Roditelji su ključni faktor u procesu inkluzije u crnogorskim ustanovama, ocijenila je predsjednica Udruženja asistenata u nastavi Tanja Vukašinović, dok otac djevojke sa autizmom Goran Laković smatra da se konačno vide određeni pomaci u obrazovnom sistemu od obuke asistenata i nastavnog kadra, do otvaranja fakulteta za defektologiju.
Laković je kazao agenciji MINA da je više puta istakao da se inkluzija u Crnoj Gori, nažalost, pretvorila u iluziju.
"U ovaj proces se ušlo 'grlom u jagode', sa potpuno nespremnim kadrovskim i prostornim kapacitetima, i programima koji su ostali neprilagođeni specifičnim potrebama djece“, dodao je Laković.
On je rekao da su se godinama suočavali sa zidom ćutanja i odbijanja bilo kakve sugestije roditelja i udruženja da se stanje promijeni.
"Ipak, nakon predugog perioda poricanja činjenica, konačno vidimo određene pomake u obrazovnom sistemu: od obuka asistenata i nastavnog kadra, do otvaranja fakulteta za defektologiju. Međutim, moramo biti svjesni da ovi problemi nisu nastali juče, niti će nestati sjutra. Ovo je tek početak jednog dugog puta koji svi sistemi moraju preći da bismo riječ 'inkluzija' izgovarali s ponosom, a ne da nam ona služi samo kao prazna floskula za umirivanje savjesti“, kazao je Laković.
Vukašinović je, govoreći o inkluziji, istakla da su roditelji ključni faktor u tom procesu.
"Oni su primarni izvor informacija o djetetu. Najbolje znaju njegove navike, okidač za stres, načine smirivanja i interese. Otvoreno i iskreno partnerstvo sa roditeljima koje je podržavajuće, a ne osuđujuće, koje je usmjereno na rješenja i strategije, dovodi do najboljih rezultata i dobrobiti djeteta“, kazala je Vukašinović agenciji MINA.
Ona je rekla da su kao Udruženje asistenata u nastavi uvijek ukazivali na sve probleme u implementaciji inkluzije, bili protivnici zadovoljavanja forme bez suštinskog značaja i davali podršku roditeljima u njihovim zahtjevima.
Vukašinović je poručila da će to činiti i dalje, sve dok se ne zadovolje potrebe djece.
"U posljednjem periodu, osjećamo volju i spremnost sistema da nešto mijenja na bolje, a mi ćemo im uvijek biti podrška u svemu sto budu radili, da inkluzija bude mnogo više od slova na papiru“, navela je Vukašinović.
Laković je ocijenio da je o inkluzivnom obrazovanju nemoguće govoriti van konteksta redovnog školstva – "inkluzija u našim uslovima ne može biti bolja, već samo gora od opšteg stanja u prosvjeti".
On je rekao da svaki dobronamjerni građanin danas vidi degradaciju znanja i zvanja, a sve je to zaokruženo hroničnim manjkom poštovanja prema prosvjetnom radniku.
"Kao društvo moramo staviti prst na čelo i vratiti dostojanstvo onima koji to zaslužuju – nastavnom kadru. Moramo im vratiti autonomiju djelovanja i onu funkciju koju su škole nekada imale. Danas je možda nepopularno reći, ali škole su nekada bile obrazovno-vaspitne ustanove. Bojim se da su ovu drugu, vaspitnu funkciju, potpuno izgubile i da su postale samo hladni centri za prenos informacija. U takvom ambijentu, bez autoriteta i vaspitne baze, inkluzija može uspjeti samo kao plod srećnog spleta okolnosti, ali nikako kao održivo sistemsko rješenje“, smatra Laković.
Govoreći o uključenosti asistenata u planiranje nastave, Vukašinović je navela da bi asistenti trebalo da budu važna karika u planiranju i prilagođavanju nastavnih aktivnosti, saradnjom sa nastavnicima i stručnim službama, jer najbolje poznaju dijete sa kojim provode najveći dio vremena u toku nastave.
Kako je dodala Vukašinović, postoji dosta svijetlih primjera takve saradnje i uključenosti asistenata u planiranje nastave, ali ima i diskriminatorskih odnosa unutar sistema, na kojima se mora raditi u budućnosti.
Govoreći o radu sa djetetom kojem je stalno potreban nadzor u višebrojnim odjeljenjima, ona je kazala da je to u praksi često zahtjevan rad, koji traži stalno balansiranje između individualnih potreba tog djeteta i dinamike cijelog razreda.
"Situaciju otežava i nedostatak prostorija za povlačenje i samoregulaciju, kao i ograničeni resursi didaktičkih sredstava, što dodatno otežava rad asistenata“, navela je Vukašinović.
Ona je istakla da asistent mora imati kontinuiranu pažnju, brze reakcije i konstantno emocionalno angažovanje, što u tako velikom kolektivu dovodi do umora i iscrpljenosti.
Laković je rekao da prvi dan škole za svakog roditelja nosi mješavinu radosti i zebnje, ali da su kao roditelji djevojčice sa autizmom, supruga i on imali ogromnu dodatnu brigu: „kako će Joca biti prihvaćena od vršnjaka, učiteljice i drugih roditelja“.
"Na svu sreću, Jovana je imala divnu učiteljicu Marinu Grgurović i drugare koji su bili i ostali luča ovog društva. Njihovi roditelji su na vrijeme shvatili da djecu ne krase samo ocjene već vaspitanje, i u tome su uspjeli – ta djeca sada idu na malu maturu kao zreli i empatični mladi ljudi“, istakao je Laković.
On je rekao da je sa druge strane tog ljudskog faktora stajao hladan i nespreman sistem.
"Jovana je samo jednu godinu imala asistenta; ostalo vrijeme je moja supruga bila ta koja je išla s njom u školu. Za četiri godine nije je obišao psiholog, a defektologa nije ni bilo. Kada se radio IROP (Individualni razvojno-obrazovni program) za peti razred, pred sobom sam imao 12 nastavnika koji su na moja direktna pitanja priznali da nikada nijesu radili sa djecom iz spektra autizma, niti su prošli bilo kakvu obuku. Tada smo znali da se sa odlaskom učiteljice opraštamo i od redovne škole, pa smo prešli u Resursni centar "1. jun". Kao uspomenu na tu zajedničku borbu i nadu da će neka druga djeca dočekati malu maturu u svojim klupama, na naš insistiranje je tadašnji premijer poklonio park ispred škole – kao motiv i podsjetnik da inkluzija zahtijeva srce, ali i sistem“, naglasio je Laković.
Na pitanje koji su problemi sa kojima se suočavaju, Laković je odgovorio da su oni brojni i većinom ispričani, ali da njihova borba ne prestaje „jer mi, za razliku od mnogih, nemamo pravo na odustajanje“.
"Iako ponekad sve liči na Sizifov posao ili borbu sa vjetrenjačama, drži nas nada da će generacijama koje dolaze zaista biti bolje. Donosioce odluka bih, kao roditelj, zamolio da se okane velikih govora, farbanja mostova u plavo i prigodnog puštanja balona. Nama, po pitanju autizma, nije samo požar ispred kuće – nama kuća gori. Mi kao roditelji stojimo čvrsto i idemo naprijed jer su tamo naša djeca“, rekao je Laković.
On je istakao da neće dozvoliti da "svijetlo na kraju tunela bude lokomotiva o koju će se razbiti“.
"Mi ćemo biti ta lokomotiva koja vuče promjene, boreći se za našu, a bojim se i za njihovu djecu. Neka samo pročitaju izjavu profesora Glumbića: epidemija autizma nije proglašena samo zato što autizam nije bolest već stanje. On ne bira. Danas smo to mi, a već sjutra to mogu biti oni. Razlika je samo u jednom: mi ćemo na kraju moći da kažemo da smo uradili sve što smo mogli, bez obzira na to koliko je to u datom trenutku bilo teško. Neka oni razmisle da li će sutra moći da kažu da su uradili bar nešto“, dodao je Laković.
Upitan da li su nekada našili na nerazumijevanje i diskriminacija.Laković je kazao da su to dva paralelna kolosjeka i da na to pitanje mora odgovoriti iz dva ugla, jer živimo u dva paralelna svijeta: svijetu ljudi i svijetu sistema.
"Možda će neko reći da živim u snu jer ne registrujem poprijeke poglede, ali to je najljepši san iz kojeg ne želim da se probudim – to je ono što sanjam i vidim širom otvorenih očiju. Vidim taksistu koji izlazi iz kola da pokloni jabuku, čovjeka koji prilazi sa flomasterima, osmijeh pekarki kod kojih smo svakodnevni gosti. Vidim njene drugare koji je i danas na ulici zagrle, nastavnike u Resursnom centru '1. jun', i medicinsko osoblje koje u nedostatku protokola ulaže nadljudske napore. Vidim i one rijetke funkcionere koji su ostali ljudi, a nisu postali samo 'fotelje', kazao je Laković.
On je istakao da je sa druge strane svijet sistema - hladni mehanizam koji nas sapliće na svakom koraku.
"To su ljudi koji našu djecu nazivaju 'djecom sa posebnim potrebama'. Za taj sistem ona to i jesu, jer su njima pravo na zdravlje, školu, socijalnu zaštitu i rad – 'specijalna prava'. Za razliku od njihovih fotelja, putovanja i službenih automobila, koja su za njih očigledno jedina podrazumijevana prava", rekao je Laković.
Vukašinović je ocijenila da je položaj asistenata u nastavi u Crnoj Gori unaprijeđen, ali i dalje postoje izazovi u organizaciji rada i nedostatku kadra u pojedinim ustanovama.
Ona je rekla da je, zahvaljujući spremnosti ministarke prosvjete, nauke i inovacija Anđele Jakšić Stojanović da prepozna izazove sa kojima se suočavaju asistenti u nastavi i za preduzimanje konkretnih koraka ka poboljšanju uslova rada, dat značajan doprinos kvalitetnijem i pravednijem obrazovnom sistemu.
Takav pristup, prema riječima Vukašinović, ne samo da osnažuje asistente, već direktno utiče na dobrobit djece kojoj je podrška najpotrebnija.
"Položaj asistenata u nastavi, malim ali sigurnim koracima, ide ka značajnom unapređenju“, rekla je Vukašinović.
Na pitanje da li je dovoljan broj asistenata u odnosu na potrebe djece, ona je odgovorila da je nastavna godina počela sistematizacijom većeg broja radnih mjesta za asistente u nastavi, što je u većini obrazovnih ustanova rezultiralo kvalitetnijom organizacijom nastave.
"Ali i dalje postoje ustanove koje nijesu izrazile potrebu za većim brojem asistenata, pa se organizacija nastave odvija otežano, radom asistenata u dvije smjene i preopterećenjem", dodala je Vukašinović.
Prema njenim riječima, većina problema se javlja u predškolskim ustanovama.
Vukašinović je istakla da se nada da će taj problem biti riješen novonastalim izmjenama.
Vukašinović je rekla da je jedan od većih problema bio dvokratan rad.
"Osmočasovno radno vrijeme u direktnom radu sa djecom, često bez pauze, pa su sve ostale obaveze, kao što su, planiranje, pisanje izvještaja i bilješki, saradnja sa nastavnicima, stručnom službom i roditeljima, odvijale prije ili nakon radnog vremena“, dodala je Vukašinović.
Kako je kazala, korektna saradnja sa Jakšić Stojanović i njenim timom dovela je do konačnog definisanja osmočasovnog radnog vremena tako što će se direktan rad sa djecom skratiti na šest sati, a preostala dva koristiti za navedene obaveze i aktivnosti.
Na pitanje koliko je značajno to što je usvajanjem novog programa obrazovanja za asistente povećan broj časova obuke za asistente, Vukašinović je rekla da je to posebno raduje, jer novi program podrazumijeva mnogo veći broj časova obuke, kao i izmijenjen način sprovođenja praktične nastave.
Praktična nastava će, kako je objasnila, biti održavana u samim vaspitno-obrazovnim ustanovama, kroz memorandume o saradnji.
"Budući asistenti će imati priliku da se upoznaju sa izazovima i odgovornošću koju nosi ovaj posao i da stečeno znanje primijene u učionicama", dodala je Vukašinović.
Ona je rekao da su kao Udruženje dugo ukazivali na problem kratkih i nedovoljnih edukacija, kao i lako stečenih licenci za rad.
"Konačno smo zadovoljni što će obuke biti opširnije, sadržajnije, praktičnije i na mnogo većem nivou pripremiti asistente za jedan od najzahtjevnijih i najodgovornijih poziva", rekla je Vukašinović i dodala da su u Udruženju zahvalni na učešću u radnoj grupi koja se bavila tim izmjenama, gdje su imali priliku da direktno utiču na pozitivne promjene.
Na pitanje da li djeca zaista dobijaju adekvatnu podršku, Laković je odgovorio da se u zadnje vrijeme ta slika popravila, ali da je to daleko o od nivoa gdje bi mogli da kažemo da smo 100 odsto zadovoljni.
"Treba imati u vidu da je specijalizovani kadar u Crnoj Gori deficitaran. Znam da se asistenti u velikoj većini trude da djeci pomognu, čak su bili naši saborci kad smo tražili da se obuka digne na ozbiljniji nivo kako bi u učionice ulazili spremniji. Kao što sam rekao, nije problem u nastavnicima, već u neadekvatnim programima i uslovima u kojima rade. Moram biti iskren i kazati da velika većina radi svoj posao, za razliku od manjine koja je zalutala u oblast obrazovanja”, zaključio je Laković.
Bonus video:
