Bila sam svjesna da sam postala majka, da trebam svom djetetu, ali da nešto nije u redu i da mi treba pomoć - tako je svoju priču o iskustvu s postporođajnom depresijom za “Vijesti” počela Jovana Marđokić, profesorica iz Bara koja se s tim stanjem izborila prije sedam godina.
Postporođajna depresija (PPD) je ozbiljan, čest zdravstveni poremećaj koji pogađa do jednu od sedam majki, prema podacima UNICEF-a, manifestujući se dugotrajnom tugom, beznađem, iscrpljenošću i problemima u povezivanju s bebom.
Za razliku od prolaznog “bejbi bluza”, PPD traje duže od dvije nedjelje i zahtijeva stručnu pomoć - terapiju. Simptomi se mogu javiti ubrzo nakon porođaja, ili do godinu dana kasnije.
Marđokić je kroz PPD prošla prije sedam godina, kako je ispričala listu, i dugo vremena nakon toga razmišljala da li da podijeli svoja priču. Ono što je prevagnulo je vijest koju je pročitala - da je žena iz Srbije tokom PPD-a oduzela sebi život. Odlučila je da doprinese da se to ne ponovi, jer je i sama, kako kaže, prebrodila suicidalne misli u tom periodu.
Tada je napisala tekst naslovljen “Postporođajna depresija me nije pobijedila” i objavila ga na društvenim mrežama, kao vid podrške svim ženama koje se u tišini bore s onim što je i sama iskusila. Uslijedio je niz reakcija podrške - javljale su joj se, i još to čine, žene koje su kroz PPD prošle ili aktivno prolaze.
“Jako je važno da žene budu informisane o ovoj pojavi. Kad sam ja bila trudna, naslušala sam se svega - da porođaj može biti težak, da dojenje može biti teško, ali ni u jednom trenutku me niko nije pitao da li znam da ću možda nakon porođaja biti loše, ali ni utješio da će to biti prolazno stanje”, ispričala je Marđokić.
Poručuje da je važno da žene u ovim situacijama sebe ne osuđuju. Da je u redu da o ovome dovoljno ne znaju jer, po njenom mišljenju, u Crnoj Gori i na Balkanu se o ovoj temi nimalo ne priča. Njoj bi bilo mnogo lakše, poručuje, da je bila upućena i da je imala saznanje da nije jedina kojoj se to dešava.
“Bila sam u situaciji da mi se činilo da nema izlaza. Moje stanje mraka je trajalo nekoliko mjeseci. Čak mi ni prva, ni druga terapija koju su mi prepisali - nije pomagala. Tek je treća dala rezultate. Nije mi godio razgovor o tome, iako sam suprugu odmah iznijela sve simptome i odlučili smo da posjetimo ljekara”, prisjeća se.
Osjećaj sluđenosti, odsustvo nade, nesanica, tuga - samo su neki od načina na koje se postporođajna depresija pokazala na njenom primjeru.
Neophodno razumijevanje
Marđokić misli da se mora prestati s praksom da se svi problemi vezani za mentalno zdravlje pripisuju 21. vijeku. Ovo stanje postoji od kad postoji i čovječanstvo, kazala je “Vijestima”, samo nije bilo definisano i prepoznato na način na koji je danas. Ona se sjeća priče svog đeda, iz djetinjstva, o pojavama poput ove, samo što tada za nju nije postojao naziv.
Doticali su je, prizanje, komentari iz okoline koji bi nekako uvijek pronašli put do nje. Kad bi napravila jedan korak naprijed i čula nešto loše, vratila bi se nekoliko koraka unazad. U svemu tome je, misli ona, od presudnog značaja bilo to što nije bila sama - imala je podršku supruga i drugih članova porodice.
“Treba priznati sebi da nismo dobro, pa porodici. Postporođajna depresija je ozbiljno stanje, ali prolazno. Važno je da bliski ljudi znaju šta se dešava”, poručuje.
Ne želi da savjetuje druge žene, naglašava, i svoj primjer i put pokaže kao jedini ispravni, već želi da im pošalje poruku da nijesu same, da je život nepredvidiv i da je “normalno da se nađu na dnu, da je normalno pasti, ali da na tom dnu moraju znati da nijesu same, da se teret može i treba podijeliti, makar, na dvoje”.
Misli da društvo mora imati mjere i granice - kada postavlja pitanja i upućuje komentare. Nikad ne znamo kako će se nečije riječi odraziti na nekog, poručuje Marđokić, i ko kakvu bitku bije kad je u pitanju mentalno zdravlje.
“Moramo shvatiti da nije teško spasiti čovjeka, a da ga je još lakše izgubiti, a izgubljeni život je poraz svih nas, pogotovo danas kada smo, što se tiče zdravstva, mnogo napredovali”, naglašava.
Akcentovati i mentalno zdravlje trudnica
Marđokić priča da se tokom trudnoće akcenat stavlja na fizičko zdravlje trudnice, a da se rijetko govori o mentalnom zdravlju. Kada se žena porodi i desi joj se ovakva situacija, poručuje ona, prepuštena je sama sebi ili porodici, a porodica češto ne zna ništa o ovoj temi jer se o tome nije razgovaralo nigdje, pa im je potpuno nepoznato.
“Mislim da bi bilo lijepo i neophodno da se uvede kao obavezno da trudnica u toku trudnoće posjeti makar tri puta psihologa, u svakom trimestru, čisto da se upozna s ovim stvarima. Valjalo bi i da se nakon porođaja uvedu neki testovi, kao u svijetu, koji se odnose na mentalno zdravlje porodilja.”
Sistem podrške postoji, ona ima utisak, ali nije dovoljno razvijen. Psiholozima i psihijatrima se ne ostavlja dovoljno prostora da aktivno u Crnoj Gori istražuju ovu temu jer žene često o ovome ćute, misleći da su jedine.
Poručuje da na pojavu PPD ne utiču samo fizičke promjene u tijelu - biološki faktori, već i sociološke i psihološke prilike. U njenom slučaju, tome je doprinio težak životni period prije trudnoće - niz gubitaka voljenih, gubitak posla, nagomilane emocije i tuga, koje su se nakupile a, misli ona, isplivale na površinu kada se porodila.
Kada se osvrne unazad, zna da je njen put bio pretežak, ali ga nikad ne bi mijenjala jer je doveo do prelijepih stvari: njenog sina, volontiranje i pronalaženje zajednice u “Ženama Bara velikog srca” koje rukovode narodnom kuhinjom.
Nakon tri mjeseca, iz svoje borbe je izašla kao heroina i odlučila da svojom pričom, vođena teškim iskustvom, bude pružena ruka za one koje kroz isto prolaze. Marđokić ističe da je ona imala sreću da ima svog spruga i porodicu, ali zna da mnoge žene nemaju tu srećnu kartu.
“Prvi znaci da se vraćam sebi pokazali su se u vidu volje. Ne samo da mi bude bolje, već da počnem život ispočetka”, priča ona i dodaje da iza sveg mraka stoji svjetlo i da nije daleko kao što se u tim danima čini.
PPD joj je puno uzeo, priča ona, a na prvom mjestu prve mjesece s bebom. S druge strane, priča ona, u životu je puno i dobila - pristupanje “Ženama Bara” spojilo je s još jednim sinom, dječakom koje su ona i njen suprug prihvatili kao svog nakon što su im se spojili životni putevi.
Rješenje u stručnoj pomoći
Većina žena nakon poroda doživljava različite promjene raspoloženja, od sreće i zadovoljstva do epizoda plakanja. Istraživanja su pokazala da oko 10 do 15 odsto majki pati od postporođajne depresije koja može imati niz ozbiljnih simptoma.
To je “Vijestima” kazala master psihiloškinja i psihoterapeutkinja pod supervizijom Lejla Petović.
Važno je, poručuje ona, razlikovati ono što je uobičajena i prolazna reakcija, od stanja koje zahtijeva stručnu pomoć.
“Postporođajna tuga, takođe poznata kao i ‘bejbi bluz’, se javlja kod velikog broja žena u prvim danima nakon porođaja. To su blage i kratkotrajne promjene raspoloženja koje često uključuju epizode plakanja, često bez razloga, nezadovoljstvo i razdražljivost, ali ona obično prolazi spontano u roku od dvije nedjelje i ne utiče značajno na svakodnevno funkcionisanje druge strane, postporođajna depresija je ozbiljnije i dugotrajnije stanje, pojasnila je.
Simptomi su intenzivniji i uključuju izraženu tugu, gubitak interesovanja, osjećaj bezvrijednosti i krivice, povlačenje. Žene se bore s bijesom zbog nemogućnosti ispunjavanja svih obaveza u brizi za dijete, pojašnjava Petović, mogu imati osjećaj nepovezanosti s bebom i mogu se javiti misli o povređivanju sebe ili bebe.
Ono što je ključno jeste da ovi simptomi traju duže, prisutni su veći dio dana, gotovo svaki dan, ne prolaze sami od sebe i značajno utiču na kvalitet života žene, zbog čega je potrebna stručna podrška.
Kada je riječ o čestom uvjerenju da se postporođajna depresija može spriječiti, Petović naglašava da to nije u potpunosti tačno. Ovo stanje nastaje kao rezultat kombinacije hormonskih promjena, psiholoških faktora i životnih okolnosti, pa ne postoji siguran način da se u potpunosti izbjegne. Od izuzetne je važnosti pravovremeno prepoznati i razlikovati ova stanja kako bi se smanjio njihov uticaj na majku i dijete, poručuje psihološkinja.
“Žene bi trebalo da potraže stručnu pomoć ukoliko simptomi kao što su tuga, iscrpljenosti, anksioznost ili osjećaj bezvrijednosti traju duže od dvije sedmice nakon porođaja ili žene osjete da se postepeno pogoršavaju. Za razliku od postporođajne tuge, koja je prolazna, postporođajna depresija ima tendenciju da se održava ili produbljuje ukoliko nema adekvatne podrške. Iako međunarodne smjernice preporučuju da žene najčešće prvo potraže pomoć kod ginekologa ili izabranog ljekara, koji ih zatim upućuju dalje, u praksi, Crna Gora još nema dovoljno razvijene i jasno strukturisane protokole za rano prepoznavanje i upućivanje žena s postporođajnom depresijom”, rekla je Petović i dodala da zbog toga žene nerijetko pomoć potraže kasno i van sistema, privatno.
Postporođajna depresija ne utiče samo na trenutno raspoloženje, već može imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje majke i rani razvoj djeteta. Neliječena postporođajna depresija može narušiti emocionalnu povezanost između majke i djeteta, priča psihološkinja, što je ključan faktor za kasniji socio-emocionalni razvoj.
“Osim toga, pravovremena stručna podrška značajno može ubrzati oporavak, smanjiti rizik od hroničnog toka depresije i pomaže majci da ponovo uspostavi osjećaj sigurnosti i kompetentnosti u roditeljskoj ulozi. Upravo zato, traženje pomoći nije samo važno za ženu, već i za cjelokupan razvoj i dobrobit djeteta.”
Podrška ključna
Dijeljenje iskustava među majkama i podrška može dati osjećaj nade i olakšanja da nisu same i da ne prolaze samo one kroz ovo iskustvo, objašnjava Petović. Zbog toga, dodaje, i jeste važna edukacija i otvorena komunikacija o ovoj temi.
Ključnu i često presudnu ulogu za tok i ishod oporavka ima uloga zajednice, porodice i partnera, poručuje sagovornica, dok njen nedostatak povećava rizik za razvoj i održavanje PPD-a. Porodica i najbliži treba da razumiju da ovo nije prolazna faza i da nije normalna pojava koja će proći lako, već ozbiljno stanje.
“Ono što je važno jeste pružiti podršku bez osuđivanja, ne minimizirati njeno iskustvo i biti tu za majku kroz slušanje, razumijevanje i konkretnu pomoć u svakodnevnim obavezama. To može podrazumijevati preuzimanje dijela brige o bebi, omogućiti majci vrijeme za odmor, kao i ohrabrivanje da potraži stručnu pomoć kada joj je potrebna. Važno je naglasiti i aktivnu ulogu partnera koji nije samo podrška, već je i roditelj koji podjednako učestvuje u svakodnevnoj brizi o bebi i na taj način može značajno olakšati majci i smanjiti rizik od produbljivanja simptoma”, poručuje Petović.
Reakcije okoline su nešto na šta su majke posebno osjetljive i mogu dodatno pogoršati stanje, naglašava ona. Idealizacija uloge majke, kritike i upoređivanje s drugim majkama mogu pojačati osjećaj krivice i izolacije i samim tim dodatno pogoršati stanje i dovesti do izbjegavanja traženja pomoći, upozorila je.
Strah od etikete “loše majke”
Petović ocjenuje da u crnogorskom društvu svijest o postporođajnoj depresiji postoji, ali je i dalje nedovoljno razvijena i često zna da bude površna. Uloga majke se idealizuje i dominantno doživljava kao najradosniji period u životu jedne žene, poručuje, zbog čega se simptomi PPD-a često minimiziraju i doživljavaju kao normalne i prirodne posljedice porođaja.
U društvu se još može čuti da je to “samo faza koja će proći”, ili da “ukoliko nisi srećna i zahvalna, nešto nije u redu s tobom”, ističe ona.
Majke koje se suočavaju s ovim stanjem nerijetko izbjegavaju da traže pomoć, ocijeniila je, upravo zbog straha od stigmatizacije i osude da bi im njihovi simptomi depresije mogli dati etiketu “loše majke”.
“Stigma se može smanjiti kroz edukaciju i otvoren razgovor o ovoj temi. Važno je da se o ovome više govori, primarno, kako bi žene same, a i njihovi najbliži mogli prepoznati simptome koji predstavljaju ‘alarm’ za javljanje stručnoj osobi i da one ne osjećaju da je ono što doživljavaju za osudu i kritiku. Kada imaju podršku i razumijevanje okoline, mnogo lakše će se odlučiti da potraže pomoć.”
Bonus video:
