da o toj praksi govore. Profesorica, koja časove engleskog drži u Baru i Podgorici, ispričala je da to čini zbog niske plate, ali i nesigurnosti u radnom angažmanu s kojim se godinama suočavala. Uglavnom je radila kao zamjena, “pokrivala” tuđa bolovanja i to par puta godišnje.
“Htjela sam da se bavim onim za šta sam se školovala, ali nisam mogla da se zaposlim u školi jer niti sam imala vezu, niti partijsku knjižicu. Uzimali su me kao zamjenu jer sam bila uvijek slobodna, odnosno nezaposlena. Tada sam počela da držim privatne časove jezika djeci i strancima, i to je brzo postao moj osnovni vid zarade. Kada sam se, posle više od deset godina, konačno zaposlila u školi, prekinula sam da radim s djecom iz svog grada, i ograničila se na strane đake”, tvrdi ta profesorica u četrdesetim godinama.
Ona u ne vidi ništa sporno, ali kaže da je svjesna da su oni koji predaju jezike ili opšte predmete u poziciji da zarade više i žive lagodnije nego profesori stručnih predmeta.
Drugi profesor jezika je kratko prokomentarisao da časove drži đacima koji ne pohađaju školu u kojoj on radi, da “ne prihvata svakoga” ili onu djecu koja imaju porodične ili prijateljske veze, prema njegovom znanju, s djecom kojima je roditeljski starješina.
“Jednostvano je - svako gleda da svoje znanje i školovanje iskoristi da zaradi za bolji život sebe i svoje porodice. Ako se na platu običnog školskog profesora dodaju krediti i briga o djeci, sami procijenite je li to dovoljno za lagodan život. Nikome ništa ne uzimam, pronevjeravam i slično. Nudim uslugu koju su određeni klijenti voljni da plate, i to je sve”, poručio je.
Iz razgovora s redovnim prosvjetnim radnicima koji drže privatne časove proizlazi da oni to rade kako bi dodatno zaradili, ali i da je to roditelji praktično mole nastavnike da im dijete dođe na privatni čas, čim uvide propust u učenju ili pogoršanje ocjene.
“Svi to rade”, takođe je jedan od argumenata.
Neki od njih tvrde i da se uvijek plasira narativ o “zgrtanju para” i “opuštanju u školi” zbog toga, što oni oštro negiraju, tvrdeći da takve priče uglavnom pokreću upravo oni koji smatraju da su kriterijumi za visoku ocjenu isuviše zahtjevni.
Na pitanje da li misle da se privatnim časovima stvara jaz u školi između đaka koji to mogu priuštiti, te onih koji to ne mogu, uglavnom su kazali da od toga ne strahuju jer je njihovo iskustvo pokazalo da se baš oni đaci slabijeg ili prosječnog materijalnog stanja “lavovski bore za ocjenu”, znajući da je sva odgovornost na njima.
Kod takvih učenika vide i želju da se za sebe izbore, napreduju i “uživaju u svom uspjehu”, dok kod onih za koje znaju da pohađaju privatne časove uočavaju ležernost i češću nezainteresovanost za redovnu nastavu jer znaju da to mogu privatno nadoknaditi, ali i veću strepnju od ocjene jer je pritisak roditelja veći, upravo zbog “ulaganja u privatne časove”.
Inspektori će moći i u stanove?
Ukoliko Skupština Crne Gore usvoji predlog dopuna Zakona o inspekcijskom nadzoru, inspektori bi, uz dozvolu nadležnog suda, mogli da kontrolišu sivu ekonomiju koja se za sada odvija iza zatvorenih vrata - u privatnim stanovima.
Predlog izmjena tog zakona je u skupštinskoj proceduri, a podnijeli su ga poslanici Nikola Camaj i Artan Čobi.
Bonus video:
